Tema “Bog, čast, domovina”
Piše: Mislav Marjanović
“Iskustvo svih zemalja Istočne i Srednje Europe s kojima dijelimo povijest polustoljetnog života pod komunističkom, totalitarnom vladavinom može nam biti koristan društveni predložak kako završiti taj proces suočavanja s prošlošću, a koji u sebi sadržava temeljni postulat o kojem sam i govorio. Dakle, jasan prekid sa svim protudemokratskim režimima koji su prethodili stanju postavljenom 30. svibnja 1990. godine”, izjavio je hrvatski ministar kulture u razgovoru danom HRT-u 24. svibnja. U nastavku tog ugodnog razgovora Hasanbegović je također obavijestio hrvatsku javnost o tome da je Ministarstvo kulture pokrenulo “intenzivnu međunarodnu kulturnu suradnju” s gore navedenim zemljama, koje su za Hrvatsku “ključne i važne”, pa je tako protokol o suradnji s Mađarskom već potpisan. Nažalost, na listi novinarskih pitanja nije se našlo i ono kojim bi ga se priupitalo o karakteru takve suradnje, na koja se “kulturna” područja odnosi i s kojim će se to konkretno susjednim zemljama ubuduće potpisivati “protokoli”. Ipak, iz cjelokupne misli i svjetonazorske usmjerenosti ministra Hasanbegovića nije teško zaključiti da Poljska zauzima prioritetno mjesto, makar i ne bi bila baš prvim susjedom. Mogli bismo biti još i odvažniji i reći da bi upravo ta “kulturna” suradnja, utemeljena na uzajamnom razumijevanju dvaju naroda posredovanom zajedničkim iskustvom življenja “pod totalitarnom vladavinom stranih centara” (Moskve i Beograda), trebala biti temelj novog kursa vanjske politike Hrvatske. Podsjetimo, radi se o politici “uspravnice”, kako je Grabar-Kitarović artikulirala jednu od svojih predizbornih političkih želja.
No, ako je ministar Hasanbegović mislio da su, primjerice, u Poljskoj riješili svoje probleme s “mračnim dobom komunizma” i sada mirno demokratski uživaju poljsku slobodu, prevario se. Barem nova poljska vlada ne misli tako. Naime, jedan od glavnih ciljeva kulturne politike stranke Prava i pravednosti (Prawo i sprawiedliwość) je obračun s komunizmom i postkomunističkim elitama kojima je, ne biste vjerovali, cilj “dekonstrukcija poljskog identiteta”. Tako je poljski Senat već prihvatio Zakon o dekomunizaciji kojim se lokalnim samoupravama daje godina dana da uklone iz javnog prostora nazive osoba koje podsjećaju, te organizacije, događaje i datume koji simboliziraju ili propagiraju komunizam. Prema autorima tog Zakona, koji je u Senatu jednoglasno (u Poljskoj je antikomunizam conditio sine qua non pristupa mainstreamu) prihvaćen, radi se o 1200 do 1400 postojećih naziva.
PiS je stranka koja ima izrazito nacionalističku i konzervativnu agendu i koja je na vlast došla uz potporu i pomoć poljske Katoličke crkve. PiS-ov narativ, koji su zadržali i nakon samostalnog preuzimanja vlasti krajem 2015. godine, svodi se stoga na dobro nam poznati miks nacionalizma i konspiracije. Ukratko, proglašavanje svih političkih opcija koje nisu otvoreno nacionalističke, a prvenstveno bivšu vladajuću stranku Građanska platforma (Platforma obywatelska), neprijateljima i agentima stranih sila koji rade protiv Poljske. Kreativni poticaj svakako je bio pad poljskog zrakoplova u Smoleńsku 2010. godine. Uzrokom pada zrakoplova u kojem je poginulo 96 osoba, mahom desni politički establišment zajedno s predsjednikom Poljske Lechom Kaczyńskim, prema službenim su izvješćima bili loši vremenski uvjeti. Ipak, PiS-ovci i njihov vođa Jarosław Kacyzński, nisu nikako bili zadovoljni rezultatima službene istrage, pa su počeli raditi na alternativnim verzijama događaja.
Jedan od glavnih konspiratora iza Smoleńska današnji je ministar obrane Antoni Macierewicz, koji se ističe nizom idiotizama. Tako je jednom prilikom rekao kako nakon “Smoleńska možemo ustvrditi kako smo [“mi, Poljaci”] bili prva velika žrtva terorizma u suvremenom konfliktu koji se odigrava pred našim očima”. Do kojeg je razmjera to postala opsesija poljske desnice govori i činjenica da će se uskoro pojaviti i fabularni film, u kojem će biti prezentirana “prava Istina” o Smoleńsku. Kada će to točno biti, teško je reći budući da je film već nekoliko puta odgađan. Posljednja odgoda dogodila se početkom ove godine, nakon što ga je odgledala PiS-ova vrhuška, a nezadovoljni Jarosław navodno poslao na doradu.
Opisanom narativu treba dodati žestoki antieuropeizam i antimodernizam. Tako je primjerice sadašnji ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski kritizirajući bivšu Vladu u Bildu zbog svog podaničkog odnosa prema “ljevičarskoj” EU napravljenoj po “marksističkom obrascu”, opisao današnju EU kao “novu mješavinu rasa i kultura, svijet sastavljen od biciklista i vegetarijanaca, koji koriste isključivo obnovljivu energiju i bore se protiv svih oblika religije”, zaključivši na kraju kako to “nema ništa zajedničko s tradicionalnim poljskim vrijednostima”. Također, antiimigrantski diskurs koji koristi PiS prepun je rasističkih klišeja. Ostat će upamćeno upozorenje Jarosława Kaczyńskog kako izbjeglice donose čitav niz različitih bolesti poput “kolere na grčkim otocima, dizenterije u Beču, raznih oblika parazita koji za njihove organizme nisu opasni, ali ovdje bi mogli biti”. Naravno, pritom se ogradivši od bilo kakve diskriminacije. Konačno, izlišno je i spominjati opsesiju Orbanom i aktualnom mađarskom politikom.
Dakako, tim je vrijednostima protkana i kulturna politika PiS-a, a kultura za novu poljsku vladu igra jednu od ključnih uloga. Jakub Majmurek, liberalni poljski kolumnist konstatirao je za Political Critique: “To je stranka koja ima jasan program transformacije društva. Transformirati društvo moguće je isključivo putem onoga što se može nazvati ideološki državni aparati, a u kojima kulturni život ima izuzetno značajnu ulogu, kao sredstvo prenošenja određenog seta vrijednosti javnosti.”
Simbolično o tome svjedoči i činjenica da je ministar kulture i narodnog nasljedstva Piotr Gliński ujedno i potpredsjednik Vlade. Njegovog lika mnogi će se zasigurno sjetiti iz drugog dijela ARTE-ovog dokumentarca Rechts, zwo, drei – driftet Europa ab?, koji je u Hrvatskoj stekao iznimnu popularnost. Usput napomenimo kako je i sam Gliński dao obol u raščišćavanju istine oko nesreće u Smoleńsku, kao član “znanstvenog” komiteta na konferencijama o Smoleńsku. Međutim za razliku od našeg nestašnog, ali ipak “uvjerenog antifašista”-ministra, Piotra Glińskog krasila je na samom početku mandata dobra reputacija, te je kao stručan i obrazovan intelektualac dočekan s aklamacijom od strane liberalnih opozicijskih medija. Međutim, u vrlo kratkom razdoblju nestale su iluzije.
Jedan od prvih ministrovih skandala vezan je uz neuspjeli pokušaj cenzure kazališne predstave Smrt i djevojka u Wrocławu, rađenoj po predlošku Elfriede Jelinek. Gliński je tada ustvrdio da “u poljskim teatrima neće više biti pornografije financirane javnim novcem”. Upravo je ta izjava idealan primjer nove kulturne politike PiS-a, koju Majmurek karakterizira kao politiku vođenu idejom ekonomske cenzure. Ukratko, radi se o jasnoj tendenciji uskraćivanja financija onoj umjetnosti i umjetničkim djelima, koja je negativno i kritički nastrojena prema svjetonazoru koji zastupa PiS. Nakon prvih dvjestotinjak dana nove Vlade takva je politika vidljiva u raspodjeli financija ministarstva kulture, temeljitim izmjenama sastava komisija koje dijele novac te u kadrovskim promjenama koje su zahvatile mnoge kulturne institucije (poput Instituta knjige, Nacionalnog centra kulture…).
Posebna su pak priča javni mediji, gdje su provedene najvidljivije i najkontroverznije čistke, kojima je cilj pretvaranje javnih medija u partijske medije, a to će omogućiti provedba nedavno izglasanog zakona o medijima. Naravno, potpuna je ekonomska cenzura nemoguća, budući da sva sredstva financiranja ne dolaze iz Ministarstva kulture, već i iz lokalne samouprave, fondova Europske unije, i tako dalje. Također je činjenica i to da u okviru vlastitih mogućnosti, PiS nije išao tako daleko da potpuno uskraćuje novac kritički angažiranoj umjetnosti, ali tendencija je jasno vidljiva.
Primjerice politika ekonomske cenzure vidljiva je u financiranju muzejskog otkupa kolekcija suvremene umjetnosti. Ove godine na prvotno oglašenom natječaju nijedan od četiriju velikih muzeje suvremene umjetnosti (Lódź, Wrocław, Kraków, Warszawa) nije dobio ni zlota, od namijenjenih 7 milijuna, budući da ih je nova komisija ocijenila nedovoljno visokom ocjenom. Iako su rošade u tim komisijama sasvim uobičajene, kontroverze je izazvao jedan novi član komisije – radi se o slikaru Zbigniewu Dowgiałłi, autoru poznate slike Smoleńsk koji je, kako je javno proročki ustvrdio, od početka znao da su u predsjedničkom avionu eksplodirale dvije bombe. S druge strane, PiS-u ne predstavlja problem da u okviru suvremene umjetnosti pozamašno financira otkup skulptura autora poput Szymona Wypycha, poznatog po poetici križnih puteva.
S druge strane, skandalozna je odluka bila i dodijeljivanje, u okviru promocije čitateljstva, 140 tisuća zlota tvrtci “Bonum” za kampanju “Čitaj, to je najbolja investicija” na privatnoj, klerikalnoj televizijskoj stanici TV Trwam. Tvrtka “Bonum” prvenstveno se bavi catering uslugama, a predsjednik odbora te tvrtke svećenik je i bliski suradnik direktora navedene TV Trwam, ultrakonzervativnog svećenika Tadeusza Rydzyka. A građani i građanke Poljske ionako s čitanjem ne stoje baš najbolje – podaci govore da ih čak 63% nije pročitalo niti jednu knjigu u 2015. godini.
Što se tiče financiranja kulturnih časopisa i tu je vidljiva tendencija skretanja “udesno”. Primjerice, časopis lijevo-liberalne organizacije Krytyka Polityczna ostao je bez financiranja, kao i primjerice časopis Kulture Liberalne, dok je na listu financiranja došao čitav niz časopisa konzervativnije provenijencije. Ipak, kritičari kao najproblematičnije od svega ističu potpuni izostanak financiranja stricte književnih časopisa, odnosno onih koji u fokusu imaju prvenstveno književnost ili poeziju.
Ipak, najzanimljiviji aspekt ovog pokušaja konzervativne kulturne revolucije zasigurno je tzv. “povijesna politika”. S točke gledišta PiS-a u Poljskoj je na djelu tzv. “pedagogija stida”, odnosno naracija prema kojoj se Poljaci navodno trebaju sramiti zbog svoje “poljskosti”, svoje loše povijesti, antisemitizma, itd. Povod takvim tezama su recentni radovi američkog povjesničara poljskog podrijetla Jana Tomasza Grossa, u kojima se između ostalog istražuje aktivno sudjelovanje poljskog stanovništva u genocidu na Židovima. Također, temelj za takvu tezu nalaze i u filmovima poput Pokłosie, koji se bavi pogromom Poljaka nad Židovima 1941. godine u Jedwabnu ili pak u Oscarom nagrađenoj Idi, u kojoj se pojavljuje moment poljskog antisemitizma. Međutim, radi se tek o izoliranim pokušajima propitkivanja čvrsto ukorijenjene percepcije, prema kojoj Poljacima pripada isključivo status žrtve i herojskih boraca protiv nacizma (i komunizma).
Zapravo tipičan proizvod takve martirološke “historijske politike” je muzej Powstania Warszawskiego (Varšavski ustanak, 1944.), otvoren 2004. godine, kada je gradonačelnik Varšave bio Lech Kaczyński. Ono što tom muzeju nažalost treba priznati je vizualna atraktivnost, koja je pokrenula subkulturu “popnacionalizma” pa se u Varšavi i Poljskoj na svakom koraku može vidjeti tinejdžere s militarističkim i nacionalističkim znakovljem Varšavskog ustanka ili sloganima poput “Bog, čast, domovina”. S druge strane, historijska politika “Građanske platforme” tek donekle odstupa od te nacionalističke koncepcije. Dobar je primjer toga njihov megalomanski projekt Europski Centar Solidarnosti, koji komemorira poljsku (radničku) Solidarnost na izrazito konzervativan (gotovo da ne postoji sala u kojoj posjetitelj ne vidi sliku Ivana Pavla II, njegov citat i kršćanske memorabilije) i neoliberalan način (izostavljajući s jedne strane činjenicu da je to bio radnički pokret, s ekonomskim i socijalnim pitanjima u prvom planu, a s druge strane ne problematizirajući poljsku tranziciju u kojoj se vidi naličje tog “pobjedničkog” puta u “Slobodu”). Zaista, svakome tko je nekim slučajem zalutao u Poljsku, jasno je da je model koji želi nametnuti PiS zapravo već dominantan.
Rezultati takve “historijske politike” bili su vidljivi već nakon prvih sto dana. Ministarstvo kulture i nacionalnog nasljeđa tako se na vlastitoj stranici pohvalilo pokretanjem devet muzejskih projekata, od kojih su gotovo svi vezani uz stradanja i junački otpor “poljskog naroda” u 2. svjetskom ratu, ili pomoć Poljaka u spašavanju židovske populacije. Uz to, tu je i muzej posvećen Ivanu Pavlu II. i kardinalu Wyszynskom te muzej tzv. “Żolnierzy wyklętych” (“ukleti vojnici”), odnosno antikomunističkih formacija koje su se u poraću borile protiv komunističke Narodne Republike Poljske. U skladu s takvim obrascem, PiS bi ubuduće želio da poljska kinematografija proizvodi povijesne blockbustere koji će promovirati poljsku povijest u svijetu. Ipak, na prvi pravi poljski “blockbuster” svijet će još malo morati pričekati.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
