Jezikom kroz zidove

Piše: Ljiljana Logar

U razgovoru s Miljenkom Buljević u književnom klubu Booksa, Gwenaelle Aubry, doktorica filozofije i suradnica CNSR-a, vodećeg pariškog centra za znanstvena istraživanja, u kontekstu svog književnog rada iznijela je svoje viđenje književnosti i uloge književnika u društvu.

Na književnoj sceni pojavila se još 1999. godine s  prvijencem Vražji odstranjivač mrlja, pričom o zaljubljenosti srednjoškolke u znatno starijeg muškarca, nakon čega je objavila još 5 romana, posljednji od kojih je roman Podjele (2012) o kojemu je na gostovanju bilo najviše riječi. Iako su romani tematski gledano međusobno raspršeni – identitet srednjoškolke u Vražjem odstranjivaču mrlja, buntovništvo i izolacija u Izdvojena i Izdvojenost, promišljanja o estetici konstruirana kroz unutrašnji monolog ružne žene u Naš se život troši preobražajima, te tema ludila i odnos s ocem u autobiografskom romanu Nitko – pitanje nametnutosti, depersonaliziranosti i identitetskih previranja u ekstremnim situacijama konstante su koje prožimaju njezin cjelokupni opus, mjesta kojima se u književnosti stalno vraća, što i sama priznaje. Bavljenje određenim temama u filozofiji pritom je zasigurno utjecalo na njezin književni rad, ali to nije pristup za koji se voljno zalaže. Pristupanje nekoj temi, kako kaže, ne ovisi o tome radi li se to u diskursu filozofije ili književnosti, nego je to uvijek pitanje jezika u kojem supostoje aspekt gubitka sebe i mogućnosti (ponovnog) uspostavljanja tog kontakta između sebe i drugog. Prioritet jezika u pristupanju određenoj temi pritom nadilazi podjelu na osobno i neosobno u sferi književnosti te se može istaknuti kao ključno stajalište Gwenaelle Aubry o književnosti uopće.  

Nepriznavanje podjele na osobno i neosobno u književnosti središnja je tema u Podjelama, a tu je problematika već započela romanom koji mu je prethodio – Nitko (Personne, 2009) – koji autobiografski portretira lik autoričina oca s dijagnosticiranom maničnom depresijom. Portretiranje lika autorica je temeljila na očevim osobnim rukopisima i sjećanjima iz obiteljske prošlosti, što je trebalo poslužiti konačnom rekonstruiranju očeva stvarnog identiteta, ali ni nakon tog čina dokumentiranja ne može se razaznati što je stvarno, a što bolešću uzrokovana halucinacija, odnosno što je autobiografija, a što fikcija. 

Ideja o brisanju granice između osobnog i neosobnog razrađena je konačno u Podjelama, dugotrajnom istraživačkom projektu bavi se izraelsko-palestinskim sukobom prikazanim paralelnim pričama dviju protagonistica sa suprotstavljenih strana. Kao motivaciju za roman – često pitanje kritike s obzirom na izostanak izravne veze francuske znanstvenice s Izraelom i Palestinom – navodi fotografiju koju je davno vidjela u novinama, a koja je prikazivala dvije djevojčice, Izraelku i Palestinku, koje su zajedno poginule u bombaškom napadu, pri čemu je jedna od njih bila atentator, a druga njezina žrtva. Roman je nastao iz potrebe da se tim licima daju glasovi, da im se omogući da postoje na jednak način te da se ukaže na snagu prisutnosti sjećanja na tom prostoru i na nestabilnost povijesnog narativa. Tim se nastojalo raskinuti s društveno-kulturološki prisutnim „fantazmama“, kako ih Aubry naziva, koje opterećuju razumijevanje tog sukoba pretpostavljajući njegovu neizbježnost te ih zamjenjuje stvarnim “fantomima” koji identitete prisilno ideološki implementiraju i nameću. Drugim riječima, u svom pristupu izraelsko-palestinskom sukobu autorica napušta fatalističko objašnjavanje (auto)destruktivnih postupaka na dvjema sukobljenim stranama, te kroz psihologizaciju likova dublje portretira sukob demistificirajući sudbinsku predodređenost i zamjenjujući ju sasvim realnim čimbenicima koji dovode do takvih postupka – fantome koji progone “identitete u nastajanju”.

Pripreme i istraživanja koja su tomu prethodila autorica opisuje kao radikalno književno iskustvo koje prije svega govori o preprekama u pisanju i eksplozivnom karakteru riječi. Namjera joj zato nije bila konstruirati likove kao inkarnacije čega, nego ih prikazati kao identitete u godinama kada taj identitet još nije stabilan, što onda čini sve mogućnosti otvorenima. Otvorene mogućnosti razaznale su se i recepcijom knjige na području koje je tematizirano, a odakle je Aubry primila dobre kritike i, kako kaže, “utješne komentare”. Prikazan konflikt shvaćen je kao konflikt između dviju pravdi koje traže svoje ispunjenje, pri čemu se, kao i glasove junakinja u romanu, u čitateljima miješaju i strane kojima pritom pripadaju. Miješanjem strana ideološki konstruirani zidovi počeli su pucati, a jezik je proizveo onaj kontakt za koji Aubry tvrdi da je moguće naći samo u književnosti, na spoju gubitka sebe u pisanju i mogućnosti ponovnog uspostavljanja kontakta između sebe i svijeta.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2014-15, udruge Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.