Kritika Za razliku od njemačkih i austrijskih, u domaćim i regionalnim hardcore pank krugovima nema cionista i scena je mahom na strani Palestinaca. To je konstatirano na tribini Palestina, hardcore i politički angažman održanoj zadnjih dana oktobra u okviru hardcore glazbenog događanja Moshfest u Infoshopu zagrebačke Medike. Na njoj su govorile Karla Crnčević iz Nepokorene Palestine, Ivan Jakić i Petra Dražić iz zagrebačkih, otvoreno propalestinskih hardcore pank bendova Ponor i Kijamet te Ivona Krezić iz Inicijative za slobodnu Palestinu, a moderirala ju je Ivana Perić iz Nepokorene Palestine.
Krezić je uvodno napomenula da pokret BDS (Bojkot, dezinvesticije i sankcije) postoji više od dvadeset godina i da je krenuo od samih Palestinaca. Podsjetili smo se tako da poziv na aktivnu i direktnu međunarodnu podršku u svim sferama, između ostaloga kulturno-umjetničkoj, nije nikakva nova izmišljotina proizašla iz zapadnjačkog guilt tripa, nego je učinkovit mehanizam koji se koristi kao otpor izraelskoj politici i njenoj međunarodnoj normalizaciji.
Crnčević je istaknula nekoliko primjera recentnih poziva na kulturni bojkot na domaćem terenu, koje su upućivali kolektivi Za K.R.U.H. i Nepokorena Palestina – poziv na bojkot Naharinove predstave u riječkom HNK-u, poziv na micanje suučesničkog filma s ovogodišnjeg Splitskog filmskog festivala te suučesničke izraelske predstave sa Šibenskog plesnog festivala ovog ljeta. Iako je uspjeh što je inicijativa usprkos minimalnim resursima dobila prostor u većim medijima, Crnčević je napomenula da kulturna scena, prvenstveno ona nezavisna i angažirana na čiju se podršku računalo, nije u dovoljnoj mjeri prepoznala niti podržala ove inicijative i mehanizme, nego je i mimo samih poziva na bojkot u velikoj mjeri prepustila sav proaktivniji angažman malim aktivističkim grupama, kao da je to “njihov posao”.
Pankere se pritom na sam bojkot pozivalo tek indirektno. Osim što je riječ o nišnoj sceni koja se obično zadržava samo u svom sokaku, ona je oko Palestine više-manje stavom konsolidirana. Dražić i Jakić spomenuli su olakšanje koje u tom smislu donosi sviranje po regiji u krugovima “poznatih”, u kojima na nastupima Ponora i Kijameta mahom ističu anticionističke zastave i pozivaju na solidarnost, makar i one koji su već na istoj strani.
Međutim, ako na njoj nemamo cionista i konsenzus je da je scena uz Palestinu, jesmo li na tribini uspjeli zaključiti da je ona oko ovog gorućeg antifašističkog pitanja zaista angažirana, kako je to naslov tribine možda sugerirao? Podrazumijevaju li se konačno stvari? Pa, i ne baš. Naime, na sceni koja je očigledno unisono, pa i ponosno propalestinska, u prostoru koji bi većina ljudi prvo spomenula da ih se pita koji je najpolitičkiji muzički i klupski prostor u gradu, na tribini koja u nazivu nosi politički angažman, tijekom razgovora istaknute su i dvije naizgled male, ali simptomatične činjenice – ovo je prvi javni razgovor o angažmanu i Palestini koji je ta proklamirano angažirana scena u tri godine genocida organizirala, a od svih zagrebačkih glazbenih benefita do sada samo je za jedan inicijativa došla od samog kluba.
Treba pritom spomenuti da su te činjenice iznijeli sami aktivisti, isti oni koji su pripremili merch i sjedili za stolom za kojim su se skupljale donacije. Isti oni koji su hiljaditi put, ovog puta i pred pankerima, iskreno adresirali terenski i organizacijski problem – za zajedničku borbu i kolektivni solidarni duh nije dobro da se politički stav zadrži na (u našem kontekstu relativno bezbjednom) lajfstajlu, nije dobro da se angažman autsorsa samo na nekoliko dežurnih aktivista.
Kad se ovako izgovore i postave stvari, svakome tko nema problema s neprijatnim pitanjima jasno je da se odgovor na to što u kontekstu neke scene predstavljaju propalestinska solidarnost i aktivizam, i koliko njih je dovoljno i potrebno, zapravo uopće ne podrazumijeva. Trebaju li i što uopće mogu uraditi angažirani bendovi, klubovi ili scena van svojih prostora i krugova? Ako i ne, trebaju li i mogu li upravo unutar njih uraditi barem više nego do sada? I što to? Mogu li nekako podržati aktiviste osim da ih povremeno ugoste, mogu li im se pridružiti?
U procjepu nelagode oko toga što da se radi i tko to treba da radi, na tribini su same govornice dale neke vrlo konkretne prijedloge. Predloženo je, primjerice, da škrabica za donacije za Palestinu u klubovima ne stoji samo tijekom tematskih benefita, nego uvijek, na svim koncertima. Zvuči očito – i genocid i otpor traju cijele godine – ali ipak nije. Ukazano je i na to da sami organizatori, bendovi ili klubovi mogu preuzeti malo više inicijative nego do sada – sami nabaviti palestinske zastave ili obilježja i istaknuti ih u svojim prostorima umjesto čekati da ih donesu aktivisti, potegnuti organizaciju nečega umjesto da se samo odazivaju njihovim inicijativama. I to možda zvuči očigledno, ali već smo apsolvirali – nije.
Aktivističku hrabrost i angažirani muzički stav, ako već tvrdimo da ih imamo, može se zajednički propitivati i testirati. Bi li glazbeni klubovi koji se smatraju progresivnim prostorima mogli na svim svojim događanjima imati oznaku otpora genocidu iznad ulaznih vrata, šanka ili stejdža kako bi poruka solidarnosti stigla i do publike koja je inicijalno došla samo partijati? Mogu li možda – nastavljamo propitivanje toga što je uopće scenski aktivizam – obavijestiti veći bend čiji su koncert upravo rasprodali da su oni angažirano mjesto ili organizator i da će na šanku imati škrabicu za donacije? Možda čak – još značajno hrabrije – zamoliti taj važan bend da kaže nešto sa stejdža? Ako neki eksperimentalni jazz metalac i odbije takvu sugestiju, bar ćemo bolje znati koga slušamo i čije maestralno manevriranje na instrumentima cijenimo.
Angažman podrazumijeva i preuzimanje na sebe odgovornosti da mobiliziramo one na koje imamo utjecaj, s kojima dijelimo zajednički prostor. Možda bendovi mogu pitati svoje kolege s kojima dijele prostoriju za probe ili stejdž zašto su svirali na festivalu ili u klubu koji podliježe smjernicama za bojkot. Možda ih mogu direktno pozvati da dođu na protest ili tribinu. A ako se ovaj tip mobilizacije već i događa, možda se – u duhu vježbanja angažiranosti – može učiniti i korak dalje.
Primjerice, sami muzičari mogu pozvati pasivnije, letargičnije i ustrašenije kolege da sviraju na benefitima, protestima, marševima. Ne bi li to osnažilo glazbenu scenu, a olakšalo aktivisticama? Kada one pozovu neki do tada pasivni i šutljivi bend, nagađam, takav će bend prije pomisliti “Tko je to? Taj stalno nešto protestira. Je li to nešto preradikalno? Tiče li nas se to?”. Kad poziv dođe od kolege s muzičke scene, opet samo nagađam, tada će se bend vjerojatno puno prije zapitati “Drugi glazbenici nešto rade, možda je to i naša stvar?”.
Primjera kako glazbena scena može biti od direktne i značajne koristi širem pokretu, a da se i dalje bavi isključivo onime što najbolje zna – glazbom – ne manjka. U konačnici, slično je s angažiranim likovnjacima koji bi, da se prime farbanja transparenata, a ne prepuste to isključivo organizatorima marševa, u puno manje vremena vještom rukom, izvježbanim okom i vizualnom imaginacijom producirali puno efektnije protestne banere. Lijepi transparenti i glazba neće sami srušiti sistem niti riješiti svjetske probleme, ali itekako nam trebaju na protestima, u okviru šireg političkog pokreta. Trebaju nam upravo da budu efektni, da održavaju ritam i atmosferu, zabave nas i nabriju – da tako raspiruju i dižu umorni aktivistički, kolektivni duh.
Ovakvo pomalo zaneseno nabrajanje prijedloga za aktiviranje i angažiranje može zvučati prevaziđeno, trivijalno ili pak prezahtjevno, ovisno iz kojeg kuta gledamo. Sigurna sam da svi padamo u napast da, u maniri kafanske ćakule i zapuštene političke inercije, ovakva pitanja i prijedloge vidimo kao vječne ćorsokake. “Svi smo na istoj strani i sve smo si rekli. Scena je mala. Ma, da i probamo, ne bi zaživjelo. Jednom smo uradili nešto, došlo je par ljudi. Puno je posla, ne stignemo još i to.”
Međutim, dva su razloga zašto, ako već i dalje legitimiramo vlastitu scenu kao društveno angažiranu, moramo odraditi nužne političko-aktivističke samodisciplinske mjere i čupati se, sami i međusobno, van iz tih slijepih ulica. Prvi je razlog taj što normaliziranje aktivističke rezignacije na duge staze ždere ljude, kolektive i pokrete i time nužno ide u prilog moćnicima i tlačiteljima. Drugi je razlog taj da se, dok mi brinemo za vlastitu pank i aktivističku savjest, događa genocid, a palestinski narod vapi za podrškom.
Inzistiranjem na međusobnoj mobilizaciji i odgovornosti, baš kao i pozivom na tribini da se u angažirane glazbene prostore stave škrabice i izvjese zastave, poručujemo da računamo jedni na druge, ali i držimo odgovore na pitanje što da se radi otvorenima, živima, živahnima i mogućima, a ne vodimo ih vlastitom inercijom do zida pred kojim nas ne čeka ništa osim trule konstatacije da je pank mrtav koliko i revolucija. Iako dobrano zakašnjeli, javni se pank razgovor u tom smislu ipak pokazao potrebnim i dobrodošlim. Uz malo aktivističke nelagode, zajednički se konstatiralo da činjenica da ne moramo raspravljati s cionistima u vlastitoj kući ne znači da trebamo samozadovoljno zaključiti da smo “odradili posao”, nego naprosto imamo olakotnu okolnost da uradimo nešto više.
Na tom tragu, vrijedi zabilježiti još jednu stvar izrečenu na tribini – u redu je malo sjediti u vlastitoj, kolektivnoj nelagodi. Drugarska (samo)kritika i sugestija ponekad se refleksno diskreditira kao moraliziranje, dočim ona, usudit ću se reći, ipak rjeđe dolazi iz potrebe pozicioniranja kao moralne vertikale ili iz želje za dokonim talasanjem radi njega samoga. Češće je riječ, opet se usuđujem paušalno procijeniti, o određenoj aktivističkoj samodisciplini i hrabrosti da se (upravo uz rizik da ćeš biti ismijan kao moralizator) neugodna stvar izgovori kako ne bi bila prešućena, a kolektivna šutnja normalizirana.
Nije cilj uprijeti prstom i povrijediti nečiji ego, nego podsjetiti i sebe i druge da postoje bitnije stvari od njega. Upravo je taj mehanizam vjerojatno najkorisniji za nošenje s vlastitim emocijama kada se otvore neprijatne teme – ponoviti si onu staru “it’s not about you”. Nismo od šećera, a uostalom o čemu pričamo? O par minuta nelagode? Koga briga? Genocid je puno, puno veća nelagoda.
Posegnut ću ovdje za riječima beogradskog kolektiva Za slobodnu Palestinu (ZSP), koji je svoje djelovanje predstavio na tribini Bojkot: između geste i kolektivnog organiziranja u organizaciji Kurziva, SPID-a i Kina Unseen u Dokukinu KIC otprilike dva tjedna prije pank razgovora, a koju sam moderirala. Oni su, između ostaloga, pozvali na bojkot beogradskog kluba Drugstore (čiji vlasnici upravljaju i kafićem Dim) zbog suorganizacije partija HÖR-a, berlinske platforme koju su pokrenuli bivši pripadnici IDF-a, koja je cenzurirala propalestinske umjetnike, te zbog ugošćavanja DJ-a Roia Pereza, bivšeg vojnika izraelske mornarice. Nakon toga, klupski profil ih je pojedinačno blokirao na društvenim mrežama.
U tekstu u kojem objašnjavaju svoj poziv na bojkot, članovi ZSP-a ističu važnu stvar: “Cilj bojkota nije zatvaranje Drugstora ili Dima. Cilj je da pritisak zajednice utiče na promenu njihove politike prema izraelskim izvođačima i organizacijama. Bilo koji bojkot nije cilj sam po sebi, već sredstvo u borbi protiv normalizacije genocida.” Aktivisti, među kojima je i dobar dio umjetnika, tako ukazuju na to da, kada govorimo o pritiscima i mobilizaciji unutar same scene, poanta nije da “dokusurimo” neki scenski prostor koji je iznevjerio naša politička očekivanja, poanta je da se zajednički borimo za one kojima je trenutno najteže.
Za kraj ćemo u istom tonu potražiti inspiraciju i u samom hardcore panku i potpisati riječi Palestinke Mahe Shami, pjevačice benda NØ MAN iz Washington DC-a. Ona je, govoreći prije godinu dana za tjednik Novosti o mobilizaciji kolega glazbenika, istaknula: “Nadam se da će oni koji su nastavili šutjeti barem naučiti nešto o palestinskoj borbi i načinima na koje mogu koristiti vlastite privilegije da joj pomognu. U posljednjih nekoliko godina ubijeno je više od sedamdeset tisuća nevinih Palestinaca. Naši bendovi jednostavno nisu najvažnija stvar na svijetu.”
ObjavljenoObjavljeno
