Kritika Zlatko Burić, Kabaret Tamne zvijezde
Piše: Igor Ružić
“Potrudite se!”, vrišti akademska pjevačica Dina Puhovski na samom kraju Kabareta Tamne zvijezde. Poslušavši Brechta, u tom “potruđivanju”, kako Damir Bartol Indoš objašnjava rad na svojim “zasluženim temama”, prate je i ostali sljedbenici zvijezde besmislice, ne samo one zaumne dadaističke i oberjutske, nego i svake druge koja uspijeva u svome naumu da se kazalištem i za kazalište igra svim sredstvima, bez zadrške i kalkulacije ili baš njima unatoč. Zato nova predstava Kulture promjene SC-a na pozornici Teatra &TD jest potpisana autorski, imenom Zlatka Burića, ali i činjenično: “Kabaret Tamne Zvijezde su: Zlatko Burić, Damir Bartol Indoš, Mia Biondić, Dean Krivačić, Sven Jakir, Marko Jastrevski, Vedrana Klepica, Dina Puhovski, Henning Frimann, Miro Manojlović, Vedran Hleb“, bez hijerarhije ili podjele uloga i funkcija, tek s razumljivom prednošću.
Naravno da su Zlatko Burić, ovdje izostavljenog, ali inače sveprisutnog nadimka Kićo, i Damir Bartol s neizbježnim Indoš, navedeni prvi. Kabaret Tamne zvijezde i jesu najprije oni, ali nipošto i jedino oni, jer uključenost ostalih sljedbenika, nastavljača i prenositelja dodaje specifičnu težinu rukopisu koji je skrojen još krajem sedamdesetih, ali čije inačice i stranputice još nisu u potpunosti istražene. Zajedno u Kugla glumištu, kasnije u njegovim frakcijama, Kićo i Indoš pisali su istodobno i vlastite povijesti i povijest ovdašnjeg neakademskog, nepripadajućeg, istodobno alternativnog i avangardnog kazališta. Nisu, naravno, u tome bili usamljeni, barem ne onoliko koliko su možda i htjeli. Čak i kad se dogodio Kićin odlazak u hladnije krajeve, veza nikada nije prekinuta, a vrijeme između, potrošeno u Parainstitutu ili pred danskim filmskim i televizijskim kamerama, originalnoj međusobnoj upućenosti dodalo je notu iskustva u/i različitosti. Iako ih je u recentnoj pomami za nostalgijom teško naći, njih dvojica ubrajaju se u istinske zvijezde čija slava s godinama zadobiva tek nešto tamnije tonove, pa je i naslov predstave zapravo daleki odjek davne Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i Cirkusa plave zvijezde. Vidjeti ih ponovno zajedno na pozornici za svakog je upućenog gledatelja individualna, čak i intimna, satisfakcija, dok je za domaće kazalište u cjelini njegovih sljepila to ujedno i provjera i ovjera vrijednosti otpornih na vrijeme i “vremena”.
Kabaret Tamne zvijezde i jest lijek protiv svjetonazornih, političkih, kulturnih, kao i politički korektnih mrena. Umjesto onoga što se većinom prodaje pod tom istodobno sasvim jednostavnom i gotovo konzumerističkom, ali i potencijalno provokativnom i stoga subverzivnom formom, ovaj kabaret zabavlja na drugi način i na druge načine. Citati su mu izvitopereni i pogrešni, intenziteti ili smanjeni ili podignuti iznad razine pristojnog, dramaturgija oholo nedosljedna i drsko nezainteresirana za kauzalitet i posljedice, izvedba opušteno privatna ili zagledana isključivo u vrhove svojih cipela… Sve je tu pogrešno, i ništa nije, baš zato što bi moglo biti. Uhvaćeni, doslovno, u klopku između parafraze citata Rainera Wernera Fassbindera i citata parafraze Bertolta Brechta, gledatelji su pošteđeni odgovora jer im je onemogućeno pitati “Zašto?”. Kabaret Tamne zvijezde ionako daje sve, ali ničega previše – od moralnih prodika i izrugivanja s aktualnim političkim kičem, do podsjećanja na klasnu svijest i potlačenost koja nije ni slučajna niti nepromjenjiva. Pritom i zabavlja kabaretskim nizom točaka, pojedinačnih ili grupnih nastupa, u skladu s vlastitim poimanjem sklada.
