Putevima Gile

Zvijeri, proroci i priviđenja vrebaju svuda po suncem spaljenim krajolicima Dalmatinske zagore, a Oko Dalmacije uzvraća pogled iz dinarskih dubina svakome tko se opire klasičnom ljetovanju na obali.

piše:

EVO JE. Nakon Knina, Biskupije, Polače, iza zavoja, odjednom: u krupnom planu Dinara. Iz ove točke ona se monumentalno otvara pogledu, sva nedostupna i zapletena u mrkim kamenim vrhovima. Njena tišina je i napadna i mukla, kao da se spojila na zvučnike auta iz kojih sijeva zloslutna elektronika iz dubina Zemlje. Plastične CD košuljice u vratima auta zazveckaju na svaki udar baseva, kao da se i stari Fiat ježi od Dinarine pojave.

Prema dubinama Zemlje sam se i zaputila, pa skrećem lijevo na usku i strmu cesticu koja kroz par sela vodi ravno prema planini. Nakon vijuganja cestom (Što ako netko dođe iz suprotnog smjera? Tu nema druge nego cijeli kilometar voziti u rikverc! Nije nitko došao) na sve strane širi se ogromno polje. Raslinje je sprženo suncem, iste je visine kao i cesta, doziva vozače koji su prošli test da si daju oduška i skrenu s puta. U daljini kao da doista netko vozi poljem. Usporavam, gasim muziku i otvaram prozore.

Posred polja vozi mat crvena golf dvojka, za njom trčkara zlatni retriver, par sekundi pauze, pa za njima koze, jarci i mali kozlići, bijeli, smeđi i crni, cupkaju i zveckaju zvončićima, dižu za sobom prašinu. Kroz polje odjekuju zvonca karavane i promukli motor auta, a nad njima se u daljini diže hrbat Dinare kao kameno platno. Golf vozi preko ceste i nastavlja na drugu stranu polja. Na vozačkom mjestu ne vidim nikoga, kao da upravlja sam sobom. Zaustavljam auto i izlazim van: koze jure preko ceste, a auto i retriver su nestali. Više se ne čuje motor, i nisam sigurna je li ih ikad i bilo.

Na cilju stoji nekoliko auta i par blistavih Harley-Davidsona. Malo dalje štand sa suvenirima bez prodavača. S promatračnice na početku strmog puteljka koji vodi nizbrdo gledam dolje. Ljudi su okupljeni oko Velikog vrila, najvećeg izvora Cetine koji zovu i Zmajevim okom, Modrim okom, Okom Dalmacije. Izvor je u sjeni i ne vidi se tamnoplava rupčaga u sredini nad kojom cijelo ljeto lete dronovi i uslikavaju žene kako raširenih ruku plutaju nad bezdanom, kao da ih odozdo nitko ne gleda.

Neki se još kupaju u zjenici Dalmacije. Silazim u krater i sjedam na stijenu uz rub izvora. Sunce osvjetljava još samo njegov vanjski obruč i otkriva tirkizni pijesak i presijavanje zelenih nijansi riječne trave. Zadnje kupanje ubrzo prestaje i zavlada tišina. Bajkeri u kožnim odijelima, obitelji i kupači omotani ručnicima – svi su zauzeli mjesta i umirili se. Neko vrijeme gledamo u izvor kao da čekamo da iz dubina dinarskog bazena izroni božanstvo koje će imati odgovore ili izvesti performans. Netko se konačno promeškolji, kaže nešto na glas i amfiteatar se polako počinje prazniti. Dok se penjemo prema parkiralištu, još vlada osjećaj kao da je nekog odgovora bilo, makar će sve to nestati još danas, s prvim svakodnevnim nemirima. Trajnog spasa nema.

Pejzaži od kojih se vilica razjapi draži su mi od onih koji je opuštaju, pa se od tada često vraćam Oku. Po treći put mu idem u susret, vozim po istoj uskoj bijeloj cesti kroz široko polje, a sa mnom je sada i moj pas. Ovog puta sve je drugačije, u zraku je saharska prašina, boje su isprane, Dinara se tek nazire i ne glasa se, gotovo kao da je ni nema. Grupa magaraca iz polja skreće na cestu i staje mi na put. Gasim motor i čekam okružena njihovim velikim ušima u saharskoj magli. Magarci polako počinju hodati, ali kad krenem za njima, okreću se i opet me okružuju. Stoje. Nakon nekog vremena ipak skreću u polje.

