Jedna šetnja Hrelićem

Buvljak je prostor zajednice i bauljanja koje nije privatizirano, jedno od rijetkih mjesta na kojima još uvijek imamo slobodu kretanja i kontemplacije, a da smo među ljudima, uz njih.

FOTO: Ivana / Flickr

1.

Hrelić nije samo zagrebački buvljak, već i alegoreza grada Zagreba. Da bismo razumjeli zašto, moramo ga prvo mentalno i vizualno smjestiti u prostoru. Hrelić se nalazi na jugu glavnog grada. Nije romantično smješten podno planine Medvednice, već se iznad njega izdiže deponij smeća. Taj je deponij hranilište velikog broja zagrebačkih galebova i vrana. Ispod ptica, ljudi također pronalaze hranu i predmete koji su im korisni. Postoji, dakle, određena simetrija u potrebama koje Zagrepčani i životinje zadovoljavaju na Jakuševcu. To simboličko podudaranje, to kopanje po smeću, traži posebnu vrstu želuca, doslovno i figurativno, te odbija onaj sloj građana koji misli da je iznad, ne samo osoba koje na buvljaku pazare, već i iznad ptica koje nad tim jadnicima nezainteresirano kruže. Tamo gdje se hrane proždrljivi galebovi klaukavci, teško je zamisliti Baudelairovog albatrosa s kojim se zagrebačka buržoazija puno radije identificira. Smrad koji se širi iz reciklažnog dvorišta nimalo ne popravlja dojam.

Alegorija se prima za šutu, piše Walter Benjamin u svom eseju o poznatom francuskom pjesniku. Nitko ne ide na Hrelić po šutu. Građevinski otpad proizvodi se drugdje i dovlači na deponij zajedno s bogatim alegorijskim značenjem, koje onda na buvljaku slobodno interpretiramo. Naravno, samo ako se demoliranjem Zagreba i uništavanjem svakodnevnog života u glavnom gradu uopće želimo baviti, jer i za to je potrebno imati posebno jak želudac. Građevinski, gentrifikacijski radovi događaju se na drugim lokacijama, dok buvljak godinama ostaje neizmijenjen. Možemo slobodno reći da smrad investitore drži na pristojnom odstojanju, na čemu bismo reciklažnom dvorištu zapravo trebali biti zahvalni. Hrelić, prostorno gledano, zauzima vrlo marginalnu poziciju unutar glavnog grada, ali upravo mu to rubno mjesto i taj neopisivi smrad omogućavaju da bude kulturno značajan.

Jeftino je stanovanje, kako piše američka esejistica i novinarka Ellen Willis, šezdesetih godina bilo temelj njujorške kulture jer je dozvoljavalo piscima i umjetnicima da žive jedni pored drugih, u zajednici. To je zajedništvo rezultiralo bogatim intelektualnim životom grada. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastupa kultura recesije: ljudi s parama tvrde da para nema. Taj nametnuti asketizam pojačava antiintelektualnu atmosferu širom SAD-a, dok deregulacija tržišta i smanjenje investicija u javnu stanogradnju doslovno uništavaju nezavisnu kulturnu scenu. Velike medijske kompanije koje drže izdavaštvo ne toleriraju, piše Willis, nisku zaradu takozvanih mid-list knjiga, odnosno naslova koji nisu bestseleri. Da ne govorimo o subvencioniranju knjiga na kojima ti magnati “gube” novac, a koje su neovisni izdavači itekako podržavali.

FOTO: Ivana / Flickr

Kakve veze ove opservacije imaju s današnjim Zagrebom i Hrelićem? Ogromne. Kulturni život Zagreba nije se oporavio od recesije iz 2012. godine. Ne zato što novca nema, već zato što je temeljna logika i glavni cilj inscenirane, prolongirane recesije, kako američka esejistica primjećuje, sužavanje prostora za kulturne aktivnosti, za neovisni intelektualni i umjetnički rad. Sve što je Willis napisala u svom eseju The Writer’s Voice iz 1998. godine i dalje je aktualno: u medijima nema više mjesta za izvrsno napisane tekstove koje ne možemo žanrovski odrediti. Sve mora biti jasno klasificirano, prodano i naplaćeno. Willis piše o posljedicama koje je ovakva uređivačka i izdavačka politika imala na časopis Voice za koji je svojevremeno pisala: tekstovi su bili sve kraći, banalniji, gluplji; njihov ton postao je manje osoban, homogeniji. Ljudi koji se poput mene bave pisanjem i medijima, jasno će u ovim opaskama prepoznati obrise suvremene hrvatske kulture. A Zagreb je, htjeli mi to priznati ili ne, njezino fizičko sjedište. Namjerno kažem fizičko, jer kultura nikad nije nematerijalna.

Homogenizaciju, koju Ellen Willis uočava u novinarstvu, sociolog Stanley Aronowitz vidi kao urbanističku boljku New Yorka. Grad se prilagođava novoj klijenteli, nesklonoj intelektualnoj debati i umjetničkom stvaralaštvu. Buržuji raseljavaju manjine: Poljake, Ukrajince, Portorikance. Zatvaraju se galerije, otvaraju se butici i Starbucks. Ovaj distopijski ton pronalazimo još kod Waltera Benjamina. U svom eseju Pariz, glavni grad devetnaestog stoljeća, filozof piše da “povećanje stanarina tjera proletarijat u predgrađa”. Parižani su otuđeni od vlastitog grada, a kako nezadovoljstvo raste, tako se ulice urbanistički šire da bi elite dislociranom, otuđenom proletarijatu onemogućile podizanje barikada. Po aktualnim prosvjedima u Parizu vidimo da nema ulice dovoljno široke kad je narod nezadovoljan. 

2.

Hrelić ima simboličku i doslovnu širinu bulevara. Nakon što prođemo ogroman parking, izbijamo do malih, betoniranih parcela, uredno raspoređenih po tlu kao kakve nadgrobne spomen-ploče. Iako je sve pod pravim uglom, postoji sloboda kretanja. Prostor je otvoren. Broj posjetitelja i prodavača varira, zavisno od vremenskih prilika i godišnjih doba. Roba koju možete pronaći raznovrsna je i nepredvidljiva. Takvi su i ljudi koje na zagrebačkom buvljaku susrećete. Ako postoji dio Zagreba koji podsjeća na velegrad, onda je to Hrelić.

Buvljak smo već smjestili na jug grada, no bez obzira na njegovu geografsku poziciju, Hrelić je uvijek na jednakoj razdaljini od svih tržnih centara s jedne, i kulturnih institucija i ustanova s druge strane. Za razliku od HRT-a, Ministarstva kulture i hrvatskih izdavača, zagrebački buvljak ne dopušta ni najmanju klasnu ambivalentnost. Funkcija buvljaka vrlo je jasna: on je tu da nam pomogne, a ne da nas odere. Stvaramo predmete da bismo živjeli u svijetu, kaže Elizabeth Grosz. Umjetnički ih stvaramo. Ti predmeti, ta djela katkad završe na otpadu. Kao što galeb klaukavac ide po hranu na deponij, tako i nas glad vodi na Hrelić. Među hrpom robe uvijek postoji predmet. Potrebna je vještina da ga nađemo. Na buvljaku nema lihvarske marže, nema inflacije, nema preše za papir da nas prignječi i ubije. Hrelić nije Kaufland.

Za 50 kuna, odnosno 6 i pol eura, našla sam na buvljaku nedavno sabrana djela Charlesa Baudelairea u pet knjiga, u prekrasnom izdanju beogradske Narodne knjige. Prije toga kupila sam Proustov ciklus romana U traganju za izgubljenim vremenom (Zora, 1977). Svih 13 knjiga za 18 eura. Toliko kod hrvatskih izdavača danas koštaju meko ukoričene knjige od pet i pol stranica. Jesu li knjige predmeti? Pošto ih stvaramo da bismo živjeli, mislim da jesu. No problem je kad knjiga umjesto predmeta postane roba. I to ne samo knjiga, već i autorica koja ju je napisala. I to roba koja mora zaraditi, roba od koje izdavač mora, jednostavno MORA imati novčanu korist, čak i po cijenu homogeniziranja čitave književne produkcije. Kratko, banalno, glupo? Nema veze. Bitno da se prodaje.

FOTO: Hrelić / Facebook

Zagrebački buvljak demistificira malograđansko, profitabilno pisanje tako što knjige doslovno baca u blato, a pisce s Parnasa spušta među ljude koji jedu buncek, kiselo zelje i grah. Nema više napajanja s Kastalije, svetog pjesničkog vrela: na Hreliću se piju Žuja, kola i Karlovačko. Naslovi su razbacani svud uokolo, memljivi, istočkani izmetom kukaca, obilježeni mačjom mokraćom i dječjim žvrljotinama. Zbog jakog kontrasta između predrasuda o uzvišenosti pisanja i realnosti buvljaka, može se činiti da Hrelić u blato ne baca samo konkretne knjige, već čitavu književnost. Buvljak u očima laika postaje simbol nekulture, vulgarno mjesto koje devalvira vrijednost beletristike zato što naslove ne stavlja na police, gdje im je mjesto, već ih baca u poluraspadnute kartonske kutije, među poderane gaće i zahrđali poljoprivredni alat.

