Dvije-tri o Euroviziji

Niz skicoidnih komentara na eurovizijsko finale, koje potpisuje posvećeni obožavatelj ovog spektakla kulturne industrije.

Loreen, predstavnica Švedske. Izvor: Youtube / screenshot

Ovogodišnji eurovizijski tjedan je prvi koji pamtim, a da nisam uspio pogledati niti jednu večer Eurosonga. Kad se nagomilaju poslovne i druge obaveze za očekivati je da se jedan takav “guilty pleasure” stavi sa strane, tj. odgodi gledanje snimke do sljedećeg dana. Začudo, to me nije pogodilo koliko sam očekivao. I da, znam, :there are people dying:, ali ne sjećam se kada sam zadnji put propustio live prijenose ESC-a. Pretpostavljam da je mnogima koji su odrasli uz televiziju, koja je nekada bila najjači medij, ESC bitan dio kulturnog iskustva. Iskustvo gledanja ESC-a za mnoge ne znači “samo” gledanje ESC-a. Uz to su usko vezani različiti rituali koje veći ili manji fanovi, pa i neki slučajni promatrači, svake godine pažljivo odrađuju čineći cijeli proces nevjerojatno elaboriranim i u svojoj biti društvenim (premda, nije da postoji neki koji nije).

Rijetko je ESC samo čin gledanja i odnosa između samog sebe i televizije, laptopa, mobitela i slično. Bilo da ste tim “ne gledam/slušam pjesme prije njihovih nastupa u (polu)finalu”, ili ste na onom na drugom kraju spektra gdje pažljivo analizirate pjesme i pročavate njihovu putanju kroz nacionalne izbore do velike pozornice ESC-a, pripremate posebne tabele za ocjenjivanje u digitalnom ili fizičkom formatu, organizirate zajednička gledanja, bitno je da gledate i sudjelujete u tom društvenom događaju s – nije tako, ali čini se – cijelim svijetom. Teško je i zamisliti kako je onima koji ne gledaju i zatim danima slušaju gorljive rasprave o pjesmama koje su trebale pobijediti. 

Eleni Foureira, Cipar. Pjesma koja je 2018. trebala pobijediti (op.ur.). Izvor: Dewayne Barkley / Wikimedia Commons

Ono što je posebno zanimljivo je mnoštvo diskursa koji se događaju oko ESC-a unutar kojih svatko tko, na ovaj ili onaj način, sudjeluje u događaju ima priliku i/ili potrebu da se izrazi i da svoje mišljenje o pojedinoj pjesmi, nastupu ili ESC-u generalno. Neovisno o kriterijima, a oni vrlo često nisu usko glazbeni, ESC je pokretač rasprava kao rijetko koji multinacionalni TV događaj takvog tipa (izuzev možda Svjetskog prvenstva u nogometu). Takve razmjene ne moraju nužno biti javne, no nisu zato manje zanimljive. Ovdje, naravno, ne bismo trebali upasti u zamku srednjoklasne perspektive i poopćiti ova iskustva na sve. Ipak je za ovaj tip konzumacije kulturno-zabavnog sadržaja potrebna određena infrastruktura, npr. televizija, i možda najvažnije – slobodno vrijeme. Unatoč tome, i ovaj tekst će se na neki način pridružiti toj raspravi, makar s dan-dva zakašnjenja. Možda je potrebno naglasiti, zbog onih koji očekuju više, da ovaj tekst nema ambiciozne teorijsko-analitičke pretenzije. Jedan od razloga je i taj što takve, prije svega etnomuzikološke i kulturološke, literature danas već ima u izobilju. Drugi, puno prizemniji, tiče se moje nemogućnosti da u ovom trenutku isproduciram takav tip teksta. Stoga predlažem da se ovaj tekst čita kao niz kometara ili skica na nastupe predstavnica nacionalnih država (ograničavajući se na finale) od jednog posvećenog obožavatelja – moja dva centa na ovu temu.

Austrijska je skladba slatka pjesmica bez šanse da postane veći hit. Najzanimljivije kod ove pjesme je to što izvođačice pjevaju o nepoštenim politikama streaming servisa. Naime, Spotify plaća umjetnike između 0,003 i 0,005 dolara po streamu, na što se Teya & Salena (malo ukočene u nastupu) direktno referiraju u pjesmi. Čini mi se da je ovo jedan od prvih istupa ovog tipa.

Portugal je standardno nezanimljiv.

Za švicarsku pjesmu imam osjećaj da sam je već čuo, ali i da ću je još puno puta čuti. Nezanimljiva šablonska balada s kakvom su Švicarci već postigli nekakav uspjeh pa izgleda da sad igraju na sigurno (iako, što je sigurno kod ESC-a?). Outfit je super, though.

