Tema Nasuprot Doma sportova jedan se stol nenametljivo pozicionirao među stablima, uz klupice na kojima od vikendovanja ostaju flaše i papirnate čaše. Na Voltinom su stolovi poredani uz boćalište, pa se zvuk loptica koje udaraju o izraubane betonske rubove miješa s prodornim cmakanjem boća, ali i misom iz obližnje crkve sv. Leopolda Mandića. U Cvjetnom su naselju dva stola u zelenilu kojim dominira niz jablana, dugačkih stražara što su često na dežurstvu uz zagrebačka igrališta. Lupkanje loptice ondje se nezaobilazno veže uz miris pečenja i čavrljanje ljudi koji marendaju na terasi legendarne pečenjare. U Centru mladih Ribnjak, nekadašnjem domu zagrebačkog stolnog tenisa, igra se ispod raskošnog nebeskog štita od krošnji, naročito spasonosnog u ljetne dane.
Osim u ovakvim crticama, nezahvalno je razmotavati načine na koje se Zagreb i stolni tenis vole tajno i javno, pa ćemo se ovim tekstom na crticama i zadržati. Jasno nam je da je dostupna stolnoteniska infrastruktura društveno važna, da ljudi stolovima po kvartovima s razlogom i dalje gravitiraju. Da je preostalo nešto od njihove funkcije po dobrobit čovjeka – bilo da se radi o zdravlju i rekreaciji, ili “najobičnijem” druženju, susretanju drugih ljudi van dinamike kuća-poso. U kojoj je mjeri sve to organizacijski spalo na volonterizam, koje su potrebe građana zanemarene i u kojem obimu, teško možemo ovim tekstom valjano i egzaktno prosuditi. Ograđujemo se zato i prvi korak radimo amaterski, opušteno. Za početak, nekoliko rečenica o tome kako je stolni tenis uopće došao u naše krajeve i kojim se putevima u nas širio.
Početne stanice: Od Donjeg Miholjca do Kaira
Koliko nam je zasad poznato, stolni tenis se u Hrvatskoj prvi put počeo igrati 1903. godine, u Društvu za promicanje športa i poljepšavanje trgovišta u Donjem Miholjcu, a tih je godina i u tamošnjoj Narodnoj čitaonici postavljen prvi stol za stolni tenis. Sport je to koji je i danas u Donjem Miholjcu živ i zdrav, a naročito stolnotenisačice redaju uspjehe.
Igru su tada zvali ping-pong, a naziv stolni tenis ustalio se tek nakon Drugog svjetskog rata. U Zagrebu je stolni tenis prvi počeo propagirati Đuro Kulčar, koji je 1922. godine postavio prvi stol u klupskoj kućici na stadionu HŠK Concordije. U februaru 1929. godine HAŠK je organizirao stolnoteniski turnir za otvoreno prvenstvo Zagreba u Velikoj kavani na Dolcu. Zabilježeno je da su nastupili SK Marathon, SK Cepin, Zagrebačko klizačko društvo, HŠK Concordia, HAŠK, Čakovečki sport klub i bezimeni klub iz Karlovca.
Čakovec je također bitan grad za razvoj stolnog tenisa – ondje je 1925. godine počela djelovati prva stolnoteniska sekcija u Hrvatskoj, osnovana u okviru Čakovečkog sport kluba. Dvije godine kasnije osnovana je u sportskom klubu Cepin prva stolnoteniska sekcija u Zagrebu, zatim niz drugih sekcija i klubova diljem grada. Od 1928. godine osnivaju se sekcije u Šibeniku, Sisku, Karlovcu, Osijeku te drugim gradovima. Čakovčanin Geza Legenstein bio je 1929. godine prvi igrač s ovih prostora koji je nastupio na svjetskom prvenstvu. Elizabeta Legenstein te je godine osvojila naslov prvakinje na turniru u Murskoj Soboti, koje neki smatraju prvim službenim prvenstvom Jugoslavije, dok drugi smatraju da je to bio turnir održan godinu ranije, 1928. u Somboru.
Zanimljivo je spomenuti i da je na svjetskom prvenstvu u Kairu 1939. godine reprezentacija Jugoslavije osvojila drugo mjesto. Po završetku Drugog svjetskog rata, krajem 1945. godine u Zagrebu je održano prvenstvo Hrvatske na kojem je sudjelovalo više od 200 igrača i igračica. Prvaci su postali Vera Žabčić i Žarko Dolinar. Brzo su se počeli održavati i susreti između stolnoteniskih momčadi, održan je troboj Zagreb-Subotica-Beograd, momčad Mladosti gostovala je u Vojvodini, itd. Prvi međunarodni susret poslije Drugog svjetskog rata održan je u Radničkom domu u Zagrebu 24. oktobra 1945. godine pred rasprodanim gledalištem.
“Pobjednik ostaje na stolu”
Zagreb je s godinama ugostio više velikih prvenstva u stolnom tenisu, a domaći stolnotenisači i stolnotenisačice osvajali su brojne medalje i titule. Među zatvorenim prostorima kojima dominiraju zvonka mala loptica i reket legendarna je Vjesnikova dvorana, a na zapadnom potezu grada voljena je bila dvorana u šoping centru Prečko. Važan je i Dom stolnog tenisa u Španskom, a zaštićeno od svih vremenskih neprilika igra se i na četrnaest stolova u Šestom paviljonu Zagrebačkog velesajma.
