Posvoji prostor, sačuvaj život

Zimske šetnje povijesnom jezgrom grada Splita iz godine u godinu sve su melankoličnije, a pustoš varoških ulica i kaleta u Dioklecijanovoj palači katalizirale su posljedice pandemije Covida-19. Ono što je započeo stihijski masovni turizam, dokrajčila je pandemija: ugašene su i posljednje iskrice života sablasno prazne kulturne gradske jezgre u vansezonskom periodu. Dioklecijanova palača je zajedno s povijesnom gradskom jezgrom pod zaštitom UNESCO-a od 1979., a život koji se događao unutar zidina palače od četvrtog stoljeća kada su izgrađene posljednjih godina sve više nalikuje na sezonsko zakulisje. Kao što zastori pokriju kazališnu scenu po završetku predstave, tako je većina poslovnih prostora, ugostiteljskih obrta i turističkih agencija u centru Splita staklene izloge svojih prostora pokrila isječcima starih novina ili katalozima trgovačkih centara uz natpis zatvoreno zbog kolektivnog godišnjeg odmora, zatvoreno zbog preuređenja ili u zadnje vrijeme sve učestaliji  natpis – iznajmljuje se. Ugostitelji i turistički radnici stavili su ključ u bravu da bi zadržali prostore do iduće ljetne sezone, vođeni provjerenom strategijom splitske čeke (čekanja) dok ne krenu međunarodni letovi za Split i državni poticaji sezoncima.

Činjenica da su nakon samo jedne pandemijom ugrožene turističke sezone natpise preuređuje se zamijenili oni opasniji koji sugeriraju konačni kraj – iznajmljuje se – dovoljno govori o neodrživosti turističkih politika i praksi koje se provode posljednjih godina u obalnim gradovima. Sve naglašenija isključenost lokalne zajednice i nepristupačnost sadržaja u gradskoj jezgri lokalnom stanovništvu u pandemiji je rezultirala propadanjem obrta i ugostiteljskih objekata čija je ponuda prilagođena isključivo potrebama i zahtjevima turista. A takvih je puno, štoviše, iznimke stanu na prste jedne ruke. Iznimka koje se Splićani/ke s čežnjom prisjećaju bio je kultni kafić Na kantunu, jedan od rijetkih ugostiteljskih objekata koji je radio tijekom cijele godine, a osim toga je zadržao i identitet grada i cijene pristupačne džepu lokalnog čovjeka. To nažalost nije bilo dovoljno da opstane, pa je 2019. godine grad ostao bez ove domaće oaze.

Split je nekoć bio skrojen po mjeri čovjeka i prostori gradske jezgre dominantno su služili potrebama Splićana/ki (male radnje specijaliziranih djelatnosti, trgovine, uslužni servisi) da bi se mehanizmima neplanske turistifikacije pretvorio u grad bankomata, wine&dine Potemkinovo selo koje opadanjem prvog lišća tone u zimski san. Posljednjih nekoliko godina gradski je život u povijesnoj splitskoj jezgri dodatno destimuliran time što je lokalno stanovništvo prisiljeno zadovoljiti svoje potrebe u trgovačkim centrima, kamo se preselio svaki vid djelatnosti. Još od 2007. godine postojala je ideja donošenja Plana upravljanja gradskom jezgrom, dokumenta koji bi regulirao upravljanje povijesnom jezgrom grada Splita i čija bi izrada omogućila gradu povoljniji položaj u natjecanju za financijska sredstva iz EU. Izrada PU prošla je nekoliko stagnacijskih faza, da bi se u konačnici od nje u potpunosti odustalo. Nacrtu PU se zamjerao nedostatak pravne regulative, nekoordiniranost, nejasno definiran izvor financiranja, izostanak konkretnih ciljeva i rokova za izvršenje. Nije dugo trebalo da zbog neučinkovitosti vladajućih struktura pompozno najavljivani PU padne u zaborav, ostavljajući prostor za devastaciju gradske jezgre i dalje otvorenim.