Korisnici popularne mreže Twitter poljsku su pjesmu prozvali summer 2k23 bimbo hitom. Unatoč ovoj politički nekorektnoj karakterizaciji, pjesma zaista ima dobar vajb, nepretenciozna je, ne pokušava progovarati o važnijim temama, a čini se da mnogi ne bi politiku u svojim pjesmama. Vjerojatno će završiti na mnogim playlistama.

Srpski je predstavnik bio jako falš na početku (moguće da je i do tehničkih problema), ali sama pjesma je super i zvuči vrlo suvremeno. Srpska pop industrija je desetljećima ispred hrvatske (iako, moramo biti svjesni svih razina problema koje takad tip industrije proizvodi) i Dora može samo sanjati da bude Beovizija. Ipak, jako mi je žao da na Beoviziji nije pobijedio Dzipsii.

Da, istina je, jako mi se sviđa francuska pjesma. Izgleda da se Francuska dosta trudi posljednjih nekoliko godina, načelno šalju dobre pjesme. Možda je to jedan od načina kako pokušavaju poboljšati svoju sliku u ostatku Europe, a koja trenutno nije bajna. Nadam se da je La Zarra imala neki sigurnosni pojas ili nešto slično jer je nastup – koji je jednostavan, ali efektan – izgledao poprilično opasno.

Ciparska pjesma nije ništa posebno, a Andrew Lambrou je svakako eye candy ovogodišnjeg ESC-a. I falsetto mu je dobar.

Španjolska je poslala dosta nezanimljiv pokušaj kombiniranja tradicijske i popularne glazbe. Ja bih radije da Španjolci pošalju Rosalíu.

Dok gledam snimku finala već znam da je Švedska pobijedila i nisam zadovoljan. Pjesma je pristojna, ali generična, kako to Šveđani obično i rade. Sam nastup je zanimljiv, ali koliko para toliko muzike (ako se ne varam, javni servisi država koje se natječu sami financiraju svoju scenografiju). Pobjeda je izgleda poprilično kontroverzna; šira ESC javnost nije sklona da često pobjeđuje ista država, a još manje tome da pobjeđuje ista izvođačica ili izvođač. Tu u priču dolazi možda i najproblematičniji dio ESC-a, a to je proces glasanja, u ovom slučaju glasovi “stručnih žirija” (Švedska nije na televotingu ni od jedne države dobila 12 bodova, dok je od žirija dobila astronomskih 340).

Iako postoji više razloga zašto su “stručni žiriji” uvedeni u cijelu priču – jedan od njih je tobožnja briga za kvalitetu pjesama i nastupa koje očito ugrožava ukus divljačke europske mase; drugi razlog je uloga “stručnih žirija” kao korektiva između iste te mase i njihovog nagnuća prema natjecateljskim pjesmama iz istočne Europe (koje su, N.B., u pravilu zanimljivije) sve kako bi “zasluženu” pozornost dobile i pjesme iz zapadne Europe – svakako nisu posrijedi nikakvi procesi koji će doprinijeti demokratizaciji cijelog natjecanja, ili ne daj bože, da “običan” narod sam odlučuje o pobjedničkoj pjesmi.

Već su ranije krenule spekulacije o izvjesnoj pobjedi Švedske, budući da je sljedeće godine pedeseta obljetnica osnutka švedskog benda ABBA. Budući da se stvarnost često pokazuje nevjerojatnijom od mnogih teorija zavjere, i ovaj se nategnuti trač ne čini toliko nevjerojatnim (podsjetimo se da lobiranje i varanje u okviru glasova “stručnog žirija” nije neuobičajena pojava).

INTERMEZZO

Jesam li ja jedini kojeg živciraju ovogodišnje vinjete između pjesma? Bismo li mi nakon gledanja tih vinjeta trebali shvatiti da smo svi ipak isti? Iako, nismo ni u okviru samog natjecanja isti. Sjetite se samo “velikih 5”, prije svega financijera Europske radiodifuzijske unije, koji imaju izravan ulazak u finale. Da nije žalosno bi bilo smiješno.

Albanija je poslala dramatičnu pop pjesmu s elementima tradicijske glazbe i moćnim ženskim vokalom. Nažalost, rasplet pjesme je poprilično antiklimaktičan.

Premda je Italija dugo bila favorit, pjesma nije ništa posebno. Radi se o standardnoj baladi koja ima nekakav glazbeni razvoj i par trenutaka koji se lako zapamte, ali sve u svemu od Italije smo znali čuti i puno bolje.

Estonija ima “kako je poslušaš, tako je i zaboraviš” tip pjesme. Najzanimljiviji dio nastupa je klavir koji “sam” svira. Čudi poprilično visok broj glasova “stručnog žirija”, čak 146 (s time da je od publike dobila svega 22).

Finska je, što bi se reklo, pobjednik naroda. Pjesma je dobila najviše glasova publike (376), i to potpuno zasluženo. Radi se o pjesmi s efektnim beatom koja izlazi iz okvira pop pjesama koje smo navikli slušati na ESC-u; podsjeća na sad već kultnu pjesmu SHUM ukrajinskih predstavnika Go_A iz 2021. Nastup je jednostavan, ali efektan, na trenutke šašav.

Češka je samo OK.

Dok se još uvijek svi pitamo što Australija radi na ESC-u (tržišni razlozi), oni ponovno šalju nezanimljivu, tobože edgy pjesmu.

Belgija je bila baš loša. Ne sjećam se kada je zadnji put poslala zanimljivu pjesmu, možda 2017.

Armenska pjesma je pristojna balada koja neće ostaviti previše traga.

Moldavija je poslala nezanimljivu pjesmu koja poseže za (pretpostavljam) tradicijskom ikonografijom i glazbom.

INTERMEZZO

Posezanje za tradicijskim elementima u glazbi ili u vizualnom dijelu gotovo je bez iznimke moguće vezati uz države istočne Europe, ili preciznije, države na periferiji Europe. Štoviše, ponekad se stječe dojam da time ispunjavaju već postavljeni horizont očekivanja generalne ESC-ove publike, kao da se te države auto-orijentaliziraju (ako termin uopće ima smisla). Presudni procesi se ipak događaju negdje drugdje, na ekonomsko-političkoj razini, no, svejedno je zanimljivo pratiti njihovo ispoljavanje na ESC-u. Tu treba imati na umu da je opozicija zapadne i istočne Europe historijski upisana u ESC: on nastaje, osim kao isplativ cjelovečernji televizijski program Europske radiodifuzijske unije, kao ideološki i kulturni otpor zapadne Europe prema istočnom komunističkom bloku. Podsjetimo se da države istočnog bloka relativno nedavno počinju sudjelovati u ESC-u, nakon pada Berlinskog zida. Više o toj temi pogledajte u ovom video eseju.:

Iako Ukrajina u pravilu šalje bangere ova pjesma nije jedna od njih (iako je od publike dobila iznenađujućih 189 bodova). 

Dobar refren norveškoj je pjesmi priskrbio treće mjesto prema glasovima publike.

Njemačka je poslala pjesmu intenzivnog zvuka kakvog smo navikli dobiti od skandinavskih zemalja (sjetimo se kultnih nastupa bendova Lordi i Hatari). Od Njemačke zvuči malo neuvjerljivo, što se i potvrdilo zadnjim mjestom. Inače, Njemačka je povijesni primjer loših pjesama na ESC-u.

Na Litvu nemam komentara.

U izraelskom slučaju nema smisla komentirati pjesmu niti nastup. Većini je jasno da Izraelu treba zabraniti nastup na ESC; ako je Rusiji zabranjen nastup zbog agresije na Ukrajinu (s punim pravom), zašto se EBU pravi da ne vidi užase koje Izrael radi u Palestini. Izbacivanje Izraela iz natjecanja se trenutno ne čini izglednim, štoviše, Izrael uspijeva kroz ESC kapitalizirati značajne prihode od, prije svega, LGBTIQ turizma uspješnim pinkwashingom. 

Slovenija nema lošu pjesmu, drago mi je što pjevaju na slovenskom, ali su neuvjerljivi (poput kakvih middle class mladića koji bi željeli biti edgy).

U tehničkom smislu, Let 3 je dobro odradio nastup. Pjesma je neobična, produkcijski dobro napravljena, a nastup klasično lettriovski. 

Čudi, doduše, euforija oko tobožnje radikalnosti pjesme, što može tako izgledati samo iz liberalne perspektive, a Let 3 odavno nije “radikalan” ni po čemu (dapače, blisko je vezan uz različite kulturno-političke strukture). No, antiratna poruka ipak nije nevažna, pa makar bila nevješto izvedena. 

Najviše mi je žao djece koja ovo moraju pjevati bez prestanka kako bi ih roditelji, nastavnici, odgajatelji snimali i objavljivali na Internetu.

Ujedinjeno Kraljevstvo je uobičajeno bezvezno. 

***

Ne treba imati iluzije oko ESC-a. To je do najmanjih detalja ispolirani spektakl kulturne industrije koji fraze o zajedništvu Europe koristi u isključivo ideološke svrhe. Za budućnost ESC-a mogu samo poželjeti da se dodatno demokratizira. Da se ukinu glasovi “stručnih žirija”, da nitko nema izravan ulazak u finale, da sve države imaju šansu da se predstave pod jednakim uvjetima, i na kraju, da gledatelji (čijim se novcima cijeli ovaj cirkus i financira) dobiju veću ulogu u odlučivanju o cijelom procesu i pobjedničkoj pjesmi. Nije ovo nevjerojatno radikalno, koliko i može biti unutar industrije u kojoj se proizvodi ESC, ali može biti barem privid nekakve jednakosti, pa barem unutar tzv. tržišne utakmice. 

P.S. Naknadno sam doznao da je HRT cenzurirao drag nastup u jednoj od polufinalnih večeri u televizijskom i radijskom prijenosu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano