U Splitu, u prostoru nekadašnjeg prodajnog centra Koteks, od 20. do 22. rujna održalo se drugo izdanje seminara Grad na rubu katastrofe u organizaciji GradOdrasta, inicijative arhitekata, urbanista i aktivista okupljenih oko tema gradskog prostora, urbanističke devastacije i štetnih utjecaja turistifikacije u Splitu. Prilika da Splićani aktivno iskoriste prostor zapuštenog i nekorištenog dijela kompleksa Koteks, da praktičnim akcijama interveniraju u njega, da ga iskoriste kao platformu za učenje, razmjenu iskustava i, naposljetku, za druženje i dobru zabavu, pokazala se kao naručena gradu na koncu još jedne turističke sezone koja ga je dovela do ruba kolapsa.
Program koji je započeo predstavljanjem inicijative i upoznavanjem s teorijom i principima odrasta te smještanjem istih u kontekst grada Splita kao mjesta kojem prijeti potpuna urbanistička devastacija, prvi je dan okupljenima ponudio priliku da poslušaju i sudjeluju u panel raspravi Na rubu: Postoji li Split poslije turizma? koja je ugostila Jakšu Miličića, kultnog splitskog gradonačelnika (1967. – 1974.) i Ivu Babića, povjesničara umjetnosti, pisca i javnog i kulturnog djelatnika. Miličić, čiji je mandat obilježila velika demografska ekspanzija koju je pratio planski razvoj grada, u svojem je izlaganju usporedio nekadašnje s aktualnim stanjem, istaknuvši upravo dugoročan i kvalitetan pristup prostornom planiranju kao nasušnu potrebu današnjeg Splita i jedini način na koji se može doskočiti problemima izazvanim nekontroliranim zimmer frei turizmom. I Babić u turizmu – želji za putovanjem kao antropološkoj konstanti imanentnoj čovjeku, ali i jednom od najvećih zagađivača – prepoznaje okidač stanja u kojem se našao Split. Iako se budućnost grada, kao ni ostatka svijeta, ne doima optimističnom, upravo se neminovnost krize tijekom rasprave nametnula kao fenomen koji otvara prostor solidarnosti i sinergije – ključnih preduvjeta bilo kakve promjene. Na tom tragu Babić zaključuje kako “Splitu nedostaje kohezije, kako u fizičkom, tako i u intelektualnom smislu”, a kao moguće rješenje ovakvog stanja detektirao je veću uključenost građana i njihovo aktivno sudjelovanje u društvenom i političkom životu grada.
Ovakav zaključak poslužio je kao dobar uvod u iduću panel raspravu na kojoj je sedam predstavnika inicijativa, kako s lokalne i nacionalne, tako i s međunarodne razine, predstavilo primjere dobre prakse – priče o individualcima i grupama koje su započele detektiranjem zajedničkih problema, da bi zajedničkim radom izrasle u kvalitetne primjere produkcije urbanog prostora odozdo. Prvi takav primjer predstavila je Suzana Dobrić Žaja, arhitektica i stanovnica kvarta Trnjanske Savice koja je priču o uspješnoj borbi za očuvanje kvartovskog parka postavila u koordinate sinergijskog djelovanja struke i građana. Dobrić Žaja okupljenima je predstavila aktivnosti koje je inicijativa Savica ZA park poduzela, poput sastanaka susjeda, tiskanja informativnih letaka, radionice čitanja GUP-a pa sve do organizacije prosvjeda. Kroz njih je inicijativa zadobila povjerenje zajednice koja je naučila organizirati se i zajedno čuvati javni interes.