Na obali je jedna češka obitelj s bebom i dvoje tinejdžerske djece koja se drže po strani. Roditelji su u kupaćima, ali nitko se ne kupa. Moj pas ulazi u ledenu vodu Velikog vrila. Brzo se predomišlja i trese vodu sa sebe. U tom trenu vidim da se na obali iza nas postrojio čopor ogromnih žućkastih zvijeri. Uši su im podrezane, pjena na ustima, šape veće od raširenog ljudskog dlana. Moj uvijek prijateljski nastrojeni pas kreće prema njima. Osjećam nagli pomak perspektive: dotad sam mislila da sam ja autorica ovog dana, ali u trenu mi postaje jasno da sam samo lik u priči koja ima i ovo poglavlje. To poglavlje počinje sada.

Najveća od zvijeri odlučno se baca na mog psa koji prema njoj djeluje tako malo i mršavo. Ugriz za nogu, za pazuh, pa za vrat, sve u sekundi. Reži i zabija mom psu očnjake sve dublje u vrat, a on vrišti kako ga nikad nisam čula. Zatičem svoje ruke na ogromnim očnjacima, pokušavam rastvoriti tu čeljust. Zubi se ne pomiču. Moj pas se otima i riče neko vrijeme, a onda prestane ispuštati zvukove. Potpuno se umiri i više se ne čuje ništa osim režanja zvijeri. Budim se u neku novu stvarnost u kojoj ne želim biti. Tijelom mi prolazi užas: ubit će je, preda mnom će je ubiti, bez ikakvog razloga, tu sam i ne mogu ništa, možda ju je već zaklala, možda je već gotovo, možda će i mene.

– Pusti ga! – čujem ženski glas.

Zvijer pušta mog psa na miru. Živ je. Glas je došao od mlade žene koju ranije nisam vidjela. Shvaćam da se obratila zvijeri, a ne meni. Žena stoji nad njom i rukama joj nježno zatvara njušku, kao da upravlja njome bez sile. Gleda me i govori bez riječi: Idi. Ja ću ih zadržati. Kosa i oči su joj crne, a na sebi ima šarenu haljinu. Da mi se nije obratila na hrvatskom s jakim dalmatinskim naglaskom, bila bih sigurna da je arapska princeza.

Uzimam psa u ruke i nosim ga uzbrdo prema autu. Ispred mene Česi s bebom bježe iz grotla, a njihova starija djeca već su nadomak ceste. Nešto mi govore, ali ih ne čujem. Gore je potpuna tišina, sparina i spokoj. Šarene vunene torbe obješene na štandu sa suvenirima vijore na povjetarcu.

U prvom mjestu s dućanom kupujem vodu, a pas ne želi izaći iz auta. Navečer se skriva ispod stola u unajmljenoj sobi, a moje ruke se stežu kao su se zaledile u onom grotlu. Ipak, javlja mi se osjećaj uzbuđenja jer se nešto dogodilo. Pišem poruke nošena adrenalinom jer imam nešto za ispričati, novi komad scenarija koji mogu ponosno baciti na stol svakog razgovora. Poražavajući osjećaj.

Iduće jutro budim se s lakoćom, neobjašnjivo. Svaki put kad se to dogodi, pokušavam kao znanstvenica vlastite psihe ustanoviti obrazac, uhvatiti razloge kako bi se to moglo ponoviti, ali nisam još ništa dokučila. Teret nekad dođe, nekad sam od sebe nestane, nema razloga. Jedino znam da na ovakav dan brže izlazim iz kuće. Pas šepa, ali veseo je i prilazi svima, kao da je već zaboravio što se dogodilo. Njemu sve to možda ipak spada u prirodne događaje.

Zaustavljam se na livadi punoj stećaka. Pas čeka u autu dok ja prelazim cestu i gledam kamene gromade pune simbola i likova. Sunce, mjesec, cvijet, čovjek. Nešto sitno i ljubičasto drhturavo mi ulazi u vidno polje; dva leptira. Idem za njima preko cijele livade dok se jedan konačno ne umiri. Krila su mu s gornje strane ljubičasta, a tijelo mu je svjetlucavo plavo, kao da se bacio u kutijicu plavog sjenila sa šljokicama pa otresao krila. Evo i drugoga, slijeće mi na ruku i tu se zadržava dok mi prvi mi leti oko nogu. Možda bi bilo više dobrih dana kad bih pratila leptire, pomislim. A onda se bez upozorenja zrakom razlijeva zvuk grmljavine, zvuk od kojeg brzo zaboravljam leptire i bježim u auto.

Kiša se po staklu slijeva u mlazovima. Brisač, slap vode, brisač, slap vode, od ceste samo siva mrlja. Ulazim u Sinj i parkiram pred restoranom u kojem sam nekad davno sjedila na terasi nad koju se nadvila krošnja svilenog bagrema. Parking se naglo puni, iz auta istrčavaju ljudi s jaknama navučenima preko glave i ulaze unutra. U restoranu vlada atmosfera dekadentnog ratnog skloništa, po separeima sjede muškarci i jedu meso dok iz zvučnika potiho dopire Anica, kninska kraljica. I ovdje su ljudi za sobom ostavili razne simbole, ali umjesto sunca i mjeseca, tu vladaju bijele i crvene kockice. Konobar nas spazi i pokaže na psa, pa na izlaz, i gura me, moj hod mu nije dovoljno brz. Zalupi vratima za nama.

Ispred auta se stvorila lokvetina, ali nema vremena za zaobilaženje, sandale mi upadaju u nju, pas skače na stražnje sjedalo i tamo se trese. Jadan taj stvor, oluja mu je najveći strah, a vodim ga izravno u munje i gromove. Prati me posvuda i ne raspolaže svojom sudbinom, ali tješim se da ipak živi jedan od najboljih života od svih koji mu se nude. Nebo se čini svijetlije nalijevo pa skrećem u tom smjeru. Cesta me vodi van grada, pa lagano uzbrdo, a munje oko mene sijevaju i slijeću u makiju nekoliko metara od ceste. Tješim psa koji hiperventilira, govorim nemoj se bojati, sve je dobro, a spopadaju me treskavica, grčevi i misli o osveti vlasniku restorana; još me samo hvatanje za volan uzemljuje. Sve se pod vodopadom na staklu spaja u mutno sive i zelene nijanse neba i trave pored ceste, a onda preda mnom raspali munja svih munja i sve je zasljepljujuće srebrno.

Planinska staza vodi me onamo kamo želim doći, to znam, iako se ne sjećam kako smo se ovdje našli. Pas protrči pored mene s mrtvom pticom u ustima. Pomislim otkud mu ta ptica, a on odgovara: Pa ulovio sam ju! i otrči dalje. Svuda oko nas prostire se pusta visoravan teksture i boje tepiha od devine dlake, posipana tamnozelenim okruglastim grmovima i kamenjem. Tu i tamo pod tepihom uzdiže se koje brdašce. Uspinjem se na vrh jednog brda, a u dnu s druge strane izranja štand za kojim stoji čovjek sa slamnatim šeširom i velikim loncem iz kojeg se puši. Moj pas sjedi pored njega. Osjećam sve jači miris tijesta pečenog u dubokom ulju.

Stižem do štanda i čovjek mi daje veliki komad tijesta od kojeg je već otkinuo djelić za psa. Na bijeloj pregači mu piše Kralj uštipaka. Kaže da mora raditi bez pauze, inače se tijesto pokvari. Okreće se prema velikoj plastičnoj kanti za boju u kojoj stoji smjesa za tijesto, uključuje električnu bušilicu s pjenjačom montiranom na vrhu i nastavlja miješati tijesto. Pozdravljam kralja uštipaka i nastavljam dalje, a zvuk bušilice sve je tiši.

Put dalje vodi između dva brdašca. Odjednom za sobom čujem topot kopita i mičem se u stranu. Pored mene projuri konjanik. Lice mu je crveno, odjeven je u crveno, na crvenom konju crvenih uzda i stremena. I onda se pojavi sunce.

Nakon blagog uspona dolazim na čistinu. Na njoj je drvena kućica, a ispred nje je pakiran moj auto. U pozadini se nazire makadamski put koji vodi do asfaltirane ceste. Dolazim do auta i netko mi se obrati.

– Kamen u ovim krajevima je lijep, ali nesretan i uklet.

Pored mog auta stvorila se žena duge, potpuno bijele kose. Ne sijede, baš bijele. Na čelu joj je veliki ožiljak.

– Ali meni se to sviđa – kažem.

– Znam, zato sam ti donijela nešto što bi trebala imati uz sebe. Ali sada dosta, vrijeme je da odmoriš. Što prije uđi u more i speri tu nervozu sa sebe.

Pas se pojavi pored auta, ispušta mrtvu pticu na tlo i skače na stražnje sjedalo. Unutra me čekaju pokloni bijele žene: kutija Helexa i suzavac u spreju. Prije nego krenem put mora, bacam pogled u retrovizor. Nestale su i bijela žena i njezina kućica, a mrtva ptica zamahnula je krilima i dala se uvis.