Povratak zbilje u makedonsku književnost

Nakon predstavljanja književnosti Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Bugarske, Srbije, Rumunjske, Kosova i Grčke došla je na red još jedna zemlja jugoistočne Europe – Makedonija. Događaj već poznat po nazivom Revija malih književnosti u organizaciji kluba Booksa unatoč svom zanimljivom, ali i pomalo “nezahvalnom” naslovu uspio je postati brend. Tako je moderatorica Miljenka Buljević prvu večer Revije, 17. listopada u prostoru kluba u Martićevoj 14d, napomenula da pojam ‘malih književnosti’ oslikava mali jezik u okviru geografskog područja, ali ne i njihovu zadaću na ovim prostorima.

Sveučilišni profesor Venko Andonovski imao je zadatak odabrati deset makedonskih književnika: zadatak težak, ali ne i nemoguć, kako je rekao. Pri odabiru mu je bilo bitno da su to autori koji pomiču granice u Makedoniji i to prema novim vrijednostima. Također, pravila ovog književnog događaja kažu da autori ne smiju biti stariji od 40 godina, njihovi radovi ne smiju biti objavljeni na hrvatskom jeziku i moraju biti relevantni u zemlji iz koje dolaze. Andrea Jankovski, Kalina Maleska, Žarko Kujundžiski, Vladimir Martinovski i Ivan Antonovski čine mlađu generaciju makedonskih književnika koja je, uz Andonovskog, stigla u Zagreb. Revija se odvijala kroz dvije večeri kojoj su uz makedonske goste prisustvovali i Edo Popović, Ivana Simić Bodrožić, Dinko Telećan te etno ansambl Čipkice, zaslužne i za otvaranje Revije.

Ono što je Andonovski retorički propitivao jest činjenica da, iako postoji konflikt, u Makedoniji ne postoji “ratna” književnost. Glavna dodirna točka između makedonske i hrvatske književnosti svakako jest trauma i pitanje što je to zbilja? Također, pojam makedonskog postmodernizma kojeg se dotaknuo Kruno Lokotar progovara o književnosti u kojoj su prekoračene granice fikcije i zbilje. Zato mladi autori koji su iz Makedonije stigli u Zagreb predstavljaju reprezentativan uzorak društveno angažirane, propitujuće književnosti.

Uz dvodnevno čitanje poezije, glazbenu pratnju i gostije, u zraku je ostalo visiti pitanje prijevoda. Prijevoda kao umjetnosti. Dok Makedonija ima problema s vlastitim identitetom, slijedom čega Skopjem niču mnogobrojni spomenici, makedonski književnici se bore s umjetničkim priznanjem u vlastitoj zemlji. “Ako se naše knjige više cijene na engleskom ili francuskom jesmo li zaslužili prevoditi naša djela na hrvatski ako ne znamo cijeniti niti sebe?”, pita se Andonovski. Nestanak medijskog prostora za književnost i nepostojanje stručne kritike samo su neke od stvari kojima se makedonska književna scena bavi. Iako su nam tzv. male književnosti iz regije geografski bliže činjenica je da su nam po policama knjižnica i knjižara puno dalje. Naposljetku, postavlja se pitanje prepoznavanja kvalitete u matičnoj zemlji koje podsjeća na onu “proslavio se tek nakon smrti”. Očito da je priznavanje od vlastitog društva uvijek dolazilo tek nakon priznanja onog stranog. Pa ona Krležina: “Tebi, o, gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj…” i dalje dođe kao panorama napredne misli.