Tema Za par minuta vlak će zastati u Kustošiji. Crnim sprejem netko je nacrtao veliko srce na plastičnoj nadstrešnici željezničke stanice. U pokrajnjoj ulici djevojčica rozom lepezom hladi malo sebe, malo crnog psa. S velikog gradilišta čuje se prodorni glas radnika iz čijeg se grla ori sevdalinka. Trideset je stupnjeva u hladu. Prevruće za sevdah.
Šine se tresu, vlak koči. Vozim se samo tri znojne stanice, u Podsusedu izlazim. Na informativnoj ploči na Podsusedskom trgu čitam o nekadašnjem kupalištu, šljunčanim sprudovima podno Susedgrada. “Kupalište je bilo opremljeno drvenim kabinama, a u neposrednoj blizini bila je gostionica Krampal. Izletnici su mogli prenoćiti kod Gregurića. U skrovitim šumarcima ‘Otoka ljubavi’, ade koju čine savski rukavci, bila je i nudistička plaža. Na podsusedskom se kupalištu kupalo još 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća”, piše na ploči.
Izletnici su na kupalište često dolazili otvorenim ljetnim vagonom Samoborčeka. Na fotografiji tog vagona iz 1933. godine nekolicina putnika opčinjeno gleda u psa kojeg na povodcu vodi jedna od putnica. Svi su putnici u dobrano dugim rukavima, slojevitost odijevanja poništavala se tek na plaži. Pružam korak dalje, nije ovo tekst o Zagrebu kao Mediteranu kakav je nekad bio, make Zagreb blue again i to. U Podsused sam došla radi zagrebačkog kita – plovimo dalje u povijest, desetak milijuna godina dalje od booma turističkih slogana i nacija-država 20. stoljeća.
Zagrebački kit
Dok je Zagreb zaista bio plavi, dok još grada nije bilo i nije imalo biti ni u čijoj primisli, Medvednica je bila otok Panonskog mora. More se nalazilo u klimatskoj zoni tropskih i subtropskih područja s raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Na morskim su obalama rasle palme, lovor, eukaliptus, cimetovac, ali bilo je i hrastova, borova, jasenova, bukvi. More je bilo bogato ribama, školjkašima, ježincima, koraljima, algama i – kitovima.
U napuštenom kamenolomu u Bizeku još je moguće pronaći fosile na odlomljenim komadima litotamnijskog vapnenca, a na raskrižju na putu prema kamenolomu stoji kip Matije Gupca. Dio fosilne flore i faune s podsusedskog područja danas se čuva u nedavno renoviranom i raskošnom Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Ostatke zagrebačkog kita najvjerojatnije je prikupio i u muzej donio Mijat Sabljar. Sabljar je od mladosti gajio ljubav prema istraživanju i starinama, a na službi u Lici, gdje je 1827. godine upućen na mjesto kapetana graditeljstva ličke pukovnije, prionuo je na upoznavanje kamenja, pijeska i tla na tom području. Pretpostavlja se da je ostatke kita pronašao 1850-ih godina.
“Na lijevoj obali Save, nješto više od osam kilometara na zapad Zagrebu, diže se brežuljak oko 61 metar uzvišen nad ravnicom Save, a na njem stoji stari Sused-grad, sada puka ruševina. Na južnoj strani toga brežuljka, sa strane Save, otvorili su, tome je sada kojih 20 godina, kamenaru, zaradi dobivanja materijala za gradnju kea na rukavcu Save kod Trnja, južno od Zagreba. Prigodom vadjenja gradjevnog kamenja odkriveno je množtvo otiska riba i bilja. Nadjen je takodjer skoro podpun koštur velribe. Na nesreću sačuvan je samo mali dio tih kostih, koje je dielomice opisao gosp. Van Beneden u Löwenu pod nazivom Mesocetus Agrami.“
Tako je Đuro Pilar opisao nalazište u monografiji Flora fossilis Susedana iz 1883. godine. Kosti su ustupljene na proučavanje Josephu van Benedenu, belgijskom paleontologu i zoologu, najpoznatijem tadašnjem stručnjaku za kitove, koji je utvrdio da se radi o ostacima izumrlog kita, odnosno posve novoj vrsti kita iz roda Mesocetus koju je nazvao po Zagrebu – Mesocetus agrami, zagrebački kit.
Skulptura Zagrebačkog kita, autora Zdenka Šlibara, 2001. godine je postavljena u Podsusedu, uz Aleju Bologne. Ispod metalnog spomenika kitu teče potok, od kojeg ljeti ostaje tek naznaka potoka, tanki vodni premaz na kamenu. Kao kad netko dobro gumom zalije avliju da je podapere u predvečerje. Potok jest omršavio, ali Sava kojoj teče bujna je i blješti na žarkom suncu. Iz Kitovog prolaza izlazim na Kupališni put. U travi uz rijeku odloženo je par bicikala. Jedan par se sunča na obali, a malo dalje jedna žena pušta Savi da joj pere stopala, iako je leđima čvrsto prionula na sprud.
Zagrebačka sidra
Iz Podsuseda se vlakom vraćam na Kustošiju, pa u kasno popodne koračam jugozapadom grada, duž Zagrebačke avenije. Nakon drevnog morskog vremeplova koji je mozgu teško ozbiljno pojmiti dok obrađuje krajolik današnjice, čovjek se poželi malo usidriti. Srećom, po Zagrebu su još uvijek rasuta i razna sidra. Ona se ne spominju davnog Panonskog mora, nego recentne jugoslavenske industrijske prošlosti, ali ta je povijest sustavno brisana pa se nekad učini da je prahistorijska podjednako kao i Panonsko more.
Dva veća sidra nalaze se upravo uz Zagrebačku aveniju. Ta je sidrena instalacija postavljena 1970-ih, nazvana je Jadranska vrata i simbolizira povezanost hrvatskog primorja i zaleđa. Sidro na raskršću Zagrebačke Avenije i ulice Hrgovići stiglo je s motornog broda Zagreb. Darovala ga je nekadašnja Jugolinija, a postavio ga je jarunski kanu klub Končar 1979. godine. Postavljeno je kao simbol zagrebačke povezanosti s pomorstvom.
Drugo sidro je parsto metara dalje postavljeno 1976. godine, i danas ga je teže uočiti jer je ukopano u ledini kraj niza neobičnih kuća koje ga u svakom pogledu zasjenjuju. Danas zahrđalo sidro potječe s motornog broda Davor i poklon je Dunavskog Lloyda-Sisak, a postavljeno je da simbolizira povezanost Zagreba s riječnim brodarstvom. “Kakvo je ovo sidro?”, pitam stariju ženu koja se vraća kući iz obližnjeg dućana. “Ma krama”, odgovara kratko.
Do ostalih zagrebačkih sidra ovoga puta neću hodati, ali znam da postoji još jedno blizu zgrade HRT-a, na ledini ispred Kockice. To je sidro brodskog motora broda Učka koji je plovio u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata bio je obnovljen u riječkom 3. maju, a radnu odiseju završio nasukavši se u libijskom Tripoliju. U okrugu pokojnog Brodarskog instituta u Novom Zagrebu nalaze se još dva sidra, a vjerojatno postoji još koje uz koje se zasad nisam nasukala.
Zagrebački (p)otoci
Od Zagrebačke avenije nastavljam dalje prema Remizi, pa uz potok Črnomerec. Imaginarijem hrvatskog ljeta dominiraju otočki životi, ali za one koji se otoka ne mogu dočepati, realitet su često potočki životi. Zagreb takvim životima obiluje – između Medvednice i Save premrežen je desecima potoka. Navodnjavanjem oranica i pašnjaka u Savskoj nizini potoci su stoljećima osiguravali preduvjet za osnovnu egzistenciju grada, ali je uz njih ostao vezan i strah građana od poplava. Uređivanje vodotoka i mjestimično natkrivanje potoka počelo je paralelno s ekspanzijom industrijalizacije, početkom 20. stoljeća. Potoci na zapadnom dijelu grada (Vrapčak, Kustošak i Črnomerec) još uvijek su otvorenog toka i danas su najbolje uređeni, pa se svakodnevno koriste kao šetnice.
Uz Fallerovo šetalište kraj tvornice Končar, jedna žena (po izgledu bi se reklo iz neke južnoazijske zemlje) silazi bliže koritu potoka i bere koprivu. Veliki bijeli pas trči kroz nisku vodu i od repa radi propeler. Tu je i čaplja koja je u stalnoj izvidnici, pa ne prolazi dugo i komešanju se pridružuje zbor žaba uznemirenih grla. Od životinjskih vrsta u Kustošaku i Črnomercu da se susresti i potočne rakove, vodenbabure i divlje patke. Temperatura je uz zelenilo potoka uvijek koji stupanj niža, što dobro zna i jedna mudra žena koja je donijela sklopivu stolicu i čita u hladu ispod javora.
Prije nego što sunce pozdravi dan, ljetnu večer valja završiti sa stilom – u slastičarnici na Kustošiji, kod Rufatija, prije nego što radnici odu na zasluženi kolektivni godišnji odmor. Kod Rufatija se još uvijek može naći “retro” specijalitete (među najjeftinijima u gradu), od šaumrola do Mon Chéri sladoleda. Iako postavljena drito uz bučni bok Ilice, terasa je skoro uvijek krcata, pogotovo navečer, kad vrućine malo popuste. Zauzimam jedini slobodni stol i naručujem dvije kuglice Mon Chérija, malo i kao omaž uvijek susretljivim konobarima ove slastičarske radnje.
Renato Piazza radio je 1950-ih kao konobar u hotelu Savona u Albi, gradu u kojem se nalazi sjedište kompanije Ferrero. Jednog dana, Michele Ferrero je u razgovoru sa svojim društvom u hotelu kazao da traže ime za novi Ferrerov slatki proizvod, čokoladne praline s likerom i trešnjom. Piazza, čija je pomajka bila Francuskinja, predložio je naziv Mon Chéri. Ostalo je, kako kažu, povijest. Ili nije, ovisno o tome tko povijest piše.
Umjesto valova koji se dižu i razbijaju o stijene, slušam zvuk auta koji ubrzavaju pa koče po Ilici. Od svih godišnjih doba ljeto je najnepravednije i najnapadnije, ali na asfaltu se ponekad desi nešto kao privid uravnilovke. U zajedničkom izražavanju odsustva, u definiciji kroz negaciju, u potrazi za zagrebačkim morem.
Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
