Tema Piše: Lujo Parežanin
Za Kulturu Studentskog centra u Zagrebu, kojom sada konačno mirno vlada ekipa sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka predvođena Davorom Šišmanovićem, službeno je nastupilo novo razdoblje nakon uspješne demontaže Kulture promjene. Bitka je dobivena, a sada preostaje ono što svaki okupator koji drži do sebe mora učiniti: napraviti vlastitu žurku.
Da je logika neopterećene zabave programski temelj nove Kulture SC-a dalo se naslutiti iz bizarnih smjernica za njezin razvoj koje je Šišmanovićih prošle godine predstavljao po medijima. Podsjećamo, novi je voditelj kao jedan od temelja svoje vizije tada istaknuo “usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &TD-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”
Takva je antikoncepcija – uočljiva, uostalom, i u vulgarnom tretmanu dosadašnjeg programa, koji se nedavno manifestirao i izgonom Klubvizije iz SC-a – krajem veljače konačno doživjela i svoju materijalizaciju. U prostorijama &TD-a Šišmanović i njegovi suradnici predstavili su nam kako konkretno izgleda dobrovibrirajući program kulture koji, za razliku valjda od svojeg prethodnika, udovoljava “potrebama studentske populacije”. A izgleda onako kako biste i očekivali od programa bez ikakve preciznije koncepcijske osnove – nikako, u skladu s bezličnim i banaliziranim predodžbama kulture kojima barataju novi vladari SC-a. Predstavljen u mainstream medijima kao “ambiciozan” i “bogat“, program Kulture SC-a za 2019. godinu, ukratko, prije djeluje kao lonac nepovezanog sadržaja u kojem se kao “središnja” izdvajaju bolno prvoloptaška događanja.
Jer kako drugačije opisati, primjerice, predstavljanje ciklusa filmova Ive Gregurevića, najavljenog za ožujak, kao krunu filmskog programa SC-a, nakon što je iz njegovih prostorija u Savskoj na primitivan način protjeran vrijedan Klubvizijin laboratorij? To ziheraštvo je, čini se, obilježje novog filmskog programa u cjelini – sada pod vodstvom Zvonimira Rumboldta – jer i popis filmova iz prvog tromjesečja (Projekt Florida, Iskupljenje u New Yorku, Smrt Staljina, Iz ništavila, Noć u Parizu, 150 miligrama, Laponska krv, Fokstrot) predstavlja samu sredinu euroameričke festivalske srednje struje. Zanimljivo, riječ je redom o filmovima iz kataloga distributerske kuće Discovery, koje je moguće lako i jeftino otkupiti, što upućuje na dubinu selektorskog posla koji će se u SC-u odsad obavljati, ali i otvara pitanje zašto se u međunarodnom programu prikazuju isključivo filmovi jednog distributera.
Za odvijanje filmskog programa ključna je reaktivacija Kina Forum u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić, koje će nakon pet godina nastaviti s radom. Potez je to koji je – kao i najavljena reanimacija preostalih prostora u Radiću poput SKUC-a Pauk – načelno dobrodošao, no Kulturpunkt doznaje da se on odvija nauštrb očuvanja infrastrukture izgrađene u MM centru. Naime, kako nam je potvrdilo Ministarstvo kulture, Uprava SC-a dala je premjestiti vrijedni DCP projektor iz MM centra u Forum. Kako nam pojašnjava Marina Kožul iz udruge 25FPS, MM je time ostao bez uređaja za prikazivanje filmova prema “europskom globalnom standardu digitaliziranih kina” kojeg se kinoprikazivači pridržavaju “kad prikazuju filmove u digitalnom formatu kako bi postigli najvišu prikazivačku kvalitetu te stabilnost zvuka i slike”. Riječ je pritom o uređaju nabavljenom upravo u sklopu projekta digitalizacije MM centra za 2016. godinu koji je Ministarstvo kulture sufinanciralo s 300 000 kuna. U ugovoru koji su Ministarstvo i SC sklopili, nažalost, nije navedeno koje će kino konkretno biti digitalizirano, dok iz Ministarstva kulture poručuju da “nema zapreke za premještanje spomenutog DCP projektora iz dvorane MM centra u kino Forum jer su obje dvorane u sastavu Studentskog centra, a istovremeno Studentski centar premještanjem DCP projektora nije prekršio Ugovor o korištenju sredstava Ministarstva za investicijski program digitalizacija kina”.
