Češka plaža

I

Kako se, odgojem i tankoćutnošću, ne priklanjam tradicionalnim vrijednostima, morala sam se prikloniti nekima pa sam tako postala snažni zagovarač moralnog života u skladu s dobrim ekološkim praksama, i tim više idem na živce sama sebi što me nerviraju turisti koji dolaze u debelim, gustim valovima, kao najezda skakavaca, kao voda iz kanalizacije kada krene nadirati kroz školjku natrag u kupaonu, jer oni nisu krivi što su se rodili na teritoriju bez mora i svatko zaslužuje okupati se u moru.

Ima više vrsta turista: bogati, oni koji putuju s previše prtljage, oni koji šetaju bosi po selu, oni koji kupuju suvenire, oni koji su pocrvenili, Česi, oni koji putuju u paru, pretili, oni koji te neće zamoliti da ih slikaš, oni koji pripadaju caru. Svima im je zajedničko to što su došli na naš otok provesti koji ugodni trenutak, pri čemu ih ne zanimaju lokalni običaji, autohtona kuhinja, autohtone škrape ni autohtoni način života, nego samo da im je apartman što jeftiniji, što bliže moru, i da u njega mogu ugurati što više ljudi.

II

Kad gledam neki selfie koji sam okinula u vali, ne prepoznajem valu, sve je kao iza zrcala, u paralelnom svijetu. Pomislila sam: flipat ću sve te selfije da na slici desno bude desno, a lijevo lijevo, ali sam odustala. Sviđa mi se da na slici postojim negdje u nepoznatom.

Bojim se prirode oko sebe, buba koje se šuljaju oko mene i nastoje se noću, u mraku, uvući u mene, sigurna sam, zato unatoč vrućini spavam u gaćicama i pidžami, bojim se i komaraca koji me ruju svojim kljunovima koje su prije toga gurali ko zna gdje na ko zna čijim tijelima. Onda su tu žohari, ti gadovi: Gadovi jedni!, vičem na njih da odjebu, kako se usuđuju, a glas mi se vraća odbijen od praznih zidova sobe koja je pripadala apartmanu i stoga bila lišena svih onih elemenata koji su omekšavali kako sobu tako i zvuk koji se po njoj kretao: zavjesa, tepiha, polica s papirima i ladica sa šterikama i starim lijekovima.

No, u apartmanu je baš zato lakše pregledati podove, zidove i zakutke, jednostavnije je sve razmaknuti u potrazi za bubom, što radim svaku večer prije spavanja da se uvjerim da u sobi nema žohara.

Prije siromašni nisu imali toliki uvid u privatni život bogatih, osim kao sluge, al’ najniži sluge nisu ni smjeli u gospodareve odaje, a danas nam je tehnologija omogućila taj uvid na izravniji način nego romani realizma, i premda iskrivljeniji, točniji nego udvorna književnost, ispoliran do lažnog sjaja savršeno ispunjenog koncepta. I zato mi je bilo teško ne marit za to da na drugom kraju svijeta ima neko ko živi u 200 kvadrata s dvoje djece, (3ipo kupaonice) i sobom za bebu, a nas je doma bilo šest na 1 WC i morala sam slušat starce kako se seksaju, a onda mi je ostatak života spavaća soba bila ujedno i dnevni i radna.

Ljeti se isključim od tehnologije, ali uvid u višosrednjoklasni život nam donesu Česi i Slovenci. Oni imaju novaca da doputuju, da unajme naše kvadrate, naše ruke, naše uši, da pišaju u našem dvoru, da ih dođe masu, cijela proširena obitelj, a ja našu nisam vidila na okupu od babinog sprovoda jer se ne možemo u ovom jednom slobodnom sobičku svi okupiti u isto vrijeme.

Turisti su kao uljezi, paraziti, stanice raka na poznatom, sad pokvarenom, njima zagađenom komadiću obale. Svake godine ih je sve više, svake godine mi je uvala sve stranija, puna ih je, gmižu kao žohari koji noću izađu na komadić plaže, tamo iznad septičke jame, množe se i vrve kao da ne znaju šta bi sa sobom i s novostečenom slobodom koju je žoharima donijela noć, a Česima voda.

Jučer je jedan hodao po meni, iz sna me prenulo nježno milovanje, kao ljubavničko, škakljalo me po prsima i licu, kao pramen kose koji sam krenula odmaknuti rukom i dotakla umjesto kose nešto tvrdo i krhko. Upalila sam svjetlo i u stravi vrisnula, odbacila žohara sa sebe i pala u histerični plač, razmaknula sav namještaj, madrace i sve poprskala insekticidom sve dok od njega ni sama nisam mogla disat.

Slovenci su nam prijavili da se pokvarila klima u apartmanu pa je dida zvao majstora. Slovenci su za to vrijeme čilali i pili dolje u dvoru pod lozom. Kad je majstor otišao, mladi Slovenac, alfa mužjak njihove grupe koja je brojila dvanaest članova upitao je, izjavnim tonom: to će netko očistiti za majstorima? Vidila sam da misli da je bolji od nas.

Dok smo mama i ja usisavale šutu i prale parket, shvatila sam da Česi nisu toliko loši. Dragi su, kao da nikad nisu čuli za cinizam, narod bez ironijskog odmaka.

III

Došla sam u kuću i podgrijala večeru. Mačka je, po običaju, došla kad sam krenula zveckati priborom za jelo. Mi mislimo da je ta mačka naša, ali vidila sam je ranije na šetnji, kurvicu, jela je kod susjede koja ruča nešto ranije. Sjela sam pojesti juhu, gustu juhu od umiksanog povrća, i cijelo vrijeme mi je smrdilo. Mora da sam slučajno ugazila u smrdljivog martina, bubu koje se nije baš trebalo bojati ali je svejedno izazivala gađenje. Nema dobrih buba osim vilin konjica, radi imena, krijesnica i pčela, koje sad odumiru i moramo ih spasiti i ne izgledaju tako zlo kao ose – kad bi mi neka sjela na pletivo odvela bi je do kuta u kojem sam zasadila boražinu, jer sam čula da to pčelama osobito godi.

Meni je godila juha, sad kad se ohladila, dok pod zubima nisam osjetila kuglicu papra. Ispljunula sam je na vrh kažiprsta i onda kažiprstom potegnula po rubu zdjelice. Umjesto zrnca papra, zarobljen u gustom sloju juhe uz rub zdjelice nalazio se mali smrdljivi martin. Poslije sam dugo prala zube, s užasom shvaćajući da će mi iz ustiju mjesecima smrditi i da bolje da ne idem previše medu ljude.

Do sela odem rijetko, samo u dućan, dok drugarice iz djetinjstva izlaze svaku večer, namirisane, počešljane i lijepe, prošetati, popiti đin tonik i pričati o svekrima, kolegicama i dijagnozama. Do susjednog sela odem još rjeđe – sutra je tamo regionalni pop bend na ljetnoj turneji, obavijestila me Milena, ispipavajući bi li ja bila zainteresirana. Ona sluša popularnu muziku i ponekad osjeti potrebu da se opravda, pa mi pokuša objasniti svoj izbor: Ovde nema drugih koncerata, ona zapravo baš lipo piva, pivaće pisme iz naše mladosti, ajmo da se malo prisjetimo.

Bilo mi je jasno zašto je, dok smo bile mlađe, bilo važno šta misle babe iz sela, jer one bi špijale našim babama dokad smo bile vani i s kim smo se ljubile, ali sad, kao žene s vlastitim obiteljima, novcima, djecom, autonomijom, zašto se moje drugarice iz mladosti i dalje ponašaju tako da selo, i to čak ne njihovo, nego ono privremeno u koje dolaze na praznike, misli da su one dobre djevojke koje će ići u raj?

IV

Kupača je svake godine sve više i ovog ljeta otočku plažu konačno više ne mogu razlikovat od gradske. Prije nego uđem u more provjerim u kojem smjeru danas ide struja. To vidim po tome je li brod, labavo privezan o bovu i mul, lijevo ili desno od mula. Nastojim tempirati ulazak tako da uz struju nema nikoga ko u tom trenutku ulazi u more, jer znam da će se čim uđe popišati, a ne želim da njihovu pišoku struja donese prema meni. Problem je što struja najčešće dolazi s punte, na kojoj su od riječnog kamena nasuli plažu koja se popularno – a onda sam saznala i službeno – zove Češka plaža.

Mi smo samo životinje, nekim čudom se moja svijest rodila iz mojih nukleinskih kiselina, kao dodatak na animalnost, iznenađenje i čudo, i to šta sam dio i nastavak svih živih bića govori mi da moram živjeti dalje i množiti se, sebe i svoju vrstu, jer to je karakteristika svega živog, i sav život čuvat po cijenu života. A moja svjesnost moje živnosti govori mi da samo promatram i dokučujem, da samo promatram kako životinja u meni i oko mene živi i da je samo puštam da živi i radi sve po redu, jer ona je eto dar, a dar treba iskoristit da ispoštujemo samu čaroliju života. 

A meni se gadi sav taj život što puzi i gmiže oko mene, paukovi s pretankim nogicama i previše očiju, stonoge po zidovima čije me nožice maze u seoskim noćnim morama, brze srebrne bube koje ispadaju iz odjeće i smrdljivi martini koje ne smiješ ubiti, ali ujesen dovoljno apatični da dopuštaju da ih na staroj razglednici izbacim u vrt i onda zametnem razglednicu dok ne zaboravim da je kontaminirana bubom. Više ne mogu podnijeti čak ni da pojedem kozicu – morskog žohara – ni da dotaknem morsku zvijezdu ili raka, koje sam kao djevojčica hvatala bez straha, vidi se na slici u starom albumu.

V

Danas je bilo toliko vruće da se nije dalo plivati, roniti ni veslati, svi smo se samo toćali kao kesice čaja u moru po kojem su plivale fekalije ispuštene iz jahti usidrenih u vali. Izašla sam iz tuša, gdje sam se savjesno oribala, ali s mene je i dalje isparavao zadah klaonice koji me pratio još s plaže. Vjerojatno sam ga samo ja osjećala, ali nedvojbeno je bio tu, povlačio se oko mene kao oblaci oko zemlje, privučen mojom gravitacijom i moći upijanja moje kože, koja je, na moju veliku žalost, sve lakše na sebi zadržavala unutarnje i vanjske prljavštine, smradove, tragove kužnog vanjskog svijeta od kojeg se nastojim odvojiti i kojeg stalno pokušavam sprati sa sebe.

Išla sam mokrom cestom, sve božje gliste izašle su vanka, a ja sam naletila baš na tri kapitalca, jebemti, kako to da nije mogao smislit manje svrabljiv način za rahlit zemlju, u kurac, i onda sam išla kući (a sve me svrbi sve više i osip prijeti jedenjem me cijele) i baš kad sam uspjela odagnati jednu nekako iz glave, zamalo sam ugazila na sljedeću, i sve tako, a svrab se svaki put pojačavao kao da u svakoj mrljici stoji po jedna i migolji se ko onoj ženi iza očne jabučice onaj ogromni crv kojeg su joj izvadili iz oka.

Izgledale su točno tako, kao taj crv, i kao one ogromne gliste na koje naletim na internetu pa ih moram gledati i pokazivati drugima, pa oni kažu makni to nisi normalna makni mi to ispred očiju, a ja sam ih danas sretala uživo, jednu za drugom, poluprozirne i u nijansama smeđebež, opružene poprijeko čekajuć da ih nešto, možda moje stopalo (aaargh) zgnječi, i moram svima pričat o njima da se oslobodim, da ih izvadim van iz kože, iako su slike nepodnošljive za proživljavat ih opet, i evo ih, pužu mi uz nogu i grickaju mi leđa i nepodnošljivo je, upravo je nepodnošljivo.

Izvrnula sam se na ruke i noge, podignula stražnjicu u zrak i pogledala kroz noge. Gore se more sivilo, teško, uznemireno olovo koje prkosi zakonima fizike jer kako površina može biti tako naborana, a dovoljno napeta da tu svu masu drži gore na okupu? Dole je, ispod Sunca koje se uzdizalo u tu masu žive, preletio avion. Bio je to drugi svijet, u nekom drugom svemiru, u kojem vladaju drugi zakoni. Mogu se lako izraditi naočale koje bi svijet stalno prikazivale tako izvrnut, ali naš mozak bi ubrzo ponovno izokrenuo sliku, znajući što pripada gore, a što dolje – čudesan je naš mozak, i strog, ne da nam živjeti u drugom svemiru, svaku novu perspektivu moramo formirati isključivo u mašti, koja se isto nalazi u mozgu pa me to zbunjuje.

Tekst je dio temata “Summertime Sadness” u kojemu iza mita o ljetu kao koncentratu uživanja naziremo pustoš, melankoliju i tragikomediju. Temat je pripremila gostujuća urednica Dora Levačić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 18.08.2025.