Junak onog doba

Čini se da je 2014. bila godina evociranja događaja koji su neposredno odredili naše vrijeme. I poljsko veleposlanstvo u Zagrebu odlučilo je organizacijom Poljske jeseni povećati vidljivost poljske kulture obilježavajući ključne momente novije povijesti. Kao što naglašavaju, ova je godina iznimno važna za Poljsku: prošlo je četvrt stoljeća od Okruglog stola i prvih demokratskih izbora, ujedno jednih slobodnih izbora u Istočnom bloku. Riječ je o djeliću mozaika spontanih promjena koje zahvaćaju Europu 1989, od presudne važnosti za europsko društvo u cjelini. Što će se dalje događati, mnogo je problematičnije, stoga poljsku proslavu desetogodišnjice ulaska u EU ili čak petnaestogodišnjice članstva u NATO savezu, ostavljamo po strani kao dobro nam poznati osjećaj nasilne izgradnje krhkog postkomunističkog identiteta.

Kad se jedan nacionalni junak obraća drugom, nastaje spoj dodvoravanja i romantizacije, što je očigledno u posljednjem filmu Andrzeja Wajde, Wałęsa – Čovjek od nade (Wałęsa Czlowiek z nadziei), u Hrvatskoj premijerno prikazanom u kinu Tuškanac 23. studenog. O Wajdinu značaju za poljsku i svjetsku kinematografiju nema potrebe sporiti. Najnoviji film zadnji je dio trilogije započete još 1977. Čovjekom od mramora, koji se smatra jednim od najuspjelijih i najslojevitijih Wajdnih filmova (T. Kurelec, Filmski leksikon). Nešto slabiji je drugi dio – Čovjek od željeza, u kojem se nazire zametak ideološkog opredjeljenja, u Wałęsi doveden do krajnjih granica.

Idealizirana figura borbe protiv režimske represije, obožavan kao vođa Solidarnosti – Lech Wałęsa, u novije je vrijeme predmet prijepora, dok je potezima tijekom predsjedničkog madata izazvao pad popularnosti. Nastojanja da ga se prokaže kao suradnika tajne službe, pod kodnim imenom Bolek, potpomogla su konačnom silasku s vlasti. Diskusija se nanovo rasplamsala krajem 2000-ih izlaskom biografske knjige, s doduše dvojbenim izvorima podataka. U domeni sličnih rasprava pojavljuje se Wajdin filmski pokušaj razrješenja ambivalentnog odnosa prema Wałęsi. Međutim, Wajda igra na sigurno. Zanima ga isključivo aspekt Wałęse kao borca za radnička prava u socijalističkoj Poljskoj, njegova uloga u postsocijalističkoj eri posve je zanemarena. Neuvjerljivosti jednostranog prikaza doprinosi zarobljavanje protagonista u ideološki kod radničke prostodušnosti suprotstavljene političkim elitama, čime se postiže gotovo propagandni učinak nadmoći jednostavnog viđenja svijeta u kojem dominiraju tzv. obiteljske vrijednosti prožete katolicizmom i domoljubljem: Wajdin Wałęsa izjavljuje: “Izdao bih sve osim Boga i domovine”.

U pokušaju ocrtavanja Wałęsine živopisnosti njegova arogancija izbija kao nenamjerno predskazanje nekih budućih kretanja u trenutku društvene preobrazbe. Ipak, potrebno je naglasiti da je stvarni Wałęsa svoju karizmu izgradio na hotimice izraženoj gestikulaciji, retorici u kojoj dosjetkama ili humorom masu zadobiva na svoju stranu. Utoliko su jasni autoironični momenti filma u kojima Wałęsin lik svjesno inzistira na stvorenim stereotipima izazivajući nesnalaženje sugovornika.

Slučaj Bolek riješen je u prvoj trećini filma, na način koji odgovara verziji samog Wałęse, ali i uobičajenim metodama tajnih službi. Početkom sedamdesetih masovne demonstracije zbog naglog rasta cijena i nestašice hrane rezultiraju uhićenjima i prisilnim potpisivanjima izjava. Riječ je o zametku događaja koji eskaliraju u osamdesetima osnivanjem Solidarnosti. Iako je kontroverzija oko Wałęsina položaja elegantno zaobiđena, činjenica jest da je optužba za suradnju bila dio političkih podmetanja. Policijska represija služila se zastrašivanjima, zlostavljanjem i manipulacijama, stoga nije teško povjerovati u nesnalaženje radnika.

Wajda se ogradio izjavom da nije želio napraviti kritički film. Utoliko se može reći da on donekle funkcionira kao portret jednog vremena, čemu doprinosi uspješano umetanje autentičnih snimki. Iako je fokus prebačen na jednog čovjeka, moguće je iskonstruirati širu društvenu situaciju koja uvjetuje njegovo pojavljivanje. Wałęsa ne djeluje sam, produkt je široke mreže disidenata kao idealna spona prema radništvu.

Istočni blok panično se zatvarao pred mogućim utjecajima izvana. Nastojeći učvrstiti statične strukture vlasti, onemogućuje spontana društvena kretanja. Sustavno ignoriranje egzistencijalnih problema stanovništva i kompromitiranje proklamirane brige za radništvo rezultiralo je pokušajima revolucije s ciljem preobrazbe socijalističkog sistema diljem Bloka. Poljska situacija specifična je po formiranju opozicije kao realnog političkog subjekta u uvjetima kontrole svih društvenih mehanizama. Upravo će postojanje već funkcionalne oporbe omogućiti bezbolnu smjenu vlasti 1989. nakon izbora održanih u još uvijek socijalističkoj Poljskoj. Povlačenje Moskve i prijetnja ekonomskim kolapsom stvorili su preduvjete za preuzimanje vlasti od strane Solidarnosti. Sve što će se događati kasnije bit će rezultat dezorijentacije u trenutku zadobivanja stvarne moći.

Promijenjen odnos snaga nakon pada Željezne zavjese dovodi do diktiranja uvjeta novih centara moći. Iako je Solidarnost imala općenit program demokratskih reformi i ideju preobrazbe tvrtki pod državnom upravom u radničke kooperative, već je rana podrška Margaret Thatcher dala naslutiti pretenzije Zapada. Paradoksalno, lider “proslavljen” po zatiranju radničkih prava i nasilnom gušenju štrajkova postaje saveznik Solidarnosti.

Čini se da su politički akteri u Poljskoj najednom zauzeli dijametralno suprotne pozicije: Wałęsa je iskoristio popularnost te se kao predsjednik Treće Poljske Republike, uz svesrdnu podršku Katoličke crkve, zalagao za novu kulturnu hegemoniju. Njegova poznata autoritarnost sad je imala stvaran učinak u pokušaju nametanja osobnog sustava vrijednosti društvu koje je napokon došlo do stadija samoodređivanja. Crkva, koja je u starom sistemu imala stvarnu i simboličku ulogu otpora time i apsolutnu podršku građana, iskorištava povoljnu klimu te se infiltrira u sve društvene sfere od obrazovanja do zdravstva. Hrvatsko društvo doživjelo je sličnu katoličku renesansu, međutim, tek recentne pojave snažnih i dobro organiziranih crkvenih organizacija pretendiraju na ulogu usporedivu s poljskom situacijom. Wałęsa kao zagovornik novog neslobodnog društva u kojem se rasprava zatire uz argumentaciju fiktivnog božjeg zakona, izgubio je bazu sljedbenika. Na tom je tragu potrebno tražiti razloge naglog pada podrške i neuspješnog povratka na scenu.

I sam radnik, Lech Wałęsa je bio idealan za masovnu mobilizaciju u borbi za radničko dostojanstvo. U trenutku društvene pluralizacije nije se znao nadmetati sa suvremenošću. Nedostajalo mu je intuitivnog prihvaćanja alternativnih načina življenja, dok su prijašnji savjetnici uglavnom i sami pripadali katoličkim krugovima. Predvodnici progresivnih struja odjednom su postali retrogradni i konzervativni element društva, još jednom potvrđujući ciklički tijek povijesti.