Intervju Piše: Lujo Parežanin
S obzirom na prevladavajući društveni konsenzus, obilježavanje stogodišnjice Oktobra, razvučeno kroz čitavu godinu, prošlo je u očekivanom tonu koji ne zaslužuje posebno detaljan osvrt. Korporativni komentarijat uglavnom je odradio svoju destiliranu koreografiju pišući o “kontroverznom” događaju, uz veće ili manje otklone u prikazu konteksta i postignuća Revolucije, dok su desničarski mediji pribjegavali karikaturalnoj demonizaciji, pri čemu su im tercu zapjevali i libertarijanski komentatori.
Priču je na sâm datum, 7. studenoga, privremeno razbuktalo nasilje pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu, kojem je povod bila komemorativna akcija tamošnjeg Studentskog zbora. Zbor je, naime, odlučio obilježiti Oktobar vješanjem transparenta s parolom “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” na pročelje zgrade i postavljanjem crvene zastave na Ostojin spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću, koji je i za vrijeme blokade Fakulteta bio predmetom upečatljive umjetničke intervencije – Crvenih niti Igora Grubića i Vladomira Tatomira.
Nedvojbeno ohrabrena jačanjem konzervativnih utjecaja i uspješnim desničarskim demonstracijama sile tijekom zadnje tri godine, na ovo je odlučila reagirati grupa maskiranih i pendrecima naoružanih nasilnika koji su prvo oko 15 sati pokušali, a zatim oko 17 sati i uspjeli skinuti zastavu sa spomenika, nanijevši pritom lakše ozlijede nekolicini studentica i studenata koji su ih pokušali otjerati.
Iako je ovakav tip huliganskog napada na teritoriju fakulteta bez presedana, dobar ga je dio medija u potpunosti trivijalizirao, besmisleno prozivajući studente Filozofskog za veličanje “crvenog terora” i staljinizma. Komentari u jeku tog zabrinjavajućeg događaja, osim što su pokazali na čiju će ruku igrati liberalni i libertarijanski komentatori čak i u situaciji fizičkog nasilja prema studentskoj ljevici, pokazali su još jednom banalnost njihove kritike Oktobra i dostignuća socijalističke revolucije.
Otcijepljena od dubinskog uvida i kontekstualne svijesti, ona se u načelu svodi na zgroženo ponavljanje – Gulag! Milijuni mrtvih! Čistke! Holodomor! – kao da je riječ o kakvim ozbiljnim otkrićima, a ne o najbanalnijim (u smislu općepoznatosti) povijesnim činjenicama. S druge strane, kao što pokazuje golema povijest refleksije o Oktobru i kasnijem razvoju sovjetske Rusije, njihova najprodubljenija kritika dolazi upravo s lijevih, ne liberalnih, a ponajmanje libertarijanskih i konzervativnih pozicija. Tomu je svjedočila i tribina Oktobarska revolucija iz rodne perspektive koja se održala 8. prosinca, upravo na “crvenom” Filozofskom, kao prva tribina u organizaciji Inicijative za feministički Filozofski. Na tribini su sudjelovale studentica Filozofskog Andrea Anđelinić, sociologinja Mia Gonan i docentica na Odsjeku za filozofiju FFZG-a Ankica Čakardić, koje su prikazale važnost žena za revolucionarni pokret, kako u predoktobarskom, tako i u revolucionarnom i postrevolucionarnom razdoblju, ali i zanimljivo kritizirale ograničenja projekta emancipacije žena u socijalističkoj revoluciji.
Anđelinićino izlaganje poslužilo je kao zanimljiv uvod u pripovijest, nastojeći ocrtati ženski položaj na prijelazu u 20. stoljeće, kao i njihovu zanemarenu ulogu u revolucionarnim događanjima 1917. godine. O kakvom se položaju radi Anđelinić nam prenosi iz Lenjina koji piše o 18-satnom radnom danu kao bjesomučnom izrabljivanju žena, ali istovremeno i važnom iskoraku žena iz privatne u javnu sferu. Uloga ženske borbe za vlastita prava u revolucionarnoj 1917. godini ključna je za društveni prevrat Oktobra, pojasnila je Anđelinić: žene su te koje su povele Februarsku revoluciju upravo na Dan žena, potičući obespravljeno radništvo na solidarno pridruživanje.
Izborena njihovim revolucionarnim angažmanom, važnost pitanja emancipacije žena potvrđena je i reformama koje su boljševici provodili nakon Oktobra, poput uvođenja prava na pobačaj, pojednostavljenja postupka razvoda, zabrane rada trudnicama, uvođenja trudničkih potpora, dok je na izmjenu šireg odnosa prema obitelji kao društvenoj jedinici ukazivala i dekriminalizacija homoseksualnosti. Suštinu boljševičkog shvaćanja rješenja ženskog pitanja Anđelinić pronalazi u Trockijevom zagovaranju socijalizacije kućanskog rada, cilj koje je bio dokidanje ekonomske funkcionalizacije obitelji.
Institucionalni izraz važnosti ženskog pitanja bilo je osnivanje Ženotdela – odjela Sekretarijata Centralnog komiteta Boljševičke partije posvećenog emancipaciji žena, koji su pokrenule Aleksandra Kollontai i Inessa Armand. Anđelinić navodi da je ovaj angažman doveo do znatnog povećanja udjela žena u javnom životu, Partiji, obrazovanju i sovjetima. No isto tako je upozorila i na realna ograničenja boljševičkih nastojanja. Osobito su ona bila izražena u slučaju ruralne ženske populacije koja je, formalnom napretku unatoč, zbog teškog stanja u zemlji ostala u velikoj mjeri u izuzetno podređenom položaju.
Kao i druga progresivna nastojanja Revolucije, razdoblje Staljinove vladavine unazadilo je i borbu za ravnopravnost žena. Iako je ekonomija stabilizirana, a udio žena u visokom obrazovanju iznosi gotovo 50%, Partija pod Staljinom gubi sluh za konkretne probleme. Kako navodi Anđelinić, u tom periodu jača tradicionalna diferencijacija uloga, pobačaj biva zabranjenim, a regresija svoj institucionalni izraz dobiva ukidanjem Ženotdela. Također je, ističe Anđelinić, znakovita promjena odnosa prema seksualnom radu. Nakon Oktobra tendencija je bila da se kažnjavaju vlasnici bordela, ne radnice – ovo se tijekom Staljinove reakcije mijenja i kažnjavanima opet postaju izrabljivane žene. Konačno, na zaokret u pogubni konzervativizam pod Staljinom ukazuje i kriminalizacija homoseksualnosti.
Vrlo je zanimljivu kritičku perspektivu prema cjelini boljševičkog pristupa emancipaciji žena otvorila Mia Gonan, sociologinja i jedna od programskih koordinatorica Zagreb Pridea. Gonan se podjednako kritički postavila i prema općem okviru boljševičke glorifikacije produktivnog rada, unutar kojeg se pristupalo i ženskom pitanju, ali i prema politici socijalizacije kućanskog rada – politici koja za Gonan označava izbjegavanje da se radikalno izmijeni priroda proizvodnog procesa, a time i da se strukturno zahvati u položaj žena u socijalizmu.
Temeljeći svoj sud na tekstovima Kollontai, Armand, Lenjina i Trockog, Gonan kao osnovni cilj boljševičke politike kada je riječ o ženskom pitanju vidi oslobađanje žena od tradicionalne obitelji putem što šireg njihovog uključivanja u polje industrijskog rada. Konceptualnu osnovu te politike Gonan prepoznaje u opoziciji između produktivnog i neproduktivnog rada, koju pronalazi u nizu tekstova najvažnijih boljševičkih teoretičarki i teoretičara. Primjerice, u tekstu Komunizam i obitelj iz 1920. godine Kollontai pohvalno govori o radu seoskih domaćinstava za vrijeme prethodnih generacija kao produktivnom jer je uključivao i proizvodnju dobara poput tkanina, svijeća, maslaca i sl. Prema Gonan, Kollontai – a s njom i boljševici – implicira da je kućanski rad kao neproduktivan rad bezvrijedan jer ne proizvodi dodatnu vrijednost.
Kućanski je rad po tom shvaćanju, dakle, distrakcija od proizvodnje, on predstavlja ograničenje napretku kolektivne ekonomije. No, kako upozorava Gonan, suvremeno je shvaćanje produktivnosti uvjerljivo pokazalo da je ovakva opozicija između produktivnog i neproduktivnog rada neodrživa – današnje marksističke feministkinje ističu da je reproduktivni kućanski rad jedna od temeljnih poluga održavanja kapitalističke proizvodnje.
Pozivajući se na Roberta Kurza i Roswithu Scholz, važne članove grupa i časopisa Krisis i Exit!, Gonan ističe da društveni karakter robne proizvodnje zahtijeva i podrazumijeva tradicionalnu strukturu obitelji, podređivanje žena i diskriminaciju onih koji odstupaju od rodnih i seksualnih normi. Prema tome, puko uključivanje žena u nepromijenjene oblike proizvodnje neće dovesti do dubinske transformacije njihovog položaja, upravljali tom proizvodnjom privatni kapitalisti ili država.
