Tema Piše: Lujo Parežanin
Trideset godina od pada europskih socijalističkih sustava, istočna Europa punim plućima živi blagodati tranzicije i demokratizacije: periferna ekonomska uloga, depopulacija, deindustrijalizacija, privatizacijska pljačka i rast nejednakosti samo su neke od značajki tog kapitalističkog raja. U takvim uvjetima, pogodnima za političke piromane iz osnažene i globalno premrežene nove desnice, politički se poeni lako skupljaju na širenju ksenofobije, mizoginije, povijesnog revizionizma, homofobije i rasizma, a kao vodeći moment mobilizacije pokazala se borba protiv takozvane “rodne ideologije” kao ključne prijetnje “tradicionalnim kršćanskim vrijednostima”. Ta je borba posebno daleko otišla u Poljskoj, gdje je, kako prenosi portal Bilten.org, jedno prošlogodišnje istraživanje pokazalo da muškarci do 40 godina starosti kao najveću prijetnju s kojom se suočavaju u 21. stoljeću prepoznaju “LGBT pokret i rodnu ideologiju”, i to u konkurenciji s klimatskom krizom, ponovnom ruskom agresijom i mogućnošću ekonomskog kolapsa. Ovih dana iz Poljske stižu vijesti koje dodatno pomiču granicu zastrašujućeg: na krilima homofobne retorike vladajuće stranke Pravo i pravda, stotinjak općina i čak pet vojvodstava (poljskih ekvivalenata županije) – što čini teritorij koji zauzima gotovo trećinu zemlje – proglasili su se “zonama slobodnima od LGBT ideologije”.
Takozvana rodna i LGBT ideologija u retorici istočnoeuropske, uključujući i naše desnice predstavlja tek najtoksičniji aspekt utjecaja nametnutih “zapadnih” liberalnih vrijednosti. Osobito se kao polje tog nametanja prokazuje polje kulture, i to ne samo mainstream kulturna produkcija – televizija, film, glazba – koja stidljivo, ili bolje reći tržišno promućurno počinje reprezentirati manjinske identitetske pozicije, nego i suvremenoumjetničke prakse kao dekadentni, elitistički rasadnici liberalno-lijevih patologija. Njihova razvojna povezanost s NGO sustavom devedesetih čini ih posebno zahvalnim metama za paranoidnu antisoroševsku imaginaciju desnice koja se, uparena s nemilosrdnim politikama štednje, obrušava na suvremenu umjetnost diljem istočne Europe. Kao što nam je i iz vlastitog iskustva dobro poznato, glavne su značajke toga konzervativno-neoliberalnog napada rezanje sredstava za nezavisnu kulturu i preuzimanje kulturnih institucija, koje se programski dijelom komercijaliziraju, a dijelom zatvaraju za kritičke prakse i otvaraju za konzervativne.
Zadnja, posebno dramatična žrtva te tragične okupacije u Poljskoj je Centar za suvremenu umjetnost / CCA Dvorac Ujazdowski, koji je od 1985. godine kada je osnovan do danas postao međunarodno relevantna, ključna nacionalna institucija tog tipa. Naime, u studenom prošle godine poljsko je Ministarstvo kulture i nacionalne baštine bez ikakvog natječaja donijelo odluku o postavljanju spornog povjesničara umjetnosti i kustosa Piotra Bernatowicza na čelo Centra, čovjeka s jedne strane bez dostatnog radnog iskustva za vođenje takve institucije, a s druge s vrlo jasnom udaljenošću od umjetničkih praksi kakve su u njoj zastupljene.
Bernatowiczeva je uloga očito hasanbegovićevska: preorati Centar iznutra, protjerati kritičke i inovativne programe i napraviti programski zaokret udesno. Poljska je umjetnička scena odmah prepoznala prijetnju, reagiraviši na skandalozni postupak imenovanja i Bernatowiczev izbor javnim pismom i peticijom, u kojima uz isticanje nedostatnog iskustva novog ravnatelja upozoravaju i na katastrofalne rezultate njegovog vođenja Gradske galerije Arsenal u Poznańu, tijekom kojeg se sukobio s kustoskim timom i naveo čak 76 mladih umjetnica i umjetnika da se javno usprotive produljenju njegovog ugovora. Zabrinjavajuće, ali i očekivano s obzirom na društveni kontekst zvuče i upozorenja o Bernatowiczevom zastupanju mizoginih i antisemitskih sadržaja u nekim izložbama u Arsenalu, kao i u jednoj radijskoj emisiji posvećenoj Galeriji.
Težinu je ovim tvrdnjama dala Ola Knychalska, suradnica portala i organizacije Krytyka Polityczna i članica poljskog queer-feminističkog umjetničkog kolektiva Kem, koja je u razgovoru za Kulturpunkt pojasnila da je Bernatowiczevo djelovanje duboko povezano s nacionalističkom i revizionističkom politikom stranke Pravo i pravda. “Tijekom zadnjih nekoliko godina”, istaknula je Knychalska, “velika sredstva usmjeravaju se u stvaranje novih institucija koje provode programe slične narativu vladajućih. Ponajprije je riječ o povijesnim muzejima. Specifično, muzejima posvećenima povijesti Drugog svjetskog rata – prema vladajućima, onoj koja je prešućena ili iskrivljena – i povijesti otpora komunizmu. Piotr Bernatowicz, novi direktor CCA, koji je bez natječaja postavljen na to mjesto na idućih sedam godina, desničarski je povjesničar umjetnosti poznat po antifeminističkim i nacionalističkim stavovima. Između ostalom, bio je kustos izložbe Historiofilia, koja je predstavljala nacionalistički pokušaj transfera političkog projekta poljskih vlasti u jezik umjetnosti.”
Bojazni koje ovakvi uvidi pobuđuju vrlo brzo su se pokazale opravdanima: krajem veljače portal i časopis The Art Newspaper prenio je informacije, temeljene na izjavama nekolicine anonimnih zaposlenika i zaposlenica Centra, da je Bernatowicz već otkazao više dogovorenih i najavljenih izložbi i programa, kao i da je značajno smanjio proračun Obiega, časopisa za umjetnost u izdanju Centra koji je nudio platformu za feminističke teme i promišljanje poljskog postsovjetskog nasljeđa.
Knychalska, čiji je kolektiv imao rezidenciju u Centru tijekom 2018. godine, pojašnjava Bernatowiczev odnos prema programu po stupanju na dužnost: “Na početku svojeg mandata najavio je značajne promjene kriterija izbora umjetnika, pretvaranje suvremene umjetnosti u ‘manje hermetično’ okruženje i uključivanje umjetnika i trendova marginaliziranih iz ideoloških razloga. Što potonje znači jasno je uzmemo li u obzir da je najavio i povratak pitanjima nacionalnog i vjerskog identiteta te istaknuo hitnu potrebu za distanciranjem suvremene umjetnosti od marksističkih i neomarksističkih nazora.”
Vrlo jasnu neodesničarsku agendu koja ide na ruku normalizaciji fašističke, pa i antisemitske politike Bernatowicz je demonstrirao otkazivanjem seminara Antifašizam za neuvjerene, organiziranog u sklopu nacionalnog programa Antifašistička godina koji okuplja široki spektar aktera, organizacija, platformi, kolektiva, institucija, aktivista/kinja i umjetnika/ca u nastojanju da se usprotive opasnoj političkoj dominanti u Poljskoj. Kako je navedeno u javnom pismu iza kojeg stoje sudionici programa, Bernatowicz je seminar otkazao nakon samo jedne sesije, posvećene Adornovom i Horkheimerovom tekstu Elementi antisemitizma: granice prosvjetiteljstva iz 1943. godine. U pojašnjenju koje je novi direktor Centra dao profesoru Michału Kozłowskom koji je seminar trebao voditi – inače istraživaču na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Varšavi – stoji da je Adorno – prevaziđen autor! Ovome dodaje i Knychalska koja navodi da je Bernatowicz izjavio kako koncept Antifašističke godine ne sugerira da će tema seminara – veze između antisemitizma, fašizma i holokausta – biti obrađena na “pošten način”, smatrajući valjda nepoštenim zastupanje isključivo antifašističke perspektive.
Revizionistički i antikomunistički kontekst ove odluke je poznat: kako su izvijestile Novosti, prije dvije godine u Poljskoj kaznenim je djelom proglašeno “javno pripisivanje odgovornosti ili suodgovornosti poljskom narodu i poljskoj državi za nacističke zločine počinjene za vrijeme Trećeg Reicha ili za ostala kaznena djela koja predstavljaju zločine protiv mira, čovječnosti ili ratne zločine, na način da se umanjuje odgovornost stvarnih počinitelja”. Ovih dana isti tjednik donosi vijesti o sudskom progonu članova uredništva časopisa Brzask Komunističke partije Poljske, legitimiranom, dakako i novim paketom izjednačavanja “dvaju totalitarizama” u aktima Europske unije.
U takvom društvenom kontekstu, pojašnjava Knychalska, CCA je do Bernatowiczeva dolaska predstavljao “mjesto koje je tijekom više godina razvijalo vrlo progresivan program otvoren za queer-feminističke intersekcionalne diskurse i manjinske prakse” te da su “za to vrijeme brojni progresivni umjetnici i umjetnice, grupe i inicijative bili pozvani da prezentiraju svoje prakse uz financijsku i infrastrukturnu podršku Centra”. Danas su takvi programi nepoželjni, napominje Knychalska, što “predstavlja veliki gubitak” za niz lokalnih, osobito manjinskih zajednica.
Iz hrvatske perpektive, upozorenja su i više nego jasna: ne priziva li Bernatowiczev zahtjev za “manje hermetičnosti” i izgonom lijevih i kritičkih pozicija gotovo pa i doslovno javna pojašnjenja gašenja Kulture promjene u zagrebačkom SC-u zbog navodnog elitizma i ideološke usmjerenosti? Nije li poljski Institut nacionalnog pamćenja institucija po političkoj funkciji istovjetna ovdašnjem Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima? Nije riječ o sličnostima, nego o dijeljenoj političkoj situaciji s istim sistemskim uzrocima. U tom smislu, “osjećaj nasušne potrebe da se samoorganiziramo, formiramo savezništva i prikupimo sredstva za djelovanje iz drugih izvora”, koji nam Knychalska naglašava kao aktualan na poljskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni, valjalo bi misliti i izvan državnih i regionalnih granica, koliko god se to u trenutnoj situaciji lokalnog beznađa činilo udaljenim i nemogućim.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