Kulturni život na rubu ponora

Da interesi lokalnog stanovništva nisu zastupljeni u upravljanju raspoloživim prostorom gradske jezgre i da urbanitet nije glavno mjerilo najbolje ilustrira sudbina kultnih mjesta splitskog kulturnog i društvenog života. Kino poduzeće Split od pedesetih je godina prošlog stoljeća imalo pet svojih kina na upravljanje u povijesnoj gradskoj jezgri: Central, Karaman, Tesla, Marjan i ljetno kino Bačvice. Privatizacijom 1994. Kino poduzeće Split postaje Ekran d.o.o., a prostori kina kojima Ekran upravlja investitorima postaju sve atraktivniji. Od 2011. Split je siromašniji za dva kina: prostor kina Marjan prenamijenjen je u restoran-kavanu, a prostor kina Tesla nakratko je pretvoren u klub, da bi ubrzo dobio još nadrealniju svrhu – postao je Froggyland, stalni postav prepariranih žaba. Na mjestu gdje su nekoć bili redovi za kupnju karata za film, danas je ostao samo vonj prepariranih vodozemaca. Sljedeći neprežaljeni udarac na kinokulturu dogodio se krajem 2015. godine kada se zatvorilo najveće splitsko kino Central, mjesto gdje su mnogi (uključujući mene) pogledali svoj prvi film (u mom slučaju Harry Potter, naravno). Jedino preostalo kino u gradskoj jezgri trenutno je kino Karaman, i to isključivo zahvaljujući privremenoj zaštiti Konzervatorskog odjela koja je već istekla, pa ni sudbina ovog kina nije sasvim sigurna.

Osim kina, ništa bolje nisu prošle ni gradske knjižare. Kultno okupljalište splitske inteligencije, knjižara Morpurgo, jedna je od tri najstarije u Europi, ali jedina koja nije mijenjala lokaciju od 1860. godine otkad je otvorena. Čuvena knjižara Morpurgo zatvorila je svoja vrata u lipnju 2017., u istom tjednu kada je zatvorena još jedna knjižara s Narodnog trga (tzv. Pjace), knjižara Krleža. Za razliku od Krleže, za knjižaru Morpurgo još ima nade jer se nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, stoga djelatnost koja se obavlja u tom prostoru mora biti isključivo knjižarska. Dok Morpurgo opet ne otvori svoja vrata, Splićanima i Splićankama preostaje samo jedna jedina knjižara u povijesnoj jezgri.

Većina kulturnog sadržaja u prostorima gradske jezgre tijekom socijalističke modernizacije bila je u funkciji buđenja kulturnog duha iz provincijske uspavanosti. Prelaskom u tržišno gospodarstvo došlo je do tranzicijskog zamiranja, grad je napravio puni krug i vratio se općoj uspavanosti u zimskim mjesecima. Inovativnim i kreativnim pristupom problemu zimske (ne)iskorištenosti prostora gradske jezgre pokušava doskočiti neprofitna organizacija Culture Hub Croatia koja projektom Praznine aktivira privremeno zatvorene prostore u povijesnom centru i tako nastoji udahnuti život praznim ulicama u gradskoj palači. Iz pozicije građanki Splita i kulturnih radnica, osnivačice CHC projekta su umjesto uzaludne kritike problema masovnog turizma koji je opustošio centar grada odlučile prebaciti fokus na aktivno djelovanje. Projekt iza kojeg stoje Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija vratio je događajnost i kreativne sadržaje centru Splita reaproprijacijom tj. udomljavanjem neiskorištenih i praznih prostora u gradskoj jezgri.

Pilot projektom Praznine2020 zatvoreni prostori u staroj gradskoj jezgri prenamijenjeni su u otvorene ateljee za umjetnike, ali su dostupni na korištenje i građanima za razne aktivnosti. Kako stoji u opisu prošlogodišnjeg izdanja, riječ je o inicijativi kojom su putem javnog poziva građani i udruge civilnog društva bili u prilici predložiti i ostvariti aktivnost u jednom od prostora. Bogati program sastojao se od otvorenih ateljea osam umjetnika iz Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Kosova te od radionica i pop-up događanja (razgovora s umjetnicima, radionica i meet up-ova). Pozitivne reakcije sudionika i posjetitelja Praznina potakle su organizatorice da se, unatoč pandemijskim okolnostima, projekt održi i u 2021. godini. Novih pet prostora u gradskoj jezgri dali su na raspolaganje umjetnicima, građanima i ostalim udrugama civilnog društva u Splitu u okviru inicijative Posvoji prostor u razdoblju od 30. siječnja do 20. veljače 2021. Projekt je oživio pola Dominisove ulice: posvojeni su prostori restorana UJE u Dominisovoj 3, turističke agencije Splitlicious u Dominisovoj 9 i Pikulece tapas bara na broju 4. Osim prostora u Dominisovoj, iz zimskog sna probudili su se prostor suvenirnice Diocletiano u Bosanskoj 4 i UJE wine bar u Rodriginoj 1.

Pet prostora koji su dobili novu namjenu u okviru projekta inače neumorno rade tijekom ljetne sezone, pogotovo ugostiteljski objekti UJE gdje se u ljetnim mjesecima uvijek traži stol više naspram zimskih mjeseci kada su prostori pod ključem. Privremeno se u prostoru UJA instalirao mali priručni studio nezavisnog radija KLFM pa se u restoranu 19. veljače realizirao cjelodnevni program Radija u gradu. Par dana kasnije kolektivi Redakcija i Queeranarchive u restoranskom prostoru organizirali su radionicu sitotiska, uz izložbu vizuala i distribuciju fanzina. Prostor wine bara je od 8. do 14. veljače postao otvoreni atelje albanske umjetnice Donike Çine, koja je u njemu postavila svoju instalaciju Off Season. “Moram priznati da sam dobila sjajan prostor na korištenje, wine bar ima originalni zid antičke rimske palače, a pritom je u interakciji s tehnologijom”, komentirala je Donika svoj privremeni studio tijekom Artist talka koji je održan po završetku izložbe. Crnogorska umjetnica Teodora Nikčević posvojila je prostor turističke agencije, gdje je nastavila svoj rad na projektu There will be no other end of the world. Za vrijeme trajanja Praznina2021 u centru Splita mogle su se posjetiti izložbe u pop-up otvorenim ateljeima koje su posvojili lokalni i regionalni umjetnici poput Tina Dožića, Tanje Deman, Ivane Radovanović, Marka Gutića Mižimakova i Bojana Koštića.

Osim izložbene funkcije, prostori su poslužili i drugim svrhama: u njima su se održavale kreativne radionice, postavljene su interaktivne instalacije i video projekcije, a održavani su i razgovori sa sudionicima/ama projekta. U prostoru privremeno zatvorenog restorana autorice Ružica Gašperov i Sara Kopeczky Bajić održale su radionicu kreativnog pisanja, pa su zainteresirani polaznici radionice 16. veljače 2021. mogli saznati Kako ukrotiti priču. Po završetku radionice Gašperov je prokomentirala kako je odaziv bio zadovoljavajući, s obzirom na epidemiološke mjere. “Ideja ‘udomljavanja’ je izvrsna, a po onome kako su se polaznici izjasnili da bi željeli nastaviti s radom na radionici smo zaključile da gradu nedostaje ovakvih projekata tijekom cijele godine, a zimi pogotovo. Nadamo se da će naš grad oživit i da će se ljudi, pogotovo mladi, imati gdje sastajati i pokrenuti neku dobru vibru koja bolno nedostaje u ovom gradu”, dodaje.

Ovakvim dosjetljivim, a održivim konceptom reaproprijacije prostora njeguje se postojeće gradsko nasljeđe, istovremeno gradeći temelje za buduće modele kulturnih praksi koje bi bilo poželjno baštiniti da se sačuva urbanitet Splita. Dok sve strane nekoć uključene u izradu nacrta Plana upravljanja gradskom jezgrom uspješno štite svoje interese, građani i njihovi interesi i dalje ostaju nezaštićeni. Iako većina domaćeg stanovništva živi od turizma, upravo nas je godina provedena u pandemiji naučila da se isključivo na turizam ne možemo osloniti – ili barem ne možemo na ovaj model masovnog turizma koji karakterizira sezonalnost, agresivna apartmanizacija i infrastrukturna preopterećenost. Dubrovnik je već naučio lekciju nakon UNESCO-vog upozorenja da će protok pretjeranog broja turista i loše upravljanje kruzerskim turizmom ugroziti status svjetske baštine, na što je grad promptno reagirao uvođenjem ograničenog dnevnog broja posjetitelja. Osim materijalne baštine moramo sačuvati i život, vratiti stanare/ke i građane/ke u grad i okrenuti se razvoju strategija održivog turizma, ne želimo li da frustracija i nezadovoljstvo domaćeg stanovništva eskalira u tzv. antituristički pokret koji se već širi u gradovima poput Venecije, Barcelone, Rima i Mallorce, u kojima monokultura turizma prijeti da potpuno uguši život na kojem se održava.