No je li knjigama “mjesto” tamo gdje nema mjesta za autore? Jesu li police s bestselerima i novitetima doista mjesto koje propagira procvat inteligencije i promiče intelektualne rasprave? Uzmimo za primjer bivši Algoritam, smješten u samom središtu grada, odmah do hotela Dubrovnik. Kad se spustite u podrum dočekuju vas tri paralelno postavljena stola, od kojih samo jedan otpada na hrvatske prijevode. Sve je ostalo na engleskom, prilagođeno turistima. Fotelja koja je nekad dopuštala da sjednemo i prelistamo knjige prije nego ih kupimo, uklonjena je. Ukoliko nam je kultura, ili još konkretnije – književnost, posao – ovakve knjižare nisu za nas. Umjetnici se ne okupljaju na mjestima iz kojih je prekarijat cjenovno deložiran. 25 eura za knjigu je previše jer jedna knjiga ne čini proljeće. Dopustite da objasnim. Ukoliko čitam, na primjer, Republikance (Sandorf, 2020) Cécile Guilbert, a autorica unutra spominje niz drugih imena, poput Claudea Simona, Patricka Modiana i Saint-Simona, treba mi biti omogućeno da mozak protegnem i na njih. Nemam 100 eura da naslove kupim? Mogla bih otići u gradsku knjižnicu, ali i tamo me dočekuju ograničenja: starijih naslova često nema, u depou su, arhivirani, ili pak nisu ni objavljeni u Hrvatskoj. 

Hrelić je mjesto koje kultivira i omogućava intelektualnu razmjenu u puno većoj mjeri nego to trenutno rade zagrebačke kulturne ustanove i mediji. Buvljak je otvoren i inkluzivan, a ne ekskluzivan prostor. Police i liste koje rangiraju imena po broju prodanih knjiga; žanrovsko razgraničavanje naslova; mediji koji literaturu reklamiraju kao robu; Ministarstvo koje ne želi bibliotekama subvencionirati otkup tržišno neisplativih naslova – sve su to stube koje književnost s kule bjelokosne spuštaju među predmete otpisane iz kućanstava, iz dućana i vrlo često – iz Knjižnica grada Zagreba. Zagrebačka kulturna industrija toliko je knjigama povisila kiriju na policama, toliko je te police homogenizirala, da ih je otuđila od pisaca. Naslovi koji završe u blatu, izvučeni su iz smeća. U to ih smeće nije bacio Hrelić.

3.

Na neki način pisanje je, kaže Valeria Luiselli, stvaranje prostora za čitanje. Njezina zbirka književnih eseja Krivotvorine (Edicije Božičević, 2017) govori o javnom prostoru kroz koji se krećemo fizički i idejama, mentalno. Autori su uvijek flaneri, odnosno potucala poput Baudelairea, Benjamina i nje. Da bismo stvarali i živjeli, moramo stalno čitati prostor koji nas okružuje i oneobičavati ga drugima. Šetnjom urbanim krajolikom, čak i kad šutimo, uključujemo ostale u razgovor. To je neminovnost spisateljskog zanata, to čavrljanje s okolišem. Moramo se neprestano kretati, ako ne već ulicama, a onda knjigama. Nije slučajnost to što Ellen Willis uz jeftino stanovanje kao simbol prosperiteta ističe još i nesmetano putovanje. Od toga kako izgleda prostor kojim lunjamo ovisi kako će izgledati prostor koji pisanjem otvaramo čitateljima. Ako hodamo po gentrificiranim kvartovima, šetuckamo sterilnim prostorom očišćenim od ljudske graje, kako će izgledati naša proza? Ako se pak krećemo Hrelićem, ispod ptica, u masi, vrevi – ne obećava li to šetanje uzbudljiviju književnu razmjenu? Okolinu reflektiramo natrag kroz književna djela. Hoće li nas ostali šetači (bili oni flaneri ili ne) čitati, ili će nas ostaviti da trunemo u kakvoj kutiji posve je nebitno jer smo mi svoju autorsko lutanje obavili. Nekom ćemo već biti predmet interesa. Ne moramo biti roba za sve.

FOTO: Ivana / Flickr

Ne treba, naravno, glorificirati buvljak kao univerzalno ljepilo koje nas sve veže. Osobno, na Hreliću se uključujem u masu i iz nje isključujem zavisno od raspoloženja. Buvljak je mjesto nasumičnosti i konvergencije, slojevito je i kontradiktorno. Svatko dolazi po svoje. Sve nas na buvljak tjera ista, a opet drugačija glad. Ljudi su zapravo glavni faktor kontingencije. Nikad ne znamo na kakvu ćemo osobu nabasati. Velika je stvar ostati humanist nakon izleta na Hrelić jer smrad koji tamo osjetimo ne dolazi samo od reciklažnog dvorišta. Možete čuti različita opažanja, zabilježiti užasne stvari. Jutros sam na primjer slušala čovjeka kako tvrdi da je Zemlja ravna. Tri koraka dalje netko je prