Organiziranjem do promjene

Gudrun Schyman, Feministička inicijativa, Švedska

Piše: Ivana Pejić

Tema političke participacije žena u širem medijskom prostoru aktualizira se prigodno, manje-više u intervalima od četiri godine kada se prebrojava njihova zastupljenost na izbornim listama. Tako i kod ovih izbora primjećujemo da vodeće koalicije nisu poštivale zakonski propisanu kvotu od minimalno 40 posto podzaustupljenog spola na svim listama, a od tog se broja čak 70 posto kandidatkinja nalazi na njihovom donjem dijelu. Tomu je uvelike doprinijela i odluka Ustavnog suda, koji je dan prije raspuštanja Sabora ukinuo odredbu izbornog zakona prema kojoj bi izborne liste koje ne poštuju “žensku kvotu” bile diskvalificirane. Tako kao regulatorni mehanizam ostaje tek novčana sankcija (do 550 tisuća kuna, odnosno 50 tisuća po izbornoj jedinici) koja političkim strankama omogućuje da propisano načelo i dalje shvaćaju opcionalno. 

Ravnopravna politička zastupljenost uobičajeno se uzima kao jedan od glavnih pokazatelja društvenog položaja žena, a u takozvanim zrelim demokracijama postaje i pitanje legitimacije političke vlasti. Kao uzori pritom se uglavnom navode nordijske zemlje koje već niz godina zauzimaju vodeća mjesta na ljestvici zemalja s najmanjim jazom među spolovima. No, znači li to da je u tim zemljama “žensko pitanje” riješeno, ili barem blizu razrješenja? Sudeći prema onome što smo krajem prošlog mjeseca mogli čuti od Gudrun Schyman, jedne od osnivačica i aktualne dopredsjednice švedske stranke Feministička inicijativa, bitka za stvarnu jednakost daleko je od dobivene. 

Na predavanju održanom u četvrtak, 29. listopada u MaMi, u organizaciji Prostora rodne i medijske kulture K-zona, Schyman je ukazala na to da deklarativno zalaganje za rodnu ravnopravnost bez stvarnih politika koje ga prate zapravo perpetuira marginalizaciju žena. Ključnim uzrocima nejednake društvene pozicije žena na političkoj se razini i dalje ne pristupa kao prema strukturalnim problemima, već ih se u najboljem slučaju karakterizira kao specifična pitanja na koja se onda daju partikularni odgovori. Schyman stoga ističe kako je potrebno proširiti ideju politike i shvatiti da “ženska pitanja” nisu tek njezin zaseban dio. S tim ciljem zalaže se za uspostavu feminističke političke platforme koja bi ukazivala na društvene strukture koje su uzrok perpetuiranja nejednakosti i radila na promjeni takve paradigme. 

Schyman se sigurno ne može pripisati političko neiskustvo ili naivnost. Od 1983. bila je parlamentarna zastupnica švedske Lijeve stranke, a od 1993. do 2003. godine i njena predsjednica. Nezadovoljna načinom na koji se problemima pristupalo u okviru klasične političke opcije, kao i lošom zastupljenosti žena u švedskom parlamentu (oko 30 posto), 2005. pokreće Feminističku inicijativu, utemeljenu na ideji antirasističkog feminizma, koju je smatrala potrebnom za borbu protiv rastuće fašizacije društva. Samo predavanje Schyman je započela predstavljanjem razvojnog puta stranke koja je podršku javnosti zadobivala postepeno, od početnih 0,7 posto na parlamentarnim izborima 2006. do  danas kada sudjeluje u upravnim tijelima trinaest švedskih općina i ima jedno zastupničko mjesto u Europskom parlamentu, no u nacionalni parlament još uvijek nisu uspjele ući. 

Želeći se udaljiti od uobičajenog načina djelovanja političkih organizacija, predstavnice stranke odlučile su se i za neke nekonvencionalne metode zadobivanja podrške. Osmislile su pokret “kućnih zabava” koje organiziraju zainteresirani građani, a ukoliko okupe minimalno 25 ljudi Gudrun Schyman u njihovom domu održi predavanje koje bi trebalo produbiti njihovu svijest o ključnim društvenim problemima i njihovim stvarnim uzrocima. Srž tog predavanja, koje je demonstrirala i zagrebačkoj publici, svodi se na činjenicu da problem rodne ravnopravnosti ne spada u domenu individualnog izbora već je neraskidivo vezan za društvene konflikte, prije svega klasne, te za različite opresije koje iz njih proizlaze. Kao takav, on se ni ne može razriješiti individualnim naporima već zahtjeva značajnu promjenu u dominantnim strukturama kakva se može postići jedino zajedničkim zalaganjem. Schyman rješenje vidi u stvaranju kolektivne platforme koja bi okupljala feministkinje iz svih zemalja članica Europske Unije, s ciljem ujedinjenog djelovanja u Europskom parlamentu. U tu svrhu aktivistkinjama iz drugih zemalja nudi i pomoć oko organiziranja i vođenja feminističkog pokreta. 

Organizirano političko zagovaranje feminističke perspektive neophodno je za svaki ozbiljniji pomak u pitanju rodne ravnopravnosti i u tom je smislu važna aktivnost švedske stranke i njezina vodstva. S druge strane, ne treba zaboraviti da zemlje s prostora bivše Jugoslavije imaju dugu tradiciju ženskog političkog djelovanja, od izuzetno dobro organizirane, povezane i aktivne Antifašističke fronte žena (1942. – 1953.) do organizatorica Međunarodne konferencije Drug’ca žena (1978.) koje su upozoravale na postojeću društvenu nejednakost, suprotstavljajući se službenom diskursu koji je tvrdio da je jednakost postignuta ustavnim uredbama i sudjelovanjem žena na tržištu rada. Upravo je potonji skup, zamišljen kao susret jugoslavenskih predstavnica s feministkinjama iz Zapadne Europe, prošao u znaku značajnog stupnja nerazumijevanja među grupama, donekle uzrokovanog patronizirajućim stavom gošći. 

Žučne, ili uostalom bilokakve, rasprave nakon predavanja Gudrun Schyman nije bilo, iz čega možda možemo dobronamjerno zaključiti kako su se feminističke pozicije 37 godina kasnije ipak približile. Povijesno nasljeđe ženskog političkog organiziranja na ovim prostorima trebao bi doprinijeti postizanju zajedničkog cilja – ostvarenja potpune rodne ravnopravnosti, što zahtijeva osmišljavanje strateškog djelovanja ženskih organizacija i kreiranje prostora za političko djelovanje žena. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 13.11.2015.