Tema Baletna predstava Venezuela, kako stoji u opisu na stranicama HNK Ivana pl. Zajca, temelji se na “dupliciranju”. Predstava se izvodi u dva dijela, s istom koreografijom, a razlika je u izvedbenoj postavi, glazbi i rasvjeti. Isti pokreti time poprimaju različita značenja, a publika dobiva težak zadatak interpretacije istog kroz udvostručene perspektive. “Predstava naglašava kako nije sve onako kako nam se na prvi pogled čini, već mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo“, pojašnjava intendantica kazališta Dubravka Vrgoč u najavi hrvatske premijere predstave koja je praizvedena u Tel Avivu 2017., a u Rijeci je održana 14. studenog.
Mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo, zapamtimo to čitajući ovaj tekst. Isti pokreti, iste akcije, iste aktivnosti, u drugačijim okolnostima dobivaju drugo značenje. Ples koji koristi liturgijske napjeve na latinskom nećemo doživjeti kao onaj koji se izvodi na političke stihove benda Rage Against the Machine, znat će oni koji su predstavu gledali ako ne u Rijeci onda u Tel Avivu ili negdje gdje je gostovala. I nama koji ju nismo i nećemo gledati ovo ima smisla – iste plesne pokrete na Thompsonovom koncertu i na Danima srpske kulture gledali bi potpuno drugačije. Predstava time, mogli bi zaključiti iz raznih najava i opisa dostupnih na internetu, nije kontroverzna. Ne provocira, ne propagira, ne politizira – bar ako je suditi po sadržaju.
Njezin autor Ohad Naharin, s druge je strane, daleko kontroverzniji. Istodobno kritičar izraelske desničarske vlade i jedan od najprepoznatljivijih kulturnih izvoza države koja je utemeljena na genocidu, aparthejdskim zakonima i falsifikaciji vlastite pa i tuđe povijesti, ovaj koreograf zauzima, u najmanju ruku, paradoksalnu poziciju. U izraelskom kontekstu njegov rad se isčitava kao politički (u jednoj je izvedbi predstave Anafaza koristio palestinsku zastavu ali kasnije je pojašnjeno da to nije zato što se zauzima za nju), ali u međunarodnom kontekstu, palestinski pokret BDS (Boycott, Divestment & Sanctions) poziva na njegov bojkot, kao i bojkot Batsheve – izraelske plesne kompanije u kojoj je bio dugogodišnji direktor, a danas djeluje kao kućni koreograf. Uostalom, Venezuela je Batshevina predstava, a u Rijeci ju prvi put izvodi drugi ansambl.
O razlozima zbog kojih BDS, pokrenut od strane 170 civilnih palestinskih organizacija, poziva na kulturni bojkot detaljnije čitajte ovdje, a za potrebe ovog teksta vrijedi napomenuti da je on usmjeren na umjetnike_ce koji koriste državni novac da bi promovirali svoj rad izvan Izraela. Batsheva i Naharin to čine time što su dio Branda Israel, kampanje izraelskog ministarstva vanjskih poslova koja koristi kulturu da bi rebrendirala, odnosno popravila imidž države čija vojska ubija civile, najčešće djecu, dok snimke zločina obilaze svijet. I to ne samo posljednje dvije godine – prije 25 godina na televizijskom prijenosu na kanalu France2 ljudi su u šoku gledali ubojstvo 12-godišnjeg dječaka Mohammeda el-Durraha dok ga je otac vlastitim tijelom pokušavao zaštititi od metaka.
Brand Israel stoga ima prilično težak posao, no ništa što pozamašni honorari umjetnicima_ama i quid pro quo međunarodna kulturna razmjena ne bi premostila. Ipak, u nadi da je Naharinova kritika okupacije supstencijalna, BDS je više puta pozvao Batshevu da se ogradi od Branda Israel. No, Naharin i tijekom kratkog bivanja u Rijeci ne vidi razlog za to. U razgovoru s publikom ususret premijeri – koji je bio otvoren svima jer je upravi riječkog HNK bilo važno “da osjetimo sve perspektive”, ali ne otkriva koje su to “sve” kad je bila jedna? – Naharin kaže: “To je novac građana pa i moj novac. Nije to nikakva usluga vlade.”
Naravno da nije. Izraelski umjetnici s Državom Izrael potpisuju ugovore u kojima se jasno navode promotivne obaveze koje uz to trebaju ostati tajne, kako je otkriveno 2008. kada je pjesnik Yitzhak Laor objavio primjerak u kojem stoji: “Pružatelj usluga neće se predstavljati kao agent, izaslanik i/ili predstavnik Ministarstva.”
Kako kritičar može postati apologet, to nema smisla. Pa Naharin “već godinama javno i jasno izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”, uporno ponavlja Vrgoč pa i Miljenko Jergović ne može doći k sebi kad čuje bojkot (nije jedini, naravno). Ali eto, mnogo toga ovisi o kutu iz kojeg svijet promatramo. Venezuela, predstava koja na svom popisu glazbe ima i pjesmu Bullet in the Head, u kojoj RATM kritizira medijski posredovanu manipulaciju (“They say jump, you say how high”), izvedena izvan granica države koja ju financira (ista predstava, drugi kontekst), postaje instrument propagande odnosno artwashinga. Tu leži glavni argument za bojkot: ne protiv Naharinove umjetnosti kao takve, nego protiv institucionalnog okvira koji je promovira.