Ali nisu nam za ovaj tekst važna prvenstva i titule, nego da malo zavirimo u načine na koji se stolni tenis upisuje u svakodnevicu grada, u javni prostor i živote ljudi. U tome nam najviše mogu pomoći oni kojima su reket i loptica često u ruksaku, pa se za ćakulu javljamo Ivani Živković, pasioniranoj igračici i vrsnoj poznavateljici amaterskih pingpongaških prilika.
“Nekako s proljeća barem jednom tjedno nađem se na igralištu Kušlanove gimnazije. Četiri su stola, betonska s metalnim mrežicama. Uvijek istih desetak ljudi, različitih generacija, uglavnom susjedi. Scenarij je uvijek isti: dođeš, svi stolovi su zauzeti, sjedneš na klupu pa čekaš da se jedan stol smiluje i kaže ‘ajmo igrati ‘pobjednik ostaje na stolu’. Ako predugo čekam, počnem nervozno vrtiti reket u ruci i uzdisati. Obično netko ubere znakove”, priča nam Živković.
Kaže nam da je, kao i na svakom igralištu i sa svakim sportom, morala proći svojevrsnu inicijaciju prije nego je prihvaćena kao dio standardne postave. “Inicijacija se sastoji od toga da pobijediš nekoga tko je posebno uvjeren u vlastitu nepobjedivost. Obično su to muškarci u četrdesetima, dosta se nasekiraju kad ih pobijedim pa krenu ‘imaš bolji reket od mene’ i slične rečenice koje govore ljudi koji ne znaju gubiti”, objašnjava.
Pošto stolni tenis obožava, a naročito zvuk loptice, nije bilo šanse da će Živković odustati. Majka joj je inače stolni tenis igrala profesionalno u Zagrebu prije preseljenja u Dalmaciju, u kojoj je Živković odrasla. “Negdje pred kraj moje osnovne škole mama je pokrenula stolnoteniski klub. Uvijek mi je to bilo fascinantno – godinama je vodila taj klub u mjestu od iljadu ljudi, u županiji u kojoj tada nitko nije igrao stolni tenis. Trenirala sam jedno pet, šest godina, onda sam krenula na faks u Zagreb i prestala”, priča naša sugovornica.
Negdje pred kraj faksa nazvala ju je prijateljica koja je radila u jednom maksimirskom kafiću, rekavši joj da par žena na šanku priča da im fali treća za stolnotenisku ekipu. Tako je počela igrati u ženskoj amaterskoj ligi SOKAZ-a (Udruga stolnotenisača rekreativaca Zagreba). “Među najmlađima sam u ligi iako sam već lipo zagazila u tridesete. Moje suigračice Vera i Vlatka dosta me tetoše pa je većina pehara koje smo osvojile na mojim policama”, kaže Živković.
Gemišt sa ženama
Pitamo je više o njenim suigračicama, je li igrajući stolni tenis po Zagrebu upoznala ljude koje inače možda ne bi srela, koje veže specifično uz iskustvo igranja stolnog tenisa.
“Zahvaljujući ping-pongu, odnosno ženskoj amaterskoj ligi, jednom tjedno idem na gemišt sa ženama, odnosno generacijama žena s kojima bih se mimo sporta teško povezala. Isto tako, budući da su ekipe nerijetko organizirane po firmama, igrala sam na neobičnim mjestima: na vrhu PBZ-ovog tornja u Radničkoj, u staračkom domu”, odgovara.
Dotičemo se i mreže stolova dostupnih u gradu, od skrivenih haustora do velikih igrališta, toga ima li ih dovoljno, jesu li dobro održavani, potiče li se ljude da ih koriste.
“Igram uglavnom na stolovima po svom kvartu, na Staroj Pešči. Moj dojam je da su zapušteni. Vanjski stolovi mahom su betonski, beton često puca, a svaki friž utječe na igru. Problematične su i metalne mrežice, nerijetko su više od standarda. Isto tako, kad loptica zapne za ‘normalnu’ mrežicu, ima šanse ostati na stolu – to ne vrijedi za metalne, pogodiš li je, lopta uglavnom leti van”, komentira Živković. Smatra da bi stolove trebalo obnavljati, bolje održavati, povećati njihov broj.
Naročito je to važno jer je stolni tenis sport “široke ruke” – svi ga mogu i znaju igrati, ili barem tako misle. Malo će tko puno oklijevati ili strahovati prije nego uzme reket u ruke, i dobro je da je tako. Pritom stolovi ne zauzimaju puno prostora, lako se udomaće u malo gradskih kvadrata.
Živković naglašava da u stolnom tenisu ni godine nisu faktor, barem kad je riječ o amaterskom sportu. “Moja suigračica, primjerice, ima 75 godina. Promijenila je vrstu gume s kojom igra, promijenila je samu igru (prešla je na defenzivnu), ali i dalje igra u ligi, i dalje pobjeđuje. Nije sve u nogama, nešto je i u strategiji i instinktu”, zaključuje.
A mi za kraj dodajemo – nije sve u nogometu, pa nek’ nam je malo više strategije i instinkta gradske vlasti za stolni tenis. I ne samo za stolni tenis, nego za raznolike sportove i pripadajuće im prostore koji kroz sebe stvaraju duh onoga o čemu nam Živković divani. Prostore otvorene i uključive za sve, u kojima je srž sporta zaigranost i druženje, u kojima se i nakon gorkih gubitaka može zezati, slatko piti gemišt i poželjeti sutra sve iznova. U njima, ako je sreće, čovjek malo bolje upozna i sebe i druge i grad u kojem svi skupa jesmo. A ono što upoznaš, do toga ti je stalo – tako to obično ide.
ObjavljenoObjavljeno
