Tema Predavanje Edukacija u polju umjetnosti kao mogućnost političkog participiranja Bojane Piškur održano je 18. prosinca 2014. godine u Galeriji Nova. Bojana Piškur kustosica je Moderne galerije u Ljubljani koja se između ostalog bavi temama radikalnog obrazovanja, arhivima koji nedostaju, novim oblicima institucionalnosti, odnosima umjetničkih formi i politike otpora. U predavanju koje je održala u Zagrebu govorila je o promišljanjima i metodama rada koje su od 2006.- 2014. provedene u okviru kolektiva Radikalna edukacija (REC).
Piškur je predavanje otvorila problematizacijom pojma samohistorizacije. Umjetnici poslijeratne istočne Europe i Latinske Amerike, onih sustava u kojima nije postojala institucionalna podrška za umjetnost počeli su sami arhivirati svoje umjetničke prakse te su pritom koristili različite načine i forme. Proces samohistorizacije gotovo uvijek je išao paralelno s procesom samoinstitucionalizacije te se može reći da je historizacija na spomenutom području u isto vrijeme i neka vrsta institucionalne kritike. Međutim, pojam samohistorizacije danas je daleko teže provesti zbog činjenice da živimo u svijetu tehnologije u kojem je svaki doživljaj (pa tako i umjetnički) čim se dogodi zabilježen na više mogućih načina. Zapravo bismo mogli reći da problem (samo)historizacije danas ne postoji te je točnije govoriti o pojmu prekomjerne historizacije (engl. overhistorization) koji obuhvaća promišljanja o tome što nam danas znače svi ti ad infinitum podatci, tko je vlasnik svih tih podataka, kakvi su načini njihove uporabe i slično. Radikalni kolektivi, pritom, na umjetnost gledaju kao na novu vrstu estetike koja nastaje na raskršću umjetnosti, politike te socijalne kritike i angažmana.
Na konferenciji aktivističkih kolektiva i europskih muzeja suvremenih umjetnosti The New Abduction of Europe u ožujku prošle godine u Madridu Toni Negri se zapitao što za nas danas znači imati muzej u smislu naše aktivne uloge te šireg društvenog i političkog konteksta. Ideje o drugačijem tipu muzeja, novoj institucionalnosti, nadovezuju se na one REC-a.
Aleksandar Bogdanov 1918. godine napisao je prvu boljševističku utopijsku priču, Crvena zvijezda, o životu u komunizmu na Marsu. U toj utopijskoj zajednici muzeji su znanstvenoistraživački instituti, škole u kojima se proučava razvoj umjetnosti ili točnije razvoj čovječanstva kroz umjetničke aktivnosti.
U muzejskim institucijama u Jugoslaviji već od kraja Drugog svjetskog rata možemo pratiti ulogu muzejskih pedagoga (tada kulturnih radnika) i ideju edukacije za svakog te potrebu da se umjetnost približi svima. U tim su vremenima radne organizacije organizirale različite tematske izložbe, postojali su kino i foto klubovi, literarne radionice, a to su u isto vrijeme bili i prostori eksperimentiranja s umjetničkom formom, pa i samim sadržajem.
U Santiago de Chileu 1972. godine pod okriljem UNESCO-a počele su muzeološke rasprave o drugačijoj ulozi muzeja u društvu. Predložen je novi model, tzv. integriranog muzeja koji bi povezao kulturnu rehabilitaciju i političku emancipaciju. Muzej bi tako aktivno sudjelovao u kulturnom, političkom i umjetničkom području te bio progresivan, ali ne i ideološki ograničen političkom reprezentacijom. Primjer je Muzej solidarnosti, muzej radnika specifičan, osim po novoj muzeološkoj orijentaciji, i po međunarodnoj solidarnosti i podršci umjetnika koji su donirali svoje radove.
REC je od samog početka 2006. promišljao načine otvaranja muzeja za sve, politizacije muzeja i dovođenja različitih novih praksi. Kao posljedica činjenice da je REC bila vrlo heterogena grupa sastavljena od sociologa, antropologa, anarhista, umjetnika, pedagoga, dramskih radnika i drugih s različitim iskustvima rada u zajednicama, u samoj grupi su se pojavile različite ideje o tome što je zapravo prostor muzeja i kome služi.
Je li moguće biti u nekoj vrsti savezništva s klasičnim institucijama kao što su muzeji i sveučilišta i kakve su nove “institucije čudovišta” u političkom smislu? Je li moguća zajednička borba protiv kapitalizma i iskorištavanja i na koji način? REC je pokušao povezati dvije institucije, Modernu galeriju i socijalni centar Rog, stvoriti neku vrstu kontakta između društvenog pokreta i umjetničke institucije da bi tako iznašli nove institucionalne forme otpora gdje bi taj otpor bio zajednički prostor susreta i nova vrsta estetike. Ovdje je naročito važno postaviti u prvi plan tezu kako postoje drugačije vrste estetike koje nisu isključivo vezane uz umjetnost kao oblik već se baziraju na stvaranju zajedničkih koncepata, različitih oblika suradnje. Na seminarima koji su održani razmatrali su se koncepti rada, kognitivnog rada, zajedničkog dobra, klasnog antagonizma, emancipacije, umjetničke autonomije i sl. i teme poput otpora kao kreacije, s raspravom o odnosima socijalnih i umjetničkih centara, političkih kolektiva, načina suradnje, odnosima s lokalnom zajednicom. Ono što je kod svih tih održanih seminara, debata, događanja bilo izuzetno važno je preispitivanje vlastite pozicije i kritička analiza vlastitog rada u odnosu na druge kolektive, ali i šire.
Kako navodi Piškur, REC se nije nikad realizirao tako da sam po sebi postane brend. On nije ostvario očekivanja o tome što bi projekt, seminar ili izložba trebali biti. REC u sebi sadrži otvoreni prostor nepredvidljivog koji otvara mogućnost za rizični potencijal.
Unutar lokalne zajednice i umjetničke scene razvija se paradoks, kako ga Piškur naziva, “iluzorne privilegije”. Mnogi kulturni radnici ne primjećuju razlike između privilegija određene klase i eksploatacije unutar radničke klase. Nadalje, Piškur u svom predavanju citira Franca Berardija–Bifa, te ističe: “Najveći razlog nezadovoljstva radnika u gubitku je erosa u svakodnevnom životu i investiranju želje u posao koji postaje jedino meso radnika… Efekt toga je gubitak solidarnosti nepostojeće radničke zajednice”.
Potaknut navedenim zapažanjima REC je odlučio pokrenuti istraživanje koje se oslanja na Marxovu radničku anketu. Prvu anketu proveli su u Muzeju Reina Sofia u Madridu 2010. godine. To je bilo kolaborativno istraživanje provedeno od strane kolektiva i grupe Radnička anketa. Grupa Radnička anketa, grupa je doktorskih studenata koji u muzeju Reina Sofia obavljaju dio svojih obaveza za studij. Anketu su poslali svim radnicima muzeja, njih 450, a kasnije je ista poslužila kao okidač za brojne diskusije. Prije svega referirala se na ideju kako promijeniti prostore koji su relativno zatvoreni za dijalog. Pitanja iz ankete pokrivala su nekoliko tema: obrazovanje, rad, socijalno osiguranje, konflikti na poslu, cenzura, društvene i političke pozicije itd. Od 450 upitnika anonimno je odgovore poslalo manje od 10 posto zaposlenika, a samo je jedan pristao da se rezultati objave. Iz navedenog ispostavilo se kako su najveći problemi strah i autocenzura radnika. Završetkom ankete napravljena je analiza i organizirano je nekoliko debata s drugim aktivističkim grupama. Jedna od najvećih frustracija ankete bila je odsustvo odgovora radnika muzeja, međutim, tijekom analize rezultata ispostavilo se kako je svaki odgovor dovoljno dobar, kao i onaj koji se ne dobije, jer su razlozi za to odsustvo važni kao i dobiveni odgovori. Analiza istraživanja trebala je biti objavljena u časopisu muzeja, međutim bila je cenzurirana od strane rukovodstva bez ikakvog obrazloženja.
Grupa Radnička anketa i Radikalna edukacija susreli su se s radnicima u kulturi u Beogradu kako bi zajedno organizirali seminare i proveli anketu na temu odnosa na poslu. Svrha ankete bila je ukazati na različite načine i nivoe eksploatacije radnika, koji bi zatim mogli utjecati na daljnje akcije protiv komodifikacije njihovog rada. Ključ razumijevanja eksploatacije leži u određivanju načina na koji ona oblikuje rad i život radnika, od fleksibilnosti rada do odsustva socijalnog i zdravstvenog osiguranja, nesigurnih uvjeta rada itd.
Što se tiče umjetnosti, danas se ne može govoriti o autonomiji umjetnosti. Umjetnička proizvodnja još uvijek uživa kreativnu slobodu, ali sve manja kontrola umjetnika nad umjetničkim radom pretvorila je umjetnike u najamnu radnu snagu. Pitanje je načina kako umanjiti razliku između umjetničke proizvodnje i najamnog rada. Piškur se pita: “Je li moguće razdvojiti nešto što je danas sjedinjeno – intelekt i najamni rad, te sjediniti ono što je razdvojeno – intelekt i političko djelovanje?” Zaključuje kako su točke koje onemogućuju zajedničku solidarnost i borbu protiv ovakvog stanja visok stupanj otuđenja od proizvoda rada, nestabilan život, fragmentacija radnog vremena, visok nivo cenzure i autocenzure, samoekspolaotacija i imperativ konkurentnosti.
Kao još jedan primjer povezivanja REC-a s umjetničkim, edukacijskim i aktivističkim praksama Piškur navodi Antipsihijatrijski pokret. Pokret se bavi promišljanjem o zajedničkim točkama između ludosti i kreativnosti. Pokušali su promijeniti odnos društva prema mentalnim bolestima, te odnos psihijatra i pacijenta. Akciju su proveli tako što su ušli u psihijatrijsku instituciju u kojoj živi 100 pacijenta te ih pustili van kako bi proveli radikalnu pedagogiju i edukaciju. Uz pomoć umjetničkih oblika i formi pacijenti su se kreativno izrazili, a produkt konačnog rada bila je izložba. Cilj je bio problematizirati postojanje psihijatrijskih institucija i razvijanje ideja za otvaranje centara zajednica korisnika psihijatrije.
Piškur zaključuje kako REC predstavlja promjenjivu formu. Ona je ulaz u nepoznato područje, u isto vrijeme predstavljajući rizik koji dovodi do nečeg novog, do iskustva intenzivnosti novog otkrića, ali i eventualnog neuspjeha. Zbog toga je teško interpretirati što je REC danas. Kolektiv, proces, koncept ili sve zajedno? Ali sa sigurnošću se može reći kako je otvorila novi prostor korištenja unutar muzejske institucije.
Predavanje je održano u sklopu izložbe Stvarno korisno znanje koja je u Galeriji Nova otvorena do 28. veljače 2015. Ovdje možete pročitati i osvrt na izložbu našeg kritičara Bojana Krištofića.
ObjavljenoObjavljeno
