Tema Žene i rad
Piše: Leda Sutlović
Posljednjih godina sve veći broj domaćih kazališnih kuća vode žene. I dok se u bogatijim i po koječemu naprednijim zemljama upinju dokučiti recept probijanja staklenog kazališnog stropa, čini se da je u nas po tom pitanju problema sve manje. HNK Zagreb, HNK Varaždin, &TD, ZKM, zatim različita dječja kazališta, GK Trešnja, Zagrebačko kazalište lutaka, Žar Ptica, Mala Scena, samo su neka od kazališta koja na čelnim mjestima imaju ravnateljicu. Prisjetimo li se da je relativno nedavno, 1998. godine, imenovana prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta – Mani Gotovac, u splitskom HNK, oduševljenje porastom broja upraviteljica kazališta moglo bi potpuno opravdano uzeti maha. Ipak, prije nego li se zanesemo opojnim mislima napretka, zagledajmo se detaljnije u uzroke ove pojave: stvarnost nam još jednom pokazuje svoj patrijarhalni obrazac funkcioniranja, sve izraženiji u vremenima krize. Ili kako bi to sročili sami dionici kazališnog miljea, rukovodeća mjesta u kazalištima prolaze period feminizacije i queerizacije, iz razloga jer su samo takvi – trpni i trpeći, u stanju raditi taj posao pod tim uvjetima. Pravila igre su, kao što to odavno znamo, dvostruka.
Iako su kazalištarke uzete samo kao primjer, i šire područje kulturnog djelovanja prilično je feminizirano, a glavninu zaposlenih u njegovim pojedinim područjima, poput primjerice knjižničarstva i medija, čine žene. Ipak, upliv žena na rukovodeća mjesta kazališta, ali i muzeja (61, 3% žena; prema Državnom zavodu za statistiku, 2013) ujedno predstavlja kuriozitet i privid napretka po pitanju rodne ravnopravnosti u nas. Značenje koncentracije žena u pojedinim djelatnostima odavno je jasno, i nažalost, više govori o marginalnom statusu kulture unutar politike, no o poboljšanom statusu žena. Takozvana horizontalna segregacija uzrokuje manju plaću, različit društveni ugled pojedinih zanimanja i posljedično niži socijalni status žena. S druge strane, vertikalna segregacija označava raspodjelu muškaraca i žena na različitim hijerarhijskim položajima unutar jednog zanimanja, a s time i zauzimanje povoljnijih uvjeta zaposlenja, sigurnosti, plaće, ali i ugleda. Navedeni koncepti čine osnovu kategorijalnog aparata za razmatranje rodne razlike u plaćama, i nisu nastali nimalo slučajno. Odjednom slučaj uspješnih rukovotkinja poprima jedno sasvim drugo značenje.
Objašnjenje uzroka navedenih segregacija u jednostavnijoj se varijanti svodi na diskriminaciju, stereotipe i nedovoljno ulaganje u ljudske potencijale, no patrijarhat nije od jučer. Složenije objašnjenje uključuje različite stupnjeve i forme patrijarhata u različitim povijesnim razdobljima, pa tako s ciljem njegova određenja Sylvija Walby (Theorizing Patriarchy, Oxford/Cambridge: Blackwell Publishers, 1990) razlikuje dvije glavne forme – privatni i javni patrijarhat, pri čemu oba uporište nalaze u proizvodnji domaćinstva. Tako se kao glavna strategija privatnog patrijarhata navodi isključivanje žena iz javne sfere, prisutna prije pojave prvog vala feminizma i osvajanja građanskih prava. Ili kako to u Vlastitoj sobi slikovito navodi Virginija Woolf (Centar za ženske studije, 2003), neka od radnih mjesta dostupnih obrazovanim ženama prije 1918. godine (stjecanje prava glasa za žene u Ujedinjenom Kraljevstvu) bila su “izvještavanje s petparačke predstave ili nekog vjenčanja, ispisivanje adrese na omotnicama, čitanje starim gospođama, izrada umjetnog cvijeća, podučavanje djece u vrtiću abecedi”.
Međutim, nakon izborenih prava i pripuštanja žena u javnu sferu i u određeno društveno polje djelovanja, javni se patrijarhat oslanja na strategiju segregacije i posljedično, subordinacije. U tom smislu segregacija žena unutar određenog područja djelatnosti i njihovo održavanje na nižim pozicijama ujedno imaju za cilj njihovo održanje kao jeftin(ij)e radne snage. No ono što je ovdje posebno interesantno za našu situaciju proboja žena na vodeće pozicije u kulturi jest dinamično određenje patrijarhata kao stalnog preslagivanja snaga i odnosa moći, kako sa samim sobom, tako i u međuodnosu s otporom žena unutar danog povijesnog trenutka. Takav dinamičan, snalažljiv patrijarhat uspio je “neke od teško osvojenih promjena inkorporirati u nove zamke za žene” (ibid). Ili prevedeno na naš slučaj upraviteljica kulturnih institucija, nove zamke za žene čine lošiji radni uvjeti od onih koji su još do jučer vrijedili, a donedavno prestižna pozicija počinje gubiti na svojoj atraktivnosti. Izgleda kako prava nagrada aktericama priče ipak izmiče.
Za razliku od “novih zamki za žene” na visokim funkcijama, zamke za umjetnice nešto su drugačije. Iako je okupljanje žena unutar neke djelatnosti i njihovo predstavljanje javnosti predstavlja legitimnu strategiju famoznog podizanja svijesti, takav pristup predstavlja sklizak teren. Pored samih feminističkih organizacija, čarima promocije često ne mogu odoljeti ni razni drugi akteri: bilo da se radi o marketinškoj ideji jednog tjednika ili pritisku neke krovne europske organizacije, umjesto (pretpostavljenog) željenog efekta isticanja rada autorica stječe se dojam njihova prikazivanja kao iznimki ili iznenađenja. Čini se da su i sami inicijatori promocija prilično iznenađeni, što se na mjestima izrijekom navodi: “Njihovi putevi nalikuju modernom pristupu klasičnoj bajci, u kojoj se nesretne okolnosti pretvore u zlato posredstvom naglog sretnog obrata” (Cinderellas, Queens and Godmothers of Croatian Film 2012/2013, Hrvatski audiovizualni centar). Upotrijebljen u duhu željenog bajkovitog diskursa, “nagli sretni obrat” ipak razotkriva manje sjajno naličje puta prema zvijezdama i ukazuje na potpuno prebacivanje odgovornosti na leđa pojedinki, što je pristup koji je u skladu s aktualnim depolitiziranim i privatiziranim poimanjem rada današnjeg vremena (Kathi Weeks, The Problem With Work, Durham and London: Duke University Press, 2011). Umjetnice bi tako bile Pepeljuge, intendantice bi mogle biti kume, no tko su kraljice?
Istraživanje ženske kulturne elite, koje je obuhvatilo javni, privatni i nezavisni kulturni sektor (Mirjana Adamović, Žene i društvena moć, Plejada/IDIS, Zagreb, 2011) pokazalo je kako žene na rukovodećim pozicijama svoje napredovanje prvenstveno vide kao rezultat rada i odricanja, a kulturni sektor izdvojen od ostalih, zbog čega ga klasificiraju kao područje društvenog života “izvan stvarne moći” (zanimljivo, od 45 ispitanica većina potječe iz visokoobrazovanih zagrebačkih obitelji, dok šest majki i jedan otac imaju osnovnoškolsko obrazovanje). No ono što ih čini kraljicama jest činjenica da su te žene ujedno i gatekeeperice – postavljaju profesionalne standarde te imaju moć odlučiti i odrediti što zaista jest “uspješan posao” (European Institute for Comparative Cultural Research, 2005). U tom smislu, one zaista i jesu kraljice jer imaju moć utjecaja koju, nažalost, i kulturi i samima sebi unaprijed oduzimaju. Šteta, odavno se već vozimo u pohabanoj bundevi.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
