Prema redistribuciji moći

Hrvatska je napravila prve korake u prepoznavanju sudioničkog upravljanja, no ključne pomake u pogledu pravnog okvira, transparentnosti i sredstava uloženih u promicanje istinskog sudjelovanja građana još čekamo.

piše:
Hana Sirovica

Sudioničko upravljanje pojavljuje se kao odgovor na nemogućnost reprezentativnog demokratskog političkog aparata da samostalno unaprijedi institucije, riješi probleme s kojima se društvo susreće i osigura održivo korištenje javnih resursa i upravljanje njima. Podrazumijeva dijeljenje odgovornosti u upravljanju između različitih dionika (lokalna administracija, javne institucije, nevladine organizacije, civilne inicijative, predstavnici lokalne zajednice, umjetnici…), zajedničko donošenje odluka, ali i redistribuciju moći. Sudioničko upravljanje u kulturi razvija se u Republici Hrvatskoj u posljednjih 20 godina potaknuto institucionalnom prazninom koja nastaje 1990-ih fokusom na reprezentativne institucije (kazališta, muzeji, baština), zapuštanjem infrastrukture okrenute prema kulturi koja je nastajala u široj društvenoj zajednici te protjerivanjem modernističke, angažirane i kritičke kulture iz kulturnog sustava (Medak, 2021). Odgovor na takvo stanje u sebe je uključio, među ostalim, institucionalnu inovaciju u vidu novih kulturnih centara koje možemo razvrstati u dvije skupine: neovisne kulturne centre i društveno-kulturne centre po modelu civilno-javnog partnerstva (Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj, 2022).

Ono što je u teoriji sudioničko upravljanje, u hrvatskom se kulturnom kontekstu praktično ostvarilo civilno-javnim partnerstvima u upravljanju društveno-kulturnim centrima. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. Sudioničko upravljanje društveno-kulturnim centrima konvergencijska je točka triju različitih interesa (Uradimo zajedno, 2018.): interesa jedinice lokalne samouprave (staviti u funkciju zapuštene prostore na način koji će biti od koristi građanima), interesa saveza udruga i udruga (osiguravanje adekvatnih prostora za upotrebu i stabilnih uvjeta za realizaciju programa) te interesa građana (zadovoljavanje kulturnih, umjetničkih i društvenih potreba).

Kao što u Pregledu kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koje je objavilo Ministarstvo kulture i medija (2022) ističe Davor Mišković, praksa zajedničkog korištenja prostora rezultat je strateškog pristupa rješavanju problema nepostojanja prostora za rad zbog kojeg su organizacije započele suradnju u različitim prostorima u javnom vlasništvu. “Riječ je o kompleksima koji su uglavnom nedovršeni (poput Doma mladih u Splitu), napušteni (industrijski objekti kao što je Pogon Jedinstvo u Zagrebu ili pak vojni objekti poput Rojca u Puli) ili su, pak, dugo nekorištena kulturna infrastruktura (kao što je Hrvatski dom u Karlovcu), ali ima i primjera obnovljene zaštićene kulturne baštine (poput Lazareta u Dubrovniku). Iskustvo zajedničkog korištenja i dijeljenja odgovornosti u upravljanju javnom infrastrukturom s vremenom se razvilo u zagovaranje i/ili uspostavu javno-civilnog partnerstava, najčešće između organizacija civilnog društva i jedinica lokalne samouprave kao vlasnika tih prostora, što je dovelo do važnog iskoraka prema unapređenju demokratskih procesa i modela upravljanja javnom infrastrukturom u Hrvatskoj”.

Takav koncept “nove javne kulture” koji je razradio Vjeran Katunarić (2008.) podrazumijeva osmišljavanje novih modela upravljanja i financiranja u javnom sektoru te iznalaženje novih oblika suradničkih veza između javnog i civilnog sektora u kulturi. No, model nove javne kulture podrazumijeva transformaciju postojećeg centraliziranog modela upravljanja javnim kulturnim ustanovama i može imati smisao samo u slučaju da se promijeni odnos između osnivača i ustanova, uloga upravnih vijeća i ravnatelja. Nažalost, novi je Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba uu kulturi, usvojen u srpnju 2022., dodatno učvrstio pozicije osnivača i ravnatelja nauštrb demokratizacije upravljanja, ovlasti upravnih vijeća te uključivanja predstavnika civilnog društva i građana u odlučivanje o radu kulturnih ustanova.

Prema podacima Eurobarometra, razina sudjelovanja građana u kulturi u kontinuiranom je padu. U slučaju Republike Hrvatske, razlog tome je među ostalim i u centraliziranom sustavu koji ne omogućuje ujednačenu dostupnost kulture. Usprkos važnosti lokalne infrastrukture u demokratizaciji i decentralizaciji kulture, u postojećoj kulturnoj politici ovaj segment je u velikoj mjeri zanemaren. Novi kulturni centri – prostori u privatnom ili javnom vlasništvu koje samostalno uspostavljaju i vode organizacije civilnog društva ili neformalni kolektivi, odnosno javni prostori koje najčešće koristi nekoliko organizacija s određenim modelom sudioničkog upravljanja – ne mogu osigurati stabilnost osnovnog pogona. Istovremeno, kulturne centre, čiji je opstanak trajno osiguran, ne promišlja se kroz suvremene potrebe kulturne proizvodnje i sudjelovanja građana.

Istraživanje Zaklade Kultura nova Uradimo zajedno (2018.) ističe da se kulturom u Hrvatskoj upravlja odozgo, a da se smanjenjem javnih sredstava za kulturu narušava demokratizacija kulture, te se navodi da je upravo sudioničko upravljanje koje zagovaraju organizacije u području kulture nastojanje da se prevladaju nedemokratičnost i centralizacija. Štoviše, sudioničko upravljanje u kulturi istodobno je prepoznato i kao mogući prvi korak u promicanju zajedničkog upravljanja u drugim društvenim sektorima, kao što je to istaknuto u izvještaju Participatory Governance in Cultural Heritage (2015) izrađenog u sklopu strukturiranog dijaloga između Europske komisije i kulturnog sektora pod nazivom Voices of Culture. U spomenutom je izvještaju istaknuto da participativno upravljanje zahtijeva povjerenje, etiku i poštovanje među akterima, političku, profesionalnu i društvenu volju, pravni okvir, transparentnost i pristup informacijama, obrazovanje za sve uključene aktere te sredstva uložena u promicanje istinskog sudjelovanja.

Republika Hrvatska odnosno Ministarstvo kulture i medija kroz poziv Kultura u centru (Europski socijalni fond 2014-2021) napravila je prve korake ka omogućavanju takvih suradnji između civilnog i javnog sektora unutar kojih su se mogli izgraditi povjerenje, poštovanje i volja, kao i obrazovanje za sve uključene aktere. No, u pogledu osiguranja pravnog okvira za sudioničko upravljanje, transparentnosti i pristupa informacijama, kao i adekvatnih sredstava uloženih u promicanje istinskog sudjelovanja građana, ključne korake donositelja odluka još uvijek čekamo.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano