Iako u Zagreb stiže sve više osoba raznolikih kulturnih pozadina, službene demografske strategije osciliraju, čini se, između pronatalitetnih mjera pod pritiskom fundamentalističkih koterija te paketa za repopulaciju države doseljenicima iz dijaspore. Balansiranje tradicionalističkog pregnuća za očuvanjem nacionalnog identiteta sa zahtjevima modernog, povezanog svijeta povremeno će uroditi kakvom odlukom, poput one o uvođenju kontrolnih mehanizama u svrhu zaštite stranog radništva od neprimjerenih uvjeta života ili pak obećanja o izjednačavanju plaća s njihovim domaćim kolegama, no daleko od ikakvih političkih prioriteta ostaje presudno pitanje: što je sve potrebno da bi se ljudi koji u Hrvatskoj borave u njoj osjećali dobrodošlo?
Dok su državni uredi okupirani povećavanjem fertiliteta i privlačenjem iseljenika u njihovu ilirsku prapostojbinu, mnogim je živućim ljudima u Zagrebu svakodnevica prožeta osjećajem drugotnosti.
“Najčešći obrazac koji prati doseljenje većeg broja ljudi u neku državu jest da se, bilo iz kulturološke sličnosti, sigurnosti, zaštite ili kakvog drugog razloga, jednostavno segregiraju ukoliko ne osjete priliku da se odmah povežu s domaćim stanovništvom. Danas se to događa s velikim brojem radnika iz Nepala, Filipina i drugih zemalja, no ista se stvar desila i prije dvadesetak godina kada je ovdje došao veći broj Kineza. Neki od njih su se zaposlili, počeli su otvarati restorane i dućane, ali su se većinom i segregirali zato što okolina nije dobro reagirala na njihovu prisutnost”, kazuje mi Sven Janovski, programski koordinator Operacije grad.
Još od 2005. godine Operacija grad radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene s fokusom na iznalaženju održivih, inovativnih i participativnih modela upravljanja javnom infrastrukturom, a posljednjih desetak godina bavi se i inkluzijom pridošlica u lokalne zajednice. Ovo potonje čini kroz kulturno-umjetničke projekte, realizirane mahom putem Platforme Upgrade, neformalne mreže udruga pokrenute 2015. godine u svrhu uspostavljanja Interkulturnog društvenog centra. U suradnji s gradskom ustanovom Novi prostori kulture, dugotrajni zagovarački napori oko formiranja IDC-a sve su bliži realizaciji.
Nastavno na dosadašnje napore, Operacija grad formirala je vlastiti istraživački tim (Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek) i upustila se u samostalan interkulturni poduhvat čiji su dosadašnji rezultati javnosti predstavljeni 26. i 27. veljače u prostoru udruge KONTEJNER. Ondje se mogla razgledati izložba Jezik i dom, nastala iz vođenog razgovora o iskustvima novih sugrađana iz različitih zemalja.
“Ideja cijeloga projekta”, otkriva Janovski, “bila je da izađemo iz vlastite zone ugode i stavimo se u situaciju u kojoj učimo međusobno komunicirati, slušati jedni druge te uzimati u obzir potrebe i specifičnosti svake osobe bez straha da ćemo napraviti nešto krivo.” Premda je primarna namjera bila omogućiti došljacima i došljakinjama da se oglase o svim vidovima doživljene isključenosti, radionički format istraživanja uputio je i na važnost uključivanja lokalnog stanovništva u dijalog o unaprjeđenju interkulturne dimenzije gradske infrastrukture, socijalnih usluga i kulturnog života. Semih Adıgüzel, jedan od članova projektnog tima, objašnjava kako su čitavo društveno-kulturno istraživanje oblikovale posve osobne priče, do tada skrivane u želji njihovih nositelja da se uklope u novu sredinu.
Sam koncept uklapanja možemo razdijeliti u nekoliko rukavaca: integraciju, asimilaciju i inkluziju. Prva dva pojma određena su prisilom i pasivizacijom s ciljem ukalupljivanja “odudarajućih elemenata” u postojeći kolektiv, dok treći pojam naglašava subjektivitet i ravnopravnost svih članova grupe. S time na umu, tek će horizont inkluzije omogućiti promišljanje o, primjerice, filmskim projekcijama za ljude koji ne barataju hrvatskim ili engleskim jezikom te osiguravanju zajedničkih prostora za molitvu i meditaciju. Odsustvo izravnih prepreka određenim radnjama, kao što je kupovina ulaznice za kino ili pronalaženje kakve prazne fakultetske učionice za dnevni namaz, nedovoljna je za puno određenje slobode. Nedostaje joj, kaže Semih, potpuna pristupačnost.
Iskazi proizašli iz razgovora, ispisani na ceradi posred glavne prostorije Kontejnera, stoga se mogu čitati i kao grassroots studija o različitim oblicima nasilja utkanima u svakodnevicu ovdašnjih pridošlica. Na kraju krajeva, kultura nije monolitna tvorba nastala u vakuumu, niti je podarena žiteljima nekog područja samim činom njihova rođenja i boravka, već predstavlja ukupnost svojih otjelovljenih i utjelovljenih manifestacija.
Maja Osmančević, interkulturna medijatorica projekta, ističe da osim etniciteta inkluzija obuhvaća i rod, dob, ekonomski status i religiju, što dodatno ukazuje na ograničenja integracijskih politika: “Zašto se pojam integracije uopće ustalio isključivo u razgovoru o novopridošlicama? Jesmo li ti i ja integrirane? Može li se za beskućnika s hrvatskim državljanstvom reći da je integriran?”, zapitala se u našem razgovoru.
Kolaž izloženih svjedočanstava ocrtava tako šarolika iskustva odrugotvorivanja, a Sven Janovski naglašava kako su se u mnogima od navedenih situacija prepoznali i domaći stanovnici. Raspon tema sezao je od lingvističkih predrasuda, društvenog života, fetišizacije tijela strankinja, svakodnevice razmjenskih studenata, teškoća interreligijskih veza, hrane i nesporazuma u prolaznim susretima do ljudskih trenutaka učenja lokalaca o određenoj kulturi kako bi se njezini pripadnici osjećali manje strano. Ipak, okosnica istraživanja bio je jezik, shvaćen kao alat za posredovanje iskustva, a ne puki kod ili etiketa.
U korelacionističkoj filozofiji jezik je ono na što smo osuđeni pri komunikaciji s drugim osobama, znajući da se naši osjećaji i misli njime nepovratno transformiraju i, štoviše, konstituiraju. Na to upućuje i performans izveden na otvorenju izložbe, u kojem kurdski umjetnik Jan Jafo sa slušalicama na ušima sjeda za stol sa stražnje strane cerade i počinje crtati dok se u pozadini vrti audio-snimka njegovih promišljanja o životu u Zagrebu kroz prizmu jezika.
Uloga jezika nesvodiva je na onu alata za situacijsko snalaženje; on je i ključ za pristup obrazovanju, zaposlenju te raznim društvenim i kulturnim sferama. Sam umjetnik prilično je brzo i lako progovorio hrvatski, ne bojeći se pogrešaka koje opterećuju znatan broj neizvornih govornika, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ali primjećuje kako izostanak tečajeva na sistemskoj razini ima izolirajući učinak na migrantsku populaciju, osobito kada je riječ o ljudima starije životne dobi.
Brzinskom internetskom pretragom može se ustanoviti da različiti kursevi, individualne poduke i intenzivi postoje, no osim što najčešće iziskuju tečnost u engleskom, njihova cijena nadmašuje financijske mogućnosti većine pridošlica, a ponuda ni približno ne može zadovoljiti potrebe gotovo 180 tisuća stranaca kojima je samo prošle godine izdana dozvola za boravak i rad u državi, ako se zadržimo na toj konkretnoj kategoriji.
Ništa ih fizički ne priječi da se zaduže kod kakve privatne instruktorice, međutim, govor o pristupačnosti, a kamoli tek uviđavnosti prema temeljnim potrebama ovih silnih ljudi, postaje besmislen kada se u obzir uzmu sve navedene prepreke. Janovski napominje i da u zanimanjima poput građevinarstva poznavanje jezika postaje i pitanje sigurnosti u radu, čim je više začudno to što agencije za zapošljavanje svojim korisnicima ne osiguravaju nikakve tečajeve hrvatskog.
Možemo li, doduše, očekivati obazrivost od sustava koji kao nužnost prihvaća plimne valove kapitala što po kriteriju isplativosti raznose ljudske sudbine? Pomalo nalik odjeljivanju unutarnjeg i vanjskog u performansu Jana Jafa, razglobljen proces rada sjecka ljude sve dok ne postanu brojke koje voze bicikl, idu na faks, rade na blagajni i spavaju u malenim sobama. Njihova reprodukcija skamenjuje se u konzervativnoj mitologiji, dok sve što preispituje ovu zamrznutu zbilju nalazi put do uključivijih mjesta, poput onog koje je otškrinulo istraživanje Jezik i dom.
Tekst je nastao u suradnji s Operacijom grad. Ovaj događaj je organiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nove i Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.
ObjavljenoObjavljeno