Ukoliko danas postoji svjesna propaganda višeg stupnja, ona koja bježi zakonitostima trenutka i utjecaja aktualnosti na izvedbenoumjetnički čin, Kabaret Tamne zvijezde vrhunski je proizvod suptilne propagande: ne zagovara otvoreno, nego dopušta drukčiji pogled i, naizgled paradoksalno, konstantnom rotacijom vertikalne i horizontalne osi fizičkih i metafizičkih obzora uspostavlja jasniju perspektivu. Ni pankerski lom i zaumna besmislica, niti agitiranje za jednu ideologiju ili svjetonazor, ova predstava prepušta se najprije samoj sebi, svojem unutarnjem mehanizmu, samodovoljnosti i užitku. Dopušta si, ipak i tek sporadično, pokoju jasnu poruku, samo zbog ionako labilne ravnoteže sa svim onim skrivenim, kodiranim ili uopćenim do eventualne neprepoznatljivosti. “Potrudite se!” je jedna od njih, kao i nježno ruganje s arkadijskom predsjedničkom autobiografijom ili kvazirasprava o moralnoj upitnosti terorizma i njegove jednostrane osude. Političnost ovog kabarea nije ni u onom što izgovara niti u onome što prešućuje, nego u zagovaranju mogućnosti da se na konkretna pitanja odgovori glazbom i gestom, citatom i strukturom, vezivnim tkivom izvedbe koja svoju vezanost uz svjetovno ne iscrpljuje jednako konkretnim od/govorom.
Iako kabaret jest nešto slobodnija izvedbena forma, ovaj kabaret tu slobodu zloupotrebljava jer se oslobađa u sebi, a ne iz sebe. Drugim riječima, ne radi zbog onoga izvan, nego za ono unutra, jer ne obraća se publici, čak i kad to formalno čini, nego izvođačima samim. Svi su ovdje svjesno loše otisnuti faksimili: stamenost i impresivna vokalnost Dine Puhovski razrješava se kroz hinjenu prirodnost i bliskost Mije Biondić, alijenizirani Marko Jastrevski ogleda se u pomaknutoj i uvijek skliskoj interaktivnosti Deana Krivačića, suptilnost vibrafona Mire Manojlovića kroti perkusionističku navalu Henninga Frimanna, dok suha odbojnost Svena Jakira svoj kontrapunkt ima u opuštenoj jednostavnosti Zlatka Burića. Nije tako samo s ljudskim materijalom, jer inkluzivnost se ovdje širi i na tehniku i scenografiju: reflektor nije reflektor nego megafon, ali se jednostranost megafona preslikava u telefonima koji onemogućavaju komunikaciju čak i kad funkcioniraju. Najbolji primjer takvog proširenja i sužavanja funkcije prepiljeni je koncertni klavir, koji i bez glamurozne opreme i dalje proizvodi zvuk, ali sad ne više iz superiorne pozicije nego kao partner šahtofonskoj kakofoniji Indoševih oporabljenih, teških metala. Ukoliko i zvuk i slika jednako kvalitetno funkcioniraju i po drukčijim pravilima, tada struktura postoji, zajedno s razlozima koji je opravdavaju i intencijama koje je nemoguće zanemariti.
Kao spoj, navede li se samo najudaljenije točke ovog dvodijelnog spektra, Indoševe nepronične tvrdokornosti i Kićine sklonosti sentimentalnijem i zavodljivijem otporu, Kabaret Tamne zvijezde kaleidoskopska je formacija istinske i sasvim ozbiljne kazališne zaigranosti, potvrda da prihvaćanje smisla te igre sa smislom može biti uzbudljivo.
Objavljeno