Dugogodišnje iskustvo u borbi za zajednička dobra ima pak udruga Zelena Istra osnovana 1995. godine, koju je na panelu predstavila Dušica Radojčić, voditeljica programa okolišne demokracije koja javnost uključuje u pitanja koja nisu nužno vezana samo uz okoliš, već obuhvaćaju i širu društvenu problematiku. Program okolišne demokracije kao mjere u kojoj je mišljenje javnosti inkorporirano u konačnu odluku o njihovom neposrednom okruženju nerijetko nailazi na otpor onih na pozicijama moći, kako zbog naviknutosti na donošenje odluka “iza zatvorenih vrata” tako i zbog nerazumijevanja pozitivnih utjecaja koje građanska participacija ima. Praksa sudioničkog upravljanja, koje je Radojčić predstavila na primjeru društvenog centra Rojc, nameće se kao jedno od rješenja za pasivnost i strah građana od javnog angažmana, ali i kao pokazatelj brojnih mogućnosti koje se otvaraju kohezijom, suradnjom i borbom za zajednički cilj.
Iza naziva ŠkoGrad (kombinacija riječi “škola” i “grad”) krije se participativni projekt “otvorene učionice”, serije događanja, interaktivnih i transdisciplinarnih diskusija na temu urbanizma i arhitekture, obrazovanja, pedagogije i umjetnosti, putem kojih se stvara novo razumijevanje odnosa škole i lokalne zajednice. U fokusu aktivnosti projekta je beogradsko prigradsko naselje Ledine, čiji se stanovnici svakodnevno suočavaju s brojnim neriješenim problemima, a kroz njih ŠkoGrad radi na razvijanju svijesti o položaju u gradu, na osnaživanju shvaćanja te pozicije te koristi školu kao platformu za informiranje i stvaranje svjesnih i aktivnih građana. Predstavnik inicijative Predrag Milić istaknuo je kako je motivacija za djelovanje bila povezivanje djece koja se, iako dijele zajednički prostor, sistematski odvajaju temeljem socio-ekonomskih situacija obitelji iz kojih potječu, a aktivizam ljudi koji stoje iza Škograda od početka je usmjeren protiv takvih diskriminatornih praksi. Predstavljen je dio brojnih aktivnosti koje su se odvile u protekle tri godine, kojima je zajednička uključenost zajednice, pri čemu su djeca, budući agenti društvene promjene, stavljena u prvi plan.
Dragan Žuvela (Društvo arhitekata Split), jedini lokalni predstavnik primjera dobre prakse, predstavio je pet tema na primjeru kojih se može prikazati djelovanje DAS-a, njihov cilj i ono što su, više ili manje uspješno, pokušali postići svojim djelovanjem u gradu Splitu. Žnjanski plato i bespravna gradnja ugostiteljskih objekata na pomorskom dobru, petstotinjak točkastih izmjena GUP-a u različitim kvartovima, splitski metro i izmještanje kolodvora, legalizacija kuća na Marjanu i planirana gradnja crkve u kvartu Split 3, primjeri su na kojima je, uz prikaz brojnih dokumenata, dopisa i medijskih isječaka, Žuvela pokazao kako struka može aktivno sudjelovati u svakodnevici grada, ali i uključiti građane; zagovaranjem i uvjetovanjem provedbe javnih i otvorenih arhitektonskih natječaja, inzistiranjem na strukovnim standardima pri svakoj prilici, organizacijom stručnih rasprava i pravog uključivanja struke i građana u procese donošenja odluka.
Da manjak stambenih prostora i prometna prezasićenost nisu isključivo lokalna problematika pokazao je i primjer Vilniusa, o kojem je govorio Algimantas Varpučanskis iz inicijative Co.Bustas. Kao alternativu nagomilanim urbanističkim i ekološkim problemima predstavio je ideju održivog kolektivnog stanovanja u predgrađima koja u mnogim sredinama i dalje imaju predznak nužnosti. Građani, naime, ne sele u predgrađa zbog želje već iz primoranosti, pri čemu stanovanje u predgrađu, umjesto rješenja, postaje problem za ljude koji si više ne mogu priuštiti život u gradu. Negativna strana stanovanja u predgrađu ogleda se u često lošijoj kvaliteti života, prvenstveno u manjku društvenih i kulturnih aktivnosti namijenjenih stanarima. Kao odgovor na probleme postojećih modela Varpučanskis predstavlja kolektivan model stanovanja koji je cjenovno dostupan, ali i otvara mogućnosti razvoja kulturno i društveno atraktivne životne sredine koja može transformirati život u predgrađima.
Na razvoju društvenosti naglasak je u primjeru društveno-kulturnog centra La Casa Invisible iz Malage kojeg je na seminaru predstavio Enrique España, a koji je nastao 2005. godine kada su stanovnici kvarta, aktivisti i umjetnici naselili zapuštenu zgradu u vlasništvu grada. Prepoznavši zajedničke točke Malage i Splita, prvenstveno u turistifikaciji ovih gradova, España je objasnio kontekst nastanka centra, prostora koji kroz različite kulturne i društvene programe omogućuje rast i razvoj kreativne, kritične i angažirane zajednice te osigurava socijalnu pravdu i slobodan pristup kulturi, umjetnosti i znanju. Model upravljanja centrom temelji se na ideji pravednosti i izravnom sudjelovanju lokalne zajednice u osmišljavanju, razvoju i upravljanju javnim politikama. U srži djelovanja ovih aktivista od početka stoji otpor koji je bio potreban za pokretanje inicijative (ulaskom u napušteni gradski prostor), ali i u daljnjem djelovanju u borbi protiv monetizaciji kulture koju Malaga danas koristi kao glavni adut u privlačenju turista. Prostor Case Invisible odgovor je na pretvaranje grada u svojevrsni tematski park kojem je svrha zabavljanje turista i zarada od istih, a España ističe kako ga je važno promatrati ne samo kao reakciju na situaciju u kojoj se Malaga nalazi, već kao inovativan način generiranja alternativnih načina korištenja javnih prostora u gradu.
Antonella Milano došla je ispred arhitektonske prakse Ecosistema Urbano iz Madrida predstaviti projekte u domeni arhitekture, urbanog dizajna i prostornog planiranja koji se ističu po svojoj participativnoj i inkluzivnoj metodologiji rada. Kolektiv djeluje između arhitekture i sociologije, a od 2000. godine dobitnici su više od sedamdeset međunarodnih nagrada i natječaja. Milano je predstavila ključne procese i metode u radu na nekim od recentnih projekata – ono što se ističe kao ključno je uključivanje zajednice u projekte, ali i korištenje tehnologije i obraćanje pozornosti na okoliš. Poticanje angažiranosti građana odvija se na nekoliko načina i razina kod svakog projekta, ali je uvijek ključno osvijestiti da su zajednica i pojedinci odgovorni sudionici u svim ovim procesima.
Diskurzivni dio seminara Grad na rubu katastrofe ponudio je tako priliku za refleksiju nad stanjem u kojem se Split našao, ali i dobre primjere mogućih djelovanja u suočavanju s problematikom gradskih prostora, urbanističke devastacije i štetnih utjecaja turistifikacije. Iako kontekstualno i izvedbeno različiti, iz ovih se primjera dobre prakse mogu izvući smjernice za aktivno i konkretno djelovanje; u prvom se planu ističu angažiranost građana i struke, njihov međusoban dijalog, ali i dijalog s gradskim vlastima. Potrebe lokalne zajednice pritom bi trebale biti na najvišoj poziciji na listi prioriteta u bilo kakvom djelovanju te bi moguća rješenja svakako trebala odgovarati na njih i poticati sinergiju građana, struke i gradskih vlasti, pri čemu je nužno da građani osvijeste vlastitu ulogu u svim procesima djelovanja. Također, kao preduvjet svakog aktivizma, bilo od strane građana ili struke, trebao bi postojati otpor prema neadekvatnim rješenjima i stanju u koje je Split, kao i mnogi drugi europski gradovi, zapao uslijed turistifikacije koja je, čini se, trenutno njegova najveća boljka. Ipak, ako je suditi prema ovom seminaru, čini se da se otpor kod Splićana polako, ali sigurno, budi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno