Tema S nedavnim završetkom treće sezone televizijske serije Sram koja se pretežito bavila otkrivanjem seksualnog identiteta i ljubavnom pričom između dva tinejdžera, kao i najskorijim Zbeletronovim partijem posvećenim samo najboljim hitovima turbofolk scene, vrijedno je promisliti o interakciji između queer zajednice i popularne, dominantne kulture. Ovime se otvaraju neka pitanja, poput: Na koji se način reprezentiraju queer odnosi u različitim popkulturnim kontekstima na našim prostorima?; Koje popkulturne kodove queer osobe rekontekstualiziraju?; Kako heteronormativni društveni okvir oblikuje javni diskurs o queer osobama u Hrvatskoj?
Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.
Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.
Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride).
Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita.
Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).
Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći.
S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.
Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje.
Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.
A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.
Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja.
Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a.
ObjavljenoObjavljeno
