Komunikacijom do solidarnosti

Program “Trnje – Otvoreni kvart” istražio je mogućnosti interkulturne razmjene u ovoj gradskoj četvrti i otvorio raspravu o tome koji formati pritom mogu biti prijemčiviji i uključiviji.

FOTO: Lana Anđelopolj

Već neko vrijeme navikli smo da nas strani radnici_e voze u taksijima, da nam dostavljaju hranu i više se ne iščuđavamo zamijetimo li ih na gradilištima ili u restoranskim kuhinjama. Kada su u javnom prostoru van svog radnog mjesta, strani radnici_e se uglavnom socijaliziraju sa svojim sunarodnjacima i dio lokalnog stanovništva još uvijek se zgraža nad njihovim pokušajima integracije, kao što je to bio slučaj na novogodišnjoj proslavi na Trgu bana Jelačića. Na stranu već otrcani kolonijalno-rasistički imaginarij tamnoputog stranca kao primitivnog i neobuzdanog divljaka, ali zapitajmo se na trenutak zašto nam smeta dijeliti veselje i zabavu s grupom Nepalaca, Indijaca i Filipinaca? Jesu li u Hrvatskoj rasne i etničke hijerarhije nadmoćne u odnosu na čovječnost i solidarnost u toj mjeri da ćemo na baš sve načine podjarivati netrpeljivosti kako bismo proširili jaz između nas i njih?

Kako premostiti taj jaz i stvoriti prostor susreta, otvorenosti i interkulturne interakcije središnja je tema niza događaja Platforme Upgrade, čiji ovogodišnji projekt u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici u fokus stavlja zagrebački kvart Trnje, promišljajući otvorenost ove gradske četvrti ka interkulturnoj razmjeni, kao i njezine potencijale za dobrodošlicu i integraciju pojedinaca različitih vjerskih, rasnih, nacionalnih i drugih profila. Raznolika programska večer u Pogonu Jedinstvo uključivala je tribinu Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu u kojoj su sudjelovali Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini zajedno s moderatorom Leonardom Jurićem, a program se nastavio izložbom Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja promatra kvart Trnje kao mjesto krajnosti i raznolikosti, ali i postavlja pitanje o njegovoj otvorenosti u kaosu urbanističkog razvoja koji ga je zadesio. Završetak večeri upotpunio je glazbeni program: koncert benda Toumaranke Orchestra i etno music party s Bezumom za DJ pultom. 

Ususret prazniku rada programska večer prigodno je otvorena tribinom na temu stranih radnika_ca, čijim se prisustvom kompenzira manjak radne snage, posljedica višegodišnjeg iseljavanja hrvatskog stanovništva. Kulturnjaci i radnici_e iz civilnog sektora činili su najveći dio publike koju je privukla ova tribina, “reprezentativna”, kako vele organizatori, za “dijalog o pravnim i radničkim aspektima migrantskog rada i sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu”. Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske predstavila je osnovne statističke i demografske podatke kako bi pojednostavila razumijevanje sistemskog kaosa s kojima se suočavaju strani radnici u hrvatskim institucijama tržišta rada. Brnardić je istaknula kako dvije trećine stranih radnika_ca čine radnici iz susjednih nam zemalja (BIH, Srbija, Kosovo), dok preostalu trećinu koja bilježi značajan rast čine radnici_e iz južne i jugoistočne Azije. Izmjenom Zakona 2021. kvotni sistem zapošljavanja je zamijenjen testom tržišta rada koji provodi HZZ i ukoliko se ispostavi da nema odgovarajućih kandidata, poslodavac podnosi zahtjev za dozvolu i rad državljana trećih zemalja. 

FOTO: Lana Anđelopolj

“Strani radnici predstavljaju heterogen pojam i rad s njima je poput crne rupe jer nemaju pristup sindikatima ni institucijama tržišta rada”, zaključila je Sunčica Brnardić, uz napomenu da je “potrebno šire regulirati cijenu rada i kolektivne ugovore, definirati minimalne plaće po sektorima (što već postoji u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva)”. Iako nedostaje kontrola države u provođenju ovih mjera, ne može se poreći da se neki pomaci ipak ostvaruju.

Jedina strana radnica u prostoriji i sugovornica na tribini Sweta Pudasaini doselila je iz Nepala u Hrvatsku prije osam godina kada nije bilo toliko stranih radnika pa smatra da je zbog toga bila bolje prihvaćena. “Sada puno Nepalaca dolazi u Hrvatsku i uglavnom se drže zajedno. Zbog jezične barijere nemaju mogućnost socijalizacije s lokalcima, a ta nemogućnost komunikacije uvjetuje rasizam i mržnju”, objasnila je Sweta navodeći da smatra kako bi država trebala osigurati lakšu integraciju, makar u vidu tečajeva hrvatskog jezika. Dok se državne politike sustavno oglušuju na dijalog o integraciji stranaca u Hrvatskoj, konkretni se pomaci naziru u gradu Zagrebu, gdje je lokalna vlast u gradskom proračunu za 2024. namijenila 150 tisuća eura za tečajeve jezika za strane radnike

Nikola Vukobratović osvrnuo se na problem agencija za pomoć pri zapošljavanju stranih radnika, kojima je država prepustila reguliranje zapošljavanja: “To su nano-agencije koje kontrolira puno veća agencija iz Katra, one su dio široke mreže agencija”. Naglasio je kako je to veliki administrativni kaos u kojem su radnici barem u legalnom statusu – slaba utjeha s obzirom da su taj legalni status stekli pod cijenu zaduživanja. Uzme li se u obzir ekonomska realnost stranih radnika, njima se “žuri vratiti dug od 7 do 10 tisuća eura, koliko su morali platiti agencijama”, dodala je Sunčica Brnardić uz zaključak da strani radnici u slučaju povrede ljudskih ili radničkih prava najčešće ne ulaze u sudske sporove jer im se to ne isplati u trenutku dok im prioritet otplatiti dug.

FOTO: Lana Anđelopolj

Uslijedila je tema nezainteresiranosti stranih radnika za edukacije o sindikalnom organiziranju. Srećom, Sweta se nadovezala s prijeko potrebnim reality-checkom, objasnivši da njeni sunarodnjaci dolaze iz države u kojoj ne postoji mirovinski sustav, a ugovor o radu postoji jedino u državnim institucijama, pa im je jako teško razumjeti koncepte bruto i neto plaće, a kamoli sindikalnog organiziranja. “Puno njih ne razumije sasvim dobro engleski, a edukacije se često rade bez prevoditeljice”, dodala je napominjući kako su neki od Nepalaca u Hrvatskoj nepismeni, što zahtijeva prilagodbu metodološkog pristupa i samog jezika komunikacije da bi se informacije o radničkim pravima učinile što pristupačnijima. “Vjerujem kad bi se stručni pravni jezik prilagodio i kada bi se tema prezentirala jednostavnim i pristupačnim jezikom, ciljanoj skupini nepalskih radnika bilo bi lakše razumjeti koja su njihova prava i kako reagirati ako se njihova prava ne poštuju”, dodala je Sweta.

Njezin komentar ponukao me da se zapitam zašto tribina nije održana na engleskom jeziku, kako bi rasprava bila pristupačna i stranim radnicima, tj. ne isključujemo li izborom hrvatskog jezika iz dijaloga upravo onu skupinu ljudi kojoj je tribina posvećena i čiji položaj intelektualiziramo? To sam pitanje postavila i u javnom forumu, na što je moderator Leonard Jurić objasnio je da je stvar u “organizacijskim kapacitetima svih uključenih, ali bilo kakav dijalog na ovu temu je konstruktivan”. Programski koordinator Operacije grad Sven Janovski dodao je da u organizaciji ovakvih skupova “teško dolazimo do ljudi i puno njih ne želi javno pričati o ovakvim temama, ne osjećaju se dovoljno sigurno”. To otvara novi set pitanja o tome zašto se ne osjećaju dovoljno sigurno i što oni dobivaju javnim izlaganjem. Jasno je da jednom tribinom nije moguće rješiti problem iz korijena, ali su tijekom rasprave isplivale ideje o drugim formatima koji bi mogli biti prijemčiviji i uključiviji. Tako je jedan posjetitelj obznanio da “ima jedna ekipa Nepalaca tamo malo dalje koja trenira nogomet kod bivšeg Urnebesa, ja mislim da bi oni puno radije igrali nogomet nego dolazili ovo slušat’ jer je to zabavnije sto posto”. Ako Nepalci vole nogomet, zašto ne igramo nogomet s njima? Postoji li neki drugi format susreta i interkulturne razmjene osim intelektualiziranja integracijskih strategija na tribinama na jeziku nerazumljivom strancima? Gdje ima volje, ima i načina.

FOTO: Lana Anđelopolj

Brojna pitanja koja su ostala u zraku nakon tribine amortizirala je izložba Otvoreni kvart?, fotografsko mapiranje učenika_ica Fotografskog odjela ŠPUD-a. Fotografije su bile isprintane na rupičastoj foliji obješenoj na drvenu konstrukciju nalik na stožac (šator?), zbog čega je izložba spontano postala interaktivna jer su se djeca uvlačila i skrivala u šatorske konstrukcije. Pet šatorskih punktova s radovima posvećeno je različitim aspektima otvorenosti kvarta Trnje. Posjetitelji su uživali u promišljenim kadrovima srednjoškolaca koji su prikazivali i prizivali razne teme: intergeneracijske susrete u kvartovskim parkićima, puteljcima i tratinama, prostorije udruge Are You Syrious? s doniranim potrepštinama posloženim na prekrcanim štenderima, kontraste obiteljskih kuća i visokih nebodera, kao i sve reprezentativne kvartovske prizore koje su učenici vješto ovjekovječili svojim objektivima.

FOTO: Lana Anđelopolj

Za kraj programske večeri, nastup afričko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra nadoknadio je sve nesavršenosti ranijeg dijela programa. Uigrani bend s karizmatičnim frontmenom Abijem Seydijem veselim je ritmom rasplesao i najsramežljivije bokove, stoga nije dugo trebalo da se publika prepusti pozitivnoj atmosferi. Da je glazba univerzalno razumljiva kreativna sila koja nadilazi intergeneracijske i interkulturne razlike najbolje je dokazao plesni podij u Močvari, na kojem se moglo vidjeti djecu kako intuitivno plešu i rade zvijezde u prvim redovima, a posjetitelje starije dobi kako energično cupkaju lijevo-desno u zadnjim redovima. Takvi entuzijazam i energičnost su nam prijeko potrebni mislimo li ostvariti neku promjenu i potaknuti solidarnost s drugim kulturama, a do tad mantrajmo: gdje ima volje…


Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade, u sklopu projekta Trnje: Otvoreni kvart.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano