

Iako je element zelenila unutar Splita 3 vrlo dobro osmišljen, sustavnim neodržavanjem te su važne površine ostale zapuštene ili su pak poslužile kao ekstenzija privatnih prostora.
Piše: Filip Bojić
Prije pola stoljeća u Splitu je donesena odluka o izgradnji novog dijela grada kojim je dobiveno jedinstveno urbanističko rješenje za oko 50 000 stanovnika. Na površini od 341ha slovenski urbanisti Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc osmisli su treći gradski rajon čiji raspored premreženih ulica, temeljen na antičkoj centurijaciji, povezuje pješačke zone, stambene jedinice, prodajne prostore, podzemne garaže, javne ustanove te trgove i zelene površne. No, ono što je ovom dijelu Splita dalo temeljnu vrijednost i prepoznatljivost prostorna je polifunkcionalnost koja spaja privatnu, odnosno stambenu komponentu s javnom, na način da ulicu koja služi kao neprekinuta pješačka zona pretvara u generator socijalnog života. Ukratko, prije 50 godina u Splitu je počeo nicati heterogeni i humani grad u gradu sa svim za svakodnevni život potrebnim sadržajima, javnosti poznat pod nazivom Split 3.
Danas se pak njegov javni potencijal nedovoljno iskorištava i slabo održava. Za razliku od starog dijela Splita gdje je turizam infiltriran u svaki kvadrat iskoristive površine, unatoč iznimnom urbanističkom nasljeđu noviji dijelovi grada ostaju sadržajno zakinuti, a često se ne poštuju prostorni koncept ni autorsko djelo, zbog čega su životni kriteriji degradirani. No, zahvaljujući pozornosti lokalne javnosti, memorija ovog vrijednog urbanističkog, ali i životnog prostora konačno se počela otkapati. Manifestacijom 50 godina Splita 3 – ulice, kvartovi, stanovnici u organizaciji dr. sc. Višnje Kukoč i urbanistice Jelene Borote, koja je upriličila niz predavanja te stručna vodstva, građanima je približena važnost očuvanja i daljnjeg planiranja razvoja ovog velikog dijela grada koji obuhvaća kvart Split 3 te dijelove Trstenika, Mertojaka i Žnjana.
I dok su Splićani konačno počeli prepoznavati vrijednost zaboravljenih kvartova vlastitog grada, u New Yorku se čekalo otvorenje događaja posvećenog važnim arhitektonskim postignućima na području Jugoslavije među kojima se našao i ovaj dio Splita. Izložba u MoMA-i dala je splitskom urbanističkom čudu zaslužen odjek svjetskih razmjera. No, upravo ono što je Split 3 dovelo do svjetske publike – potencijal njegovih javnih površina, danas je najviše na udaru, a nebriga i loš tretman gradskih institucija odrazila se najviše na pravno i fizički zapuštenim zelenim površinama.
Koliko su ovi, nikad do kraja realizirani prostori, bitni za kvartove Splita 3 kojim dominiraju betonske megastrukture, objašnjava Luka Skansi, profesor povijesti arhitekture na Filozofskom fakultetu u Rijeci te jedan od suradnika na njujorškoj izložbi. “Zeleni prostori u pješačkim ulicama su jedan od onih ključnih elemenata koji čine veličinu Splita 3, za mene jednog od najuspješnijih, ako ne i najuspješnijeg urbanističko-arhitektonskog projekta koji je realiziran u poslijeratnoj Jugoslaviji. Slovenski projektanti osmislili su fantastičan projekt prizemlja, dosta je pomisliti na njegov presjek – prizemni stanovi, njihova teraca, njihov mali vrt, zidići, mala javna zelena površina, ulica – i na mjerilo svega toga. To zelenje ublažilo je impakt velikih betonskih lamela sa zemljom, obogatilo je s klimatskog i vizualnog aspekta pješačke ulice na jedinstven način”.
Iako je element zelenila unutar pješačkih zona Splita 3 iznimno dobro osmišljen kao poveznica između stana i ulice, sustavnim neodržavanjem te malene površine u jednom su dijelu zapuštene, dok su u drugim primjerima poslužile kao ekstenzija privatnih prostora. Tu pojavu, iako nije novijeg datuma, profesor Skansi vidi kao kulturni problem cijele zajednice te fragment većeg problema: otimanja javnog prostora. Samim tim, u krupnijem mjerilu Splita 3, velike javne površine između blokova zamišljene kao zelene zone sa sportsko-rekreacijskim sadržajima, mjestima za odmor ili tržnicom, tako postaju prostori na kojima investitori sumnjivih namjera ili određene vjerske organizacije zamišljaju novoizgrađene kvadrate.
Posljednji primjeri pokušaja okupacije prostora predviđenih za građane oni su iz 2016. godine, kada je tadašnja gradska vlast na predizbornom izdisaju planirala mijenjati GUP. Tim se činom trebala otvoriti prilika tad istaknutom HDZ-ovcu, a danas predsjedniku splitskog HSP-a Hrvoju Marušiću, za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na dječjem igralištu, dok bi preko puta, na površini koja služi kao parkiralište, tvrtka Tommy također gradila poslovne prostore. Aktualizirala se tako i planirana izgradnja vjerskog objekta u istočnom dijelu Splita 3 na mjestu prijeko potrebnog parkirališta i jedine tržnice u tom dijelu grada.
Zbog promjene političkih okolnosti, navedeni projekti nisu ostvareni, a i građani su dali svoj doprinos. Upravo te 2016. kada je prijetila točkasta promjena GUP-a, udruga za suvremenu umjetnost Kvart koja djeluje na Trsteniku organizirala je prosvjed koji se odvio na spomenutom igralištu. Boris Šitum, voditelj udruge i konceptualni umjetnik kojem su javne skulpture, to jest prostorne intervencije, najčešći jezik stvaralačke komunikacije, prepričao je kako je ta akcija izgledala. “Građane koji su došli na prosvjed rasporedili smo na način da tijelima kreiraju R1 što je inače oznaka unutar GUP-a za sportsko-rekreacijsku zonu. Time smo željeli upozoriti ne samo na opasnost od izgradnje nego i na potrebu obnove ovih prostora i privođenje njihovoj svrsi”. Osim toga, udruga je proizvela niz radova raspršenih u prostoru, poput natpisa Smisao ili instalacije Moj komad neba, ali i jedinu javnu galeriju smještenu u podzemnoj garaži. Unutar mjesta ispunjenog paučinom, automobilima i umjetnošću Kvartaši su potaknuli izgradnju lokalnog kolektiva u prostoru otvorenom za sve građane.
Također, Šitum je dobitnik nagrade ovogodišnjeg Splitskog salona i to za rad Košulja od lišća kojim uokviruje siluetu posječenog čempresa u parku smještenom na rubnoj točki Trstenika, odnosno Splita 3. “Naša prvotna namjera je bila urediti cijelu površinu iza župne crkve kako bi je sadržajno obogatili, ali se ta ideja nije ostvarila zbog imovinsko-pravnih zavrzlama”, objašnjava. Praznina koju uobličava Šitumov čempres privlači pogled na neke nove površine prostorno povezane sa Splitom 3. Splitski Žnjan, očišćen od komunalnog nereda proizašlog iz divljeg ugostiteljstva, čeka transformaciju najavljenu prvonagrađenim projektom, čime bi se ova površina ispunila zelenilom i sadržajima orijentiranim prema građanima.
O mogućnostima primjene modela Splita 3 na geografski povezane ili neke sasvim druge prostore, profesor Skansi rezimira: “Ne poznajem program kojim se osmišljava novi Žnjan. No, ono u što sam uvjeren je da Split 3 više nije model za današnji urbanizam – živimo u drugim vremenima, s drugim potrebama, s drugom vrstom građana, s radikalno drugačijim kapitalom koji upravlja gradom. Gustoća Splita 3 danas je neponovljiva, javnih investicija danas uopće više nema, dok uloga privatne inicijative onemogućava uopće razmišljati o urbanizmu onako kako se provodio u 70-im i 80-im godinama. Tog urbanizma više uopće nema, ne samo u Hrvatskoj. Tako da Novi Žnjan treba osmisliti na bazi današnjih potreba, današnjih međunarodnih praksi, današnjih modela. Nova pravila bi morala postaviti općina, građani i struka – u tom smislu, javni prostor je temelj grada, bio on iskorišten ili ne”.
Dok Grad i dalje ne pokazuje interes za održavanje već izgrađenih javnih površina i to u urbanistički najsređenijem predjelu, a posebno njegovih zelenih dijelova koji su nam ostavljeni u nasljeđe, valja se zapitati kakvo je stanje zelenih površina u ostatku Splita. Generalnu sliku prokomentirao je urbanist i aktivist Jere Kuzmanić: “U Splitu prevladava jak koncept privatnog vrta, što se lako može uočiti u manje urbaniziranim dijelovima grada gdje gotovo svaka kuća ima svoj privatni prostor za sađenje. No i urbano sređeniji kvartovi poput Splita 3, također imaju slične primjere gdje se zaposjeda javna površina kako bi se pretvorila u sobni vrtni prostor. U oba slučaja možemo primijeniti dva kriterija. Zeleni, koji nam govori kako su privatni vrtovi bolje održavani i funkcionalniji, te crveni, odnosno društveni, koji ističe nepostojanje socijalne reprodukcije prostora. Ipak, smatram kako nije glavni problem što ljudi sami zaposjedaju vrtove, jer se i tu mogu prepoznati pozitivne prakse, nego upravo u pitanju socijalne reprodukcije tih površina”.
Načelo otvorenog pristupa kultivaciji pojedinih zapuštenih površina koji u proces uključuje zajednicu, jedan je od ciljeva udruge Permakultura Dalmacija. Iako su u suradnji s udrugom Zelena Spirala svojevremeno dobili na korištenje površinu blizu tvrđave Gripe, Grad nije prepoznao važnost projekta, pa je sada tim prostorom ponovno zavladalo divlje raslinje. U tom smislu Jere Kuzmanić ističe da postoji mnoštvo europskih primjera koji dopuštaju urbano vrtlarenje na javnim površinama čime su one iskorištavaju bez da gube javnu notu. Prema tome, smatra Kuzmanić, “valjalo bi skupiti informacije od građana o percepciji zelenih površina te izraditi mapu kojom bi se kategorizirale zelene površine i u konačnici donijeti model upravljanja koji bi čitavoj zajednici otvorio pristup ovim prostorima”.
Kako poboljšati kvalitetu upravljanja zelenim površinama otkriva osnivač i predsjednik udruge Permakultura Dalmacija Ivan Rako: “Bilo bi poželjno ne razmišljati samo o dizajnu i nacrtu prostora, nego o potrebama korisnika, a po iskustvu koje imamo u udruzi postoji velik broj zainteresiranih građana. No prije svega trebalo bi krenuti s edukacijom, u što sam se uvjerio prilikom izrade voćnjaka kod osnovne škole Lučac koji je bio vandaliziran prvu večer nakon sadnje. Upravo zbog toga pokušavamo od Grada na duži period dobiti površinu koju bi pretvorili u voćnjak unutar kojega bi uzgajali hranu, ali i prenosili znanje čime bi građanima približili veliki dio njihovog svakodnevnog okruženja”.
Nedvojbeno je da grad bez prostorne i socijalne dinamike gubi svoja obilježja te stagnira i odumire. Sve promjene Splita, dobre i loše, ukazuju na njegov živi karakter, a razvoj i degradacija prostora poput stare gradske jezgre ili Splita 3 mogu poslužiti kao podsjetnici na jedne i druge tendencije. Njihovi trgovi, šetnice i zelene površine mjesta su za razvoj kolektiva i izgradnju zajednica koja definira grad u danom vremenu. “O Splitu 3 poslije 50 godina još uvijek pričamo, i mi i Amerikanci, isključivo radi bogatstva njegovog javnog prostora. Taj ostaje za vijeke vjekova, i ne smije nas oslijepiti to što ga mi danas ne znamo upotrebljavati. Živimo u dobi eksponencijalnog individualizma, ali ne mora značiti da će to trajati zauvijek”, ističe Skansi.
Problematika promišljanja novih dijelova Splita na njegovim istočnim i sjevernim rubovima sve je važnija tema. Izgradnja tehnološkog parka i stambenih jedinica na Dračevcu te premještanje željezničkog i autobusnog kolodvora na Kopilicu polako postaju realnost. Prema tome, nužnost je i potreba promišljati neki novi Split ne samo kao mjesto za posao, stanovanje i turizam, nego kao zajednički prostor za suživot građana u kojem važnu ulogu ima i njegova priroda.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno