Za emancipaciju danas i sutra

Ženski antifašistički Zagreb

Piše: Anja Grgurinović

Ženski antifašistički Zagreb projekt je Centra za ženske studije koji su 2014. godine započeli Barbara Blasin i Igor Marković, s ciljem prikazivanja značajnih događaja tijekom, prije i nakon Drugog svjetskog rata, kroz prizmu antifašističkog diskursa i s najvećim naglaskom na mnogobrojne ženske udruge i organizacije te njihovu borbu za ženska prava, bilo politička, bilo socijalna i radnička. Projekt je zamišljen kao istraživačko-prezentacijski, u kojemu se rezultati rada i arhivskih istraživanja sudionika nastoje prezentirati i prikazati široj javnosti. Ono što je možda jedna od najznačajnijih karakteristika projekta jest prikaz rada i djelovanja ne samo poznatih žena u spomenutom razdoblju, već i nepoznatih imena koja nisu ostala zabilježena u službenim, javnim povijesnim interpretacijama. U sklopu projekta tako je izrađena jedna kronologija značajnih događaja koji sežu od kraja 19. stoljeća pa sve do početka Drugog svjetskog rata. U toj su se kronologiji nastojali prikazati zajednički javni nastupi žena, te, prema riječima organizatorice Barbare Blasin, kontinuiteti imena koja se pojavljuju. Može se vidjeti kako su mnoge žene koje su na različite načine bile aktivne dvadesetih i tridesetih godina na radničkoj i sindikalnoj sceni nastavile svoj rad i naposljetku se pridružile partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi, ali nastavile djelovati i nakon rata. Kronologija obuhvaća same početke ženskih javnih nastupa, i njihovu organiziraniju borbu u kasnijem razdoblju: može se naići na organizacije i udruge koje su bile građanski-liberalno orijentirane, većinom karitativnog karaktera ili pak s najvećim naglaskom na politička prava žena (borbu za pravo glasa) te radničke i sindikalne organizacije, u sklopu radničkih, socijalističkih i komunističkih stranaka i pokreta. Često su se njihove aktivnosti ispreplitale te su mnoge sudionice ondašnjih zbivanja bile članice više organizacija, pri čemu se mogu vidjeti i zanimljivi sukobi, upravo između građansko-liberalnih i lijevo orijentiranih sudionica (seniorski dio Ženskog pokreta tako je 1937. godine raspustio svoju Omladinsku sekciju jer se smatrao kako su određene članice “pod krinkom feminizma radile za druge ciljeve”, pri čemu se većinom mislilo na članice SKOJ-a).

Organizatori Baraba Blasin i Igor Marković do sada su u sklopu projekta organizirali izložbu, tribinu, tematsku šetnju Zagrebom u kojoj su se obilazile najznačajnije lokacije i spomenici iz spomenutog razdoblja te kružok pod nazivom Naše majke, naše bake. Glavni cilj kružoka, koji se održao 31. listopada u zagrebačkom književnom klubu Booksa, bio je poziv građanima da donesu i skeniraju fotografije svojih majki, baki, susjeda ili poznanica koje su na neki način sudjelovale u događajima od 1930-ih do 1950-ih godina dvadesetog stoljeća, kako bi se udarili temelji jednom arhivu takvih fotografija, ali i kako bi se, kao što je već spomenuto, naglasila i prikazala uloga nepoznatih žena u tim ključnim događajima. S muzejskom savjetnicom i kustosicom Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja Rheom Ivanuš razgovarale su Barbara Blasin i sudionica projekta i povjesničarka Ana Lovreković – o fotografiji kao povijesnom izvoru, kriterijima po kojima se fotografije primaju u muzej, te općenito o značajnosti takvih fotografija. One se mogu promatrati kao povijesna svjedočanstva u kojima se isprepliću privatno i javno, te se ispituje i naglašava uloga “običnih” ljudi u kolektivnoj memoriji, odnosno u službenim povijesnim interpretacijama u kojima se obično ističu poznate ličnosti. Takve fotografije, također, pokazuju i “drugu stranu” rata i predratnog razdoblja: ljude koji su, iako su bili dijelom velikih i važnih ratnih i političkih događaja, ipak našli načina da zabilježe svoju svakodnevicu u tim teškim trenutcima. Iako su kružok posjetili ljudi različitih godišta i zanimanja, zanimljivo je bilo vidjeti upravo velik broj starijih građana, pogotovo one koji su na licu mjesta podijelili neke aspekte i zanimljivosti svojih obiteljski povijesti.

Utemeljenje jednog ovakvog arhiva može se promotriti u kontekstu fenomena community arhiva, koji se već dugo vremena osnivaju svugdje u svijetu, a kojih ima i kod nas. Glavno obilježje community arhiva jest da se oni osnivaju nezavisno od institucionalnih arhiva te samim time bez strogo definiranih, isključivih granica. Kod takvih je arhiva zanimljivo da su oni u velikoj većini produkt nekakvog tipa aktivizma i pokušaja osvještavanja određenih društvenih problema, a nastaju kao izraz potlačenosti i marginaliziranosti određenih društvenih skupina. Tako je kod nas osnovana Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, koja nastoji produbiti i rasvijetliti razgovor o zločinima od 1991. do 2000. godine, ali što je najznačajnije, mimo “službenih” interpretacija prošlosti, i mimo pokušaja njenog revidiranja od strane institucija i reakcionarnih društvenih skupina. U svijetu postoji velik broj community arhiva koji su pokrenuti u sklopu različitih marginaliziranih skupina (kao recimo londonski LGBT arhiv rukus! ili Birmingham Black Oral History Project koja se bavi očuvanjem povijesnog iskustva crnačkog stanovništva i azijskih imigranata u Birminghamu), ili pak razni pokreti koji su se posvetili očuvanju povijesne perspektive radničkog pokreta. Takve inicijative obično se započinju poticajima odozdo, a  neke su se transformirale u poprilično uređena društva koja se bave prikupljanjem raznih materijala i povijesnih izvora koji svjedoče o radničkoj borbi (recimo Working Class Movement Library u Salfordu u Engleskoj). Upravo se tako treba promatrati i inicijativa za pokretanjem arhiva u sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb i kružoka Naše majke, naše bake. Jedna od najvećih snaga community arhiva leži upravo u činjenici što omogućuje veću povijesnu vidljivost marginaliziranim društvenim skupinama i mogućnost (re)interpretacije povijesti u tom kontekstu. U tom smislu, oni sadrže velik aktivistički potencijal, budući da službeni arhivi nisu izraz nekakvog “objektivnog” pogleda na povijest i u njima nisu svi zastupljeni. Jedan community arhiv posvećen ženama u sklopu antifašističkog pokreta tako će učiniti vidljivima nekoliko povijesnih i društvenih aspekata koji se danas zanemaruju, ignoriraju i revidiraju: žene kao jednu od potlačenih društvenih skupina i kao jednu od skupina koja je uvelike sudjelovala u radničkoj i političkoj borbi u razdoblju Drugog svjetskog rata, i antifašizam kao ono što se od toga ne može odvajati.

Ono što se može konstatirati za sam projekt, za dobivene rezultate i za inicijativu za pokretanjem arhiva jest da predstavljaju neku vrstu “alternativne” povijesti – “alternativne” s obzirom na sve jači povijesni revizionizam koji se provodi na svim razinama, od škola do drugih javnih institucija, u skladu s nacionalističkim ideologijama, ili pak s liberalnim prikazima povijesti, u kojima nalazimo potpun izostanak konstekstualizacije povijesnih događaja u okvirima kapitalizma, i uopće ekonomsku uvjetovanost povijesnih kretanja. Ženski antifašistički Zagreb u rezultatima svoga rada prikazao je tijek ženskog organiziranja, mnogobrojne ženske udruge raznih provenijencija (pa čak i njihove sukobe), podatke o ekonomskoj situaciji u Zagrebu tih godina, ali, značajno, s bezuvjetnim naglaskom da je “nemoguće razdvojiti borbu za radna prava i obrazovanje od borbe za politička prava žena”. Arhiv posvećen ženama u tom razdoblju otvorit će veći prostor za njihovu vidljivost, bez obzira jesu li u pitanju poznata ili nepoznata imena. Ovakvo istraživanje i povijesno iskustvo ženske emancipacije nekad pruža nam vrijedan primjer i temelj, naravno, uz naglasak na borbu protiv ekonomske eksploatacije i na borbu protiv fašizma, za emancipaciju danas i sutra.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.