Pukotine u monolitnoj slici

Točno dvadeset godina nakon što se zbila, vojna operacija ili redarstvena akcija Oluja (različiti izvori taj događaj različito definiraju) još uvijek je jedan od središnjih i neprobojnih mitologema suvremene hrvatske državnosti, kao uostalom i tzv. Domovinski rat u cjelini. Ako pretpostavimo da su internetske stranice poput hrvatske varijante Wikipedije relativno dobar odraz društva u kojem živimo, tada je zanimljivo pročitati što o Oluji pišu anonimni kreatori Slobodne enciklopedije. Pa kaže: “Operacija Oluja (od 4. do 7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je, uz Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata”.

S druge strane, na srpskoj inačici Wikipedije može se pročitati sljedeće: “Operacija Oluja je vojna akcija kojom su za vrijeme rata u Hrvatskoj početkom augusta 1995. snage Hrvatske vojske i policije uspostavile hrvatsku kontrolu nad zapadnim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine. Dok je sama akcija prošla prilično brzo i s relativno malo razaranja i gubitaka s obje strane, za posljedicu je imala iseljavanje gotovo cjelokupnog stanovništva srpske nacionalnosti s akcijom zahvaćenih prostora. Tumačeći goleme demografske promjene, hrvatski autori naglašavaju da su Srbi iz ugroženih područja evakuirani po naređenju Vlade RSK izdanom 4. kolovoza 1995. Tokom i neposredno poslije akcije su na tim prostorima zabilježeni slučajevi paleža, pljačke, kao i ubojstva preostalih pripadnika srpske nacionalnosti. U tako ispražnjena područja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nešto kasnije naselila izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH”.

Dakako, ni hrvatska Wikipedija osnovne činjenice o ratnim zločinima počinjenima za vrijeme Oluje ne prešućuje, jer to nakon haških suđenja generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču više nije moguće, bez obzira na njihov oslobađajući ishod. No, kao i uvijek kada je riječ o prevladavajućem narativu Domovinskog rata, kojeg prešutno podržavamo samim korištenjem tog pojma, u tekstu se izričito naglašava da se radi o pojedinačnim slučajevima, a ne o planski provedenom etničkom čišćenju. Nasuprot dominantnom državotvornom narativu, Sinan Gudžević, kolumnist tjednika Novosti, u tekstu Informacije Crne Gore citira lucidnu alternativnu kovanicu jednog anonimnog službenika telefonske centrale: rat za raspad Jugoslavije. Ako se ne želimo zadržati na partikularnim ideološkim tumačenjima povijesti karakterističnima za sve zaraćene strane, nego objektivno sagledati opću sliku događaja, tada terminologija Gudževićevog Crnogorca postaje višestruko ispravna. Međutim, Oluja se ne može promatrati samo kao vojna prekretnica rata za raspad u Hrvatskoj, već i kao vrlo konkretan vrhunac raskida s jugoslavenskom i socijalističkom prošlošću te ideologijama koje su je definirale. Operacija i njezini akteri tako su do dana današnjeg učinjeni najjačim simbolima hrvatske državnosti, usprkos evidentnom ideološkom konstruiranju nacionalističkog mita o bezgrešnosti Oluje. Naravno, završetku rata u operaciji sa smrtnim posljedicama po mnoge prethodilo je više ili manje suptilno prekrajanje povijesti na svim njezinim mikro i makro razinama, pa su se osim ljudi različitih etničkih pripadnosti na udaru institucija i pojedinaca našli i preostali artefakti jugoslavenske kulture – spomenici, knjige i slično.

Kontinuirano oštećivanje i uništavanje spomenika Narodno-oslobodilačke borbe diljem Hrvatske je općepoznato iako prešućivano, a nimalo ne jenjava ni dan-danas, dapače nastavlja se s novim intenzitetom, primjerice u slučaju nedavnog demoliranja partizanskog spomen-obilježja s crvenom zvijezdom u Ulici Božidara Adžije na zagrebačkoj Trešnjevci. Bez obzira na to prihvaćamo li ideologiju socijalističkog samoupravljanja ili ne, neovisno o tome podržavamo li koncepciju većinskog državnog vlasništva i planskog upravljanja ekonomijom i industrijom, te nevezano uz to mislimo li da je besklasno komunističko društvo potpuna utopija ili ostvariva mogućnost, činjenica je da partizanski pokret, NOB i odluke donesene na četiri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., ’44. i ’45. godine predstavljaju istinski temelj moderne hrvatske državnosti, kao i točke socijalne i političke emancipacije hrvatskog naroda zahvaljujući kojima se ta državnost uopće mogla i ostvariti. Stoga je nacionalistički motivirano uništavanje spomenika iz doba Jugoslavije de facto izravan atak na ništa drugo doli hrvatsku državnost.

Ovaj besmisleni paradoks omogućen je između ostalog i tihim brisanjem povijesti na mnogo manje vidljivoj, ali podjednako razarajućoj razini planskog, upornog i sveobuhvatnog uklanjanja tzv. nepoćudnih knjiga iz knjižnica i drugih javnih arhiva u Hrvatskoj devedesetih godina. Time je učinjena gotovo nenadoknadiva šteta za očuvanje sjećanja na ono što je bilo prije 1991. Upravo je tim knjigama i tom “knjigocidu” bila posvećena izložbena akcija Otpisane u zagrebačkoj Galeriji Nova, tijekom koje je u organizaciji kustoskog kolektiva WHW – Što, kako i za koga? održano nekoliko umjetničkih performansa te prikupljanje i skeniranje otpisanih knjiga. Također, Otpisane treba promatrati kao kontinuitet sve češćih projekata hrvatskih i regionalnih kulturnih radnika i istraživača s fokusom na revitalizaciji društvenog i političkog nasljeđa socijalističke Jugoslavije i prepoznavanje onih njegovih elemenata koji mogu djelovati emancipatorski u sadašnjosti, pogotovo u kontekstu zaoštravanja političkih prilika u Europi.

Kada kažemo “otpisane”, govorimo o knjigama na ćirilici, knjigama s pripovijestima iz NOB-a za djecu i odrasle (među kojima su bezvremeni klasici poput Pirga Anđelke Martić ili Orlovi rano lete Branka Ćopića), knjigama pisanima na ekavici, srpskih autora ili hrvatskih i bosanskohercegovačkih autora srpskog porijekla, partijskoj političkoj literaturi ili knjigama ideološki nepoćudnog sadržaja, kakvih je prema tim kriterijima bilo zaista mnogo. Sustavno “otpisivanje” takvih knjiga iz javnog prostora u Hrvatskoj prvi je uvjerljivo i znanstveno relevantno proučio i obradio dr. Ante Lešaja, ekonomist i sveučilišni profesor u mirovini, koji je rezultate svog opsežnog istraživanja objavio 2012. u knjizi Kulturocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, u zajedničkom izdanju zagrebačkog Profila i Srpskog narodnog vijeća. Devedesetih je, prema procjenama dr. Lešaje, iz javnih, školskih i institucionalnih knjižnica na poticaj najviših državnih ustanova uklonjeno do 2.8 milijuna knjiga, odnosno 13.8% ukupne knjiške građe. Organiziranjem akcije ponovnog prikupljanja i digitalizacije otpisanih knjiga povodom 20. godišnjice Oluje, WHW cijelu pojavu uništavanja literature kontekstualizira unutar apsolutne službene negacije socijalističke i samoupravne prošlosti Hrvatske, pokazujući da klanju među ljudima najčešće prethodi (ili se na nj nastavlja) brisanje kulture koja ih je ujedinjavala. Istodobno, knjiga kao instrument komunikacije znanja i sjećanja autentično simbolizira sredstvo propitivanja prevladavajućih mitova, pa je uvijek potencijalno subverzivna pojava. Uostalom, sama činjenica ponovnog pojavljivanja otpisanih knjiga u javnom prostoru svjedoči da knjigocid nije sasvim uspio, a počinju se nazirati i prve pukotine u donedavno monolitnoj ideološkoj slici regije.

Umjetnici i istraživački kolektivi koji su realizirali svoje radove, performanse i akcije u sklopu Otpisanih bili su (kronološkim redom održavanja) projekt Javna knjižnica pod vodstvom Tomislava Medaka i Marcella Marsa (koji su omogućili skeniranje prikupljenih knjiga), Luiza Margan, Siniša Labrović, Božena Končić Badurina i Antonio Grgić. Posljednjih četvero umjetnica i umjetnika ostvarilo je akcije u javnom prostoru s knjigom kao središnjim motivom i umjetničkim sredstvom, pri čemu je svatko od njih naglašavao neki drugi aspekt cenzure pisane riječi, odnosno pozicije čitanja (i) literature usred razdoblja dramatičnih političkih promjena, kakva je uostalom i post-tranzicijska današnjica.

Tako je Luiza Margan u srijedu, 8. srpnja, u predvečernjim satima na Trgu bana Josipa Jelačića organizirala kolektivni performans Osluškivanje u trajanju od sat i pol, tijekom kojih je dvadesetak sudionika na različitim pozicijama na trgu naglas čitalo ulomke iz romana Banket u Blitvi Miroslava Krleže i zbirki priča Danila Kiša. Pomiješani s rastućom gomilom na centralnom gradskom trgu, anonimni čitatelji su neupućenim promatračima vjerojatno djelovali luckasto, pa možda i uznemirujuće, kako se pogledima prosječnih prolaznika najčešće doimaju bilo kakve ekscesne pojave u javnom prostoru ili prijevozu, pogotovo osobe koje bez posebnog razloga imaju potrebu govoriti glasno, obraćajući se svima istodobno. Međutim, razloga za Osluškivanje je svakako bilo, mada njih nije mogao precizno odrediti nitko tko nije imao ključ za razumijevanje konteksta performansa, iako takva vrsta razumijevanja nije ni bila potrebna. Naime, nije poanta bila u tome da promatrači obavezno dokuče zbog čega se performans odvija pred njihovim očima, nego baš da osluškuju i prepuste se rečenicama dvojice arhetipskih regionalnih pisaca, čija proza predstavlja vrhunac one bolje, slobodarske strane socijalističke kulture, pri čemu nastavlja biti itekako relevantna i dan-danas. Krleža u Banketu u Blitvi začuđujućom sugestivnošću sintetizira satiru i povijesnu fikciju, stvarajući univerzalnu fresku o permanentnom sukobu pojedinca i stupova državne vlasti i moći, dok Kiš u svojim pričama paneuropski dekonstruira mračne fenomene fašizma i staljinizma, istodobno komunicirajući s cjelokupnom modernom književnom tradicijom. Djela dvojice jugoslavenskih pisaca danas se izvrsno nadopunjuju, pružajući nam djelotvoran okvir i za kritiku sadašnjeg političkog i ekonomskog režima, čija se liberalna krinka temelji na degradaciji institucija parlamentarne demokracije. U toj kakofoniji različitih dijametralno suprotstavljenih iskustava, političkih i drugih, “švercanje” Krleže i Kiša u javni prostor trga jest umjetničin poziv prolaznicima da misle i djeluju te misleći čitaju.

Za razliku od kolektivne akcije u režiji Luize Margan, nešto kasnije te srijede Siniša Labrović je u Galeriji Nova performansu pristupio izrazito individualno, u izvedbi nazvanoj Svjetlost knjige. Umjetnik je posegnuo za uvezenim tekstovima poznatog i tragično preminulog srpskog pjesnika Branka Miljkovića, izrazito talentiranog i senzibilnog stvaraoca koji je svoj životni put završio 1961. u Zagrebu, kada je 13. veljače pronađen obješen na jednom drvetu. Iako okolnosti njegove smrti nikada nisu posve razjašnjene, prevladava mišljenje da je u pitanju samoubojstvo, što je samo pridonijelo legendarnoj auri koja se otada plete oko lika i djela ovog pjesnika, inače karakterističnog poetskog pobunjenika protiv dogmatskih zastranjenja Komunističke partije Jugoslavije i općenito političkog pritiska na pisanu riječ. Dakle, ni u Labrovićevom performansu izbor literature nipošto nije bio slučajan. Dok je Luiza Margan odabirom Kiša i Krleže stavila naglasak na panjugoslavensko pismo dvojice titana regionalne kulture koji su ju svojom bespoštednom i umjetnički uvjerljivom kritikom zauvijek obogatili, zastupajući vrijednosti internacionalizma, eklekticizma i stvaralačke slobode naspram zakulisanih političkih igara moći, Labrović je specifičnim čitanjem Miljkovića dotakao nešto drugo. Birajući čitati pjesnika čije je cijelo anarhoidno biće bilo u raskoraku s okruženjem u kojem je živio i djelovao, što je naposljetku dovelo do tragičnih konzekvenci, Labrović je artikulirao dosljednost ugroženosti kritički raspoložene književnosti nekad i sad. Svakako, težište cjelokupne akcije WHW-a jest na političkoj čistki literature koja se zbila devedesetih, ali ne treba zaboraviti ni da je u socijalističko doba cenzura bila djelatna, makar se provodila drugačijim sredstvima.

Labrovićev performans započeo je u trenutku kada je u zamračenoj galeriji zapalio knjigu i potom krenuo čitati. Svaki put kad bi plamen malo popustio, izvođač bi knjigu upaljačem ponovno zapalio, ni u jednom trenutku ne prekidajući čitanje. Tijekom te napete akcije čitanje je doslovno postalo utrkivanje s vremenom, jer je Labrović pokušavao završiti čitanje teksta prije nego što ga plamen u potpunosti proguta, dok su ugarci padali po njegovim rukama i skupljali se na hrpu pepela na podu galerije. Paljenjem knjige Labrović je još sugestivnije povezao prošlost sa sadašnjošću, ujedinivši u tom nezaboravnom prizoru sve ekstremne oblike cenzure 20. i 21. stoljeća, od nacističkih lomača za zabranjenu literaturu preko partijskih cenzora do birokrata koji su izbacivali knjige iz hrvatskih knjižnica. Mračni niz svakako je nastavljen suvremenim oblicima cenzure prilagođenima sofisticiranoj logici slobodnog tržišta, na kojem je knjiga samo još jedan proizvod koji treba prodati, što značajno diktira njezinu formu i sadržaj. Dakako, to ne znači da su svi ti režimi (bili) isti, niti da su slobodoumnu literaturu (a zaslužuje li nešto drugo zvati se literaturom?) jednako tretirali, ali znači da je knjiga koja se ne uklapa u njihove imanentne ideološke okvire naprosto neprijatelj kojeg treba zatrti, zajedno s piscima. Stoga Labrovićev performans ponešto odudara od postavljenog okvira WHW-ove kritike, uzimajući znatno širi povijesni, pa i kulturološki zahvat, no s druge strane njegovim je uvrštavanjem u program istaknuta upravo demokratska otvorenost različitim relevantnim gledištima, koja bi ionako trebala biti jedna od osnovnih značajki javnog diskurzivnog prostora, iako znamo da najčešće nije tako.

Akcija Božene Končić Badurine također je bila naglašeno intimistička, ali na potpuno različit način, jer bi se moglo reći da se njezin rad najpotpunije uklopio u kustosku koncepciju WHW-a. U četvrtak, 9. srpnja, umjetnica je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića priredila vodstvo kroz svoju Reviziju obiteljske biblioteke, što će reći da je na povećem stolu u knjižnici izložila i ponudila na čitanje izbor iz knjiga u njezinom i sestrinom posjedu, koje su mahom dobile od roditelja ili osvojile na različitim republičkim natjecanjima tijekom školovanja. Bilo je tu dječjih knjiga u izdanju Mladosti i ediciji Biblioteke Vjeverica, popularnoznanstvenih naslova za osnovnoškolski uzrast, raznovrsnih dječjih enciklopedija, ali i političke literature namijenjene mladima, koja je korištena u pravilnom odgoju i obrazovanju pionira maršala Tita. Premda tematski heterogene, sve su te knjige prožete patinom jugoslavenskog izdavaštva čiji se primjerci danas mogu pronaći u različitim antikvarijatima i buvljacima, dok u radu Božene Končić Badurine predstavljaju riznicu sjećanja na neko drugo vrijeme i vrijednosti koje su ga oblikovale. Moment memorije ekspliciran je zvučnim elementom rada, vodičem kroz biblioteku gdje pripovjedačica u trećem licu slušatelju govori o postanku kućne biblioteke obitelji Končić, gradeći istovremeno subjektivni narativ o odrastanju u mirnodopskoj Jugoslaviji, kada su se ideološki punktovi poput Tita, pionira, partije i samoupravljanja podrazumijevali, bez ikakve izrečene primisli da bi jednog dana mogli nestati. Također, nije riječ o tome da umjetnica svojom performativnom instalacijom potencira nostalgiju prema minulom dobu, već nudi jedan sasvim intiman uvid u načine na koje su ideološke paradigme socijalističkog društva utjecale na odrastanje djece sedamdesetih godina, ali i poslije. Naravno, slučajevi Božene Končić Badurine i njezine sestre nipošto nisu usamljeni, nego predstavljaju individualne varijante putanje djece kroz socijalistički odgojni i obrazovni sustav. Valja pritom primijetiti da je uza sve objektivne mane taj sustav decidirano isticao vrijednosti rada i učenja, pa čak i individualne društvene odgovornosti, što je na Divljem Istoku u međuvremenu poprilično degradirano.

Nakon vodstva Božene Končić Badurine, Antonio Grgić priču je zaokružio Čitanjem misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike, čime je u akciju napokon uveden i element klase, ali i promišljanja knjige kao pogona društvene revolucije. Niječući svojim čitanjem bogomdanu povijesnu ulogu mistificiranog bana u konstituciji hrvatskog nacionalnog bića, jer za recipijenta svoje poruke odabire konja, biološki i društveno podređenog vjernom vojniku i činovniku Austro-Ugarske, Grgić neuvijeno postavlja pitanje o povlaštenoj poziciji bana i trga u knjigama postanka hrvatske države. Suprotstavlja im Marxov Kapital i njegove zapise o revolucijama 1848. godine kako bi naglasio nemalu Jelačićevu ulogu u gušenju revolucije u Mađarskoj, čime umjetnik ističe prednost internacionalne identifikacije radnika naspram definicije zajednice prema etničkoj pripadnosti, čemu je Jelačić nedvojbeno težio. Što god mi mislili o opjevanom banu, u sadašnjim regionalnim i europskim političkim i ekonomskim prilikama, kada je daljnje upropaštavanje ionako lošeg položaja južnih post-tranzicijskih država nasuprot sjevernih nacionalnih kapitalističkih koncerna očita realnost, puno smislenije zvuče solidarnost i udruživanje stanovništva na klasnoj bazi, umjesto vječnih etničkih čarki na brdovitom Balkanu. Već je i samo postavljanje tog pitanja određeno postignuće.

U cjelini, najznačajniji momenti izložbene akcije Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje jesu djelatno skretanje pozornosti na problem uklonjenih i uništenih knjiga u smislu njihovog prikupljanja i digitalizacije, kao i artikulacija raznovrsnih perspektiva gledanja na široke aspekte vječnog problema (književne) cenzure, s pametnim i jasno ubodenim naglascima na najvažnije partikularne primjere u Hrvatskoj i regiji. K tome, važno je i oštroumno uočavanje ideološkog konteksta u kojem je uklanjanje knjiga devedesetih godina neupitni i neizbježni pratilac drugog materijalnog i biološkog razaranja, što je u performansima umjetnika pak moralo biti povezano s negativnim tendencijama koje su u jugoslavenskim državama postojale i ranije, kada je partijska cenzura bila samorazumljiva pojava. Ekstremno i sveobuhvatno uništavanje knjiga devedesetih tako se može promatrati i kao jedan od izraza kolektivne psihološke traume uzrokovane ideološkim lomovima, ali i kao jasan znak da cenzura do danas ne prestaje. Zbog toga su ovakve akcije nevjerojatno važne, koliko god njihov inicijalni doseg bio ograničen.