Međutim, uvid u prijavu temeljem koje je SC dobio sredstva za digitalizaciju jasno pokazuje da je čitav projekt namijenjen specifično opremanju MM centra, a ne kinodvorane po slobodnom izboru Uprave SC-a, stoga se odluka o premještanju DCP-a u Forum čini u najmanju ruku podložnom propitivanju. No neovisno o pravnim tumačenjima ove situacije, nedvojbeno je da ona znači daljnju demontažu pomno i planski građene infrastrukture Kulture promjene i njezino stavljanje u funkciju mainstream neambicioznosti novog programa. Marina Kožul tako sa žaljenjem zaključuje da “MM centar više nema programsku orijentaciju i živost kakvu je gradio od 2015. godine”, a Rumboldtove najave da će biti očuvan eksperimentalni program koji se u tom prostoru održavao ne djeluje posebno ohrabrujuće u kontekstu drugorazrednog infrastrukturnog statusa koji mu je namijenjen.
Obeshrabrujućih elemenata novog programa Kulture SC-a ne nedostaje ni u drugim područjima. Ideološke vjetrove koje je Jakov Sedlar nagovijestio dolaskom u Programsko vijeće SC-a potvrđuje najava izložbe karikaturista portala 7dnevno.hr Stiva Cinika. Hoće li tom prigodom biti izloženi njegovi seksistički radovi ili oni u kojima kao vrhunac kalamburskog humora dobivamo “Yusipovića” i fascinantno prelamanje prezimena Kolinde Grabar-Kitarović u “Kita / rovićka”, s nestrpljenjem iščekujemo. Da pod inkluzivnošću kulturnog programa nova ekipa u SC-u u možda prije podrazumijeva upliv konzervativnog utjecaja pokazuje i najava programa poj: poezija, jednostavno, posvećenog čitanju poezije. Njegov voditelj je, naime, “član Društva hrvatskih književnika i nagrađivani pjesnik” Luka Tripalo, inače suradnik portala Bitno.net i kolumnist Framaportala, službene stranice Franjevačke mladeži.
Uočljiva praznina u ovogodišnjem programu Kulture SC-a je područje glazbe koje je prošle godine ostalo bez vrijedne voditeljice Davorke Begović, jedne od suradnica koje su SC napustile zbog napada na Kulturu promjene. S njom je otišao i Izlog suvremenog zvuka, a vjerojatno i svaka mogućnost sličnog, eksperimentalnog sadržaja, dok je nova garnitura za sada imala za ponuditi tek obnovu glazbenog programa u zapuštenom Pauku. Dakako, za očekivati je da stanište tamo neće pronaći istraživačke glazbene i zvučno-umjetničke prakse po kojima je SC bio poznat.
I kazališni program kompetentnog redatelja Vedrana Hleba ostaje na terenu konvencionalnog, uz zanimljiv izbor suradnica i suradnika. Primjerice, Marius von Mayenburg nedvojbeno je jedan od važnijih europskih dramatičara srednje generacije, no ostaje za vidjeti što će s njegovim komadom Ružni napraviti Barbara Rocco, glumica iz Ponosa Ratkajevih i Stipe u gostima, koja je 2013. bila HDZ-ova kandidatkinja za dožupanicu Varaždinske županije. Izvedbeno područje u širem smislu nedvojbeno je pogodio i odlazak Ganz novog festivala koji nije mogao funkcionirati u novom, neprijateljskom okruženju pa se ono u novoj konstelaciji čini osuđeno na srednjestrujaški kazališni izričaj koji upitnom čini proklamiranu želju da se očuva specifičnost &TD-a u odnosu na zagrebački kontekst.
I ovakav parcijalan pregled novog programa Kulture SC-a razotkriva njegovu nekoherentnost, limitiranost i latentnu političku obojenost. S obzirom na to da se kao najvažniji adut nove uprave SC-a pokazuje oživljavanje prostora u Radiću, također se besmislenom pokazuje devastacija programa koji je prostore u Savskoj učinio tako važnim sjedištem nezavisne kulture – ništa što je ponuđeno novim programom ne sugerira da Kultura promjene ne bi mogla supostojati s novim, konvencionalnijim sadržajima na Savi. U tom smislu, jasno je da cilj Uprave SC-a i novog vodstva Kulture nije bio udovoljiti “potrebama studentske populacije”, nego protjerati jedan specifični koncept kulture. Da je to isti koncept koji se nalazi na udaru Ministarstva kulture i aktualne kulturne politike sasvim sigurno nije nikakva slučajnost.
ObjavljenoObjavljeno