Dublje zahvaćanje u problem Gonan ne pronalazi ni u kritičara staljinističke reakcije koji se osvrću na štetu koju je pod Staljinom pretrpjela borba za rodnu ravnopravnost. Kao primjer navodi Trockijev tekst Izdana revolucija, za koji smatra da se zadržava na površinskim aspektima siromaštva populacije Sovjetskog Saveza, njenog mentaliteta te konzervativnosti i interesa vladajućeg partijskog sloja, a da ne propituje na koji je način sama struktura proizvodnje očuvala neravnopravan položaj žena.
Shvaćajući tu strukturu na tragu Scholz i Kurza kao nepromijenjeni produžetak kapitalističke racionalnosti – po sebi orodnjene, odnosno androcentrične – Gonan smatra da boljševički pristup radu i rodu reproducira modele građanskih rodnih uloga za koje je zaslužna kapitalistička proizvodnja. Pitanje emancipacije žena, dakle, ne može se svesti na pitanje pristupa sferi rada, kao što se, prema Gonan, žensko pitanje ne može supsumirati pod klasno, iako je s njime nedvojbeno povezano.
Necjelovitost boljševičkog pokušaja emancipacije žena proizišla iz davanja primata sferi rada očitovala se u preživljavanju različitih atavističkih predodžbi o ulozi žena, poput one o majčinstvu kao prirodnom ženskom pozivu, koju Gonan uočava i kod Kollontai. Zaključno, kritiku glorifikacije rada Gonan proširuje s područja borbe za rodnu ravnopravnost na kritiku boljševičkog projekta općenito. On je, smatra Gonan, u znatnoj mjeri radio na discipliniranju radništva iz pozicije koja je prije srodna poziciji kapitala, nego onoj klasne borbe.
Izlaganja je zaokružila docentica Čakardić koja je, unatoč ovim opravdanim kritikama, podsjetila na iznimnu važnost ruskih revolucionarki za postignuća dvaju revolucija 1917. godine, ali i na presudnu ulogu žena u predrevolucionarnom razdoblju. Primjerice, Čakardić ističe da već 1890-ih djeluju kružoci koji se bave položajem žena, kao i nedjeljne škole za radničku klasu u kojima u velikoj mjeri kao predavačice sudjeluju žene – među njima i Nadežda Krupskaja, jedna od osnivačica Saveza borbe za oslobođenje radničke klase 1895. godine. Čakardić podsjeća i na internacionalizaciju pokreta za emancipaciju žena kao dio internacionalizacije revolucionarnih težnji, osobito kroz suradnju ženskih organizacija iz Njemačke i Rusije u predratno doba.
Podcrtavajući presudnu ulogu žena u Februarskoj revoluciji – u Petrogradu ih je sudjelovalo oko 100 000 – Čakardić podsjeća da su ruske revolucionarke pravo glasa izborile u trenutku u kojem ga imaju tek Dankinje i Norvežanke. Činjenica da Rusija u tom trenu izuzetno kaska s modernizacijom, da ne posjeduje ni osnovnu infrastrukturu, dok je tek 13,1% žena pismeno, govori o veličini tog i drugih njihovih postignuća.
Ne napuštajući pozitivne tekovine Oktobra, ali i uvjerljivo ukazujući na njegovo naličje, pa i promašaje kada je riječ o emancipaciji žena, tribina je ponudila kompleksnu i kritičku sliku nastojanja da se unutar općeg prevrata Revolucije razriješi i žensko pitanje. Za razliku od vrlo površnih ili naprosto revizionističkih analiza konzervativnih, liberalnih i libertarijanskih komentatora, sudionice tribine pokazale su da se relevantan, informiran govor o Oktobarskoj revoluciji može naći upravo među onima kojima medijski mejnstrim besmisleno pripisuje adoraciju boljševizma i staljinizma. U takvoj atmosferi u kojoj je moguć organizirani fizički napad na studentice i studente, Inicijativa za feministički Filozofski svojim je prvim događanjem pokazala spremnost na hrabar i slojevit govor o najvažnijem emancipatornom projektu u povijesti. Hoće li se vrijedne pouke tog govora čuti neće ovisiti samo o “hrabrosti” nasilnika koji ga nastoje ugušiti, nego i o neopreznim porukama onih koji sudjeluju u njegovom opasnom otpisivanju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