Riječka iteracija je u konačnici proizvod kulturne razmjene dviju zemalja čijim odnosima, kako je u objavi nakon premijere poručio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Gary Koren, “nikakve provokacije neće naštetiti”. Srećom, na internetu nema snimke poput one na kojoj izraelski veleposlanik u Austriji govori da će igrati golf u Gazi i da u određenim okolnostima treba ubijati djecu, pa iza njegovih riječi ne moramo tražiti skrivena značenja. Ovdje je samo riječ o diplomaciji i umjetnosti. Ratni zločini? Zločini protiv čovječnosti? Tko o tome priča? (Nitko, tome i služi Brand Israel!)
Aktivistkinje inicijativa Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorene Palestina, Inicijative za slobodnu Palestinu i BDS-a Hrvatska te od nedavno Free Palestine Rijeka, pak ne prestaju pričati o tome. One već mjesecima pozivaju upravu HNK Ivana pl. Zajca da otkaže suradnju s Naharinom i Batshevom, a tijekom premijere nenasilnim su prosvjedom pozivale na solidarnost s Palestinom. Unatoč tome što su njihovi zahtjevi već neko vrijeme dio javnog prostora, u medijskom prenošenju njihovog pokušaja prekidanja predstave, dogodilo se još jedno brisanje razlika.
Umjesto da se uzme u obzir kao politički artikulirana akcija u kontekstu međunarodnih kulturnih bojkota (pogledaj primjere iz Kalifornije i Italije) koji adresiraju Naharinov artwashing Izraela, njihov prosvjed je od strane ministrice Obuljen Koržinek interpretiran kao antisemitizam. Kada takve neosnovane i lažne tvrdnje dolaze iz državnog vrha, trebamo li se čuditi njihovim odjecima u zakutcima interneta? Mediji su izvještavali o nacionalistički utemeljenoj mržnji (Naharin je Izraelac, zato bojkot), “barbarskom napadu na kulturu” i izjednačavali aktivistkinje s crnokošuljašima u Splitu i Benkovcu. Spomenimo ipak da su isti ovi mediji svoje novinare_ke, kako otkriva istraživanje portala Lupiga, uključili u ekspediciju u Izraelu koju je organiziralo, a tko drugi, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova. Čini se neminovno da ćemo se spotaknuti o cionističku propagandnu mašinu gdje god se okrenuli – they say jump, you say how high.
Iako su na društvenim mrežama na gore navedene, krivo utemeljene optužbe, reagirali kulturni radnici_e, strukovna udruga SPID, Možemo Rijeka, kao i same aktivistkinje i aktivisti, vrijedi ponoviti. Braniteljske udruge u Benkovcu te maskirani muškaraci u Splitu i Zagrebu motivirani su nacionalističkim identitetom, a njihovi napadi usmjereni su na kulturne programe koji u javnom prostoru daju vidljivost manjinama, izbrisanim identitetima i zakopanoj povijesti. Osim prekidanja programa, njihovo zastrašivanje bilo je usmjereno i na publiku kao i na organizatore_ice programa.
Akcija protiv Venezuele kritika je same institucije koja se koristi kao poligon za legitimizaciju države koja je pod teškim optužbama za ratne zločine, aparthejd i izgledno, genocid. To je nenasilna, politički artikulirana akcija, a cilj nije napad na identitet umjetnika niti na publiku, usprkos tome što uprava HNK Ivana pl. Zajca dvolično navodi da se tijekom kratkotrajnog prosvjeda prije samog početka predstave zabrinula za sigurnost svoje publike i djelatnica_ka, ali da je predstava svejedno “izvedena na iznimnoj umjetničkoj razini”. Meta prosvjeda su institucije koje svojim odlukama, šutnjom i lažima doprinose prikrivanju zločinačkog režima u Izraelu. Radi se o prokazivanju i destabilizaciji infrastrukture moći koja stoji iza Naharinove predstave.
Stvarajući lažnu simetriju između akcija koje su usmjerene na prekidanje događanja, gubi se shvaćanje da prostori kulture nisu neutralni te da se i oni, kao i sve, mogu koristiti da bi održali strukture državne moći koja upravlja dominatnim narativom, u ovom slučaju onom o višedesetljetnom “sukobu” između Palestinaca i Izraelaca. Napokon, u državi koja javno stoji uz okupatore usprkos međunarodnim presudama i zakonima koje je obvezna poštivati, Naharin svakako ne daje vidljivost manjini pa niti nedominantnim, “drugačijim” mišljenjima.
Da ju ne bojkotiram, rekla bih, pogledajte Venezuelu, bit će jasnije kako ove akcije – iako nisu čak ni iste! – treba čitati drugačije s obzirom na kontekst, pa će ova riječka drama (oprostite, balet) nečemu i poslužiti. Ali po tome kako sam Naharin ne zna ili ne želi njezinu premisu primijeniti na svoju situaciju (kaže “bojkotirao bih sam sebe” da to može pomoći Palestincima, ali čovjek ne vjeruje da međunarodni grassroots pritisak može zaustaviti okupaciju pa plešimo dalje), a uprava kazališta još manje, za zaključit je da je to gubitak dragocjenog vremena. Bilo bi ga bolje izdvojiti za razumijevanje BDS-a, ipak dolazi od strane potlačenih, u njemu mogu sudjelovati svi bez obzira na vjeru, rasu, etničku i inu pripadnost (i mnogi Židovi i Izraelci ga podržavaju), a uz to je i nenasilan. A trebat će nam svi alati otpora kada budemo branili prostore vlastite slobode, koji se sve više sužavaju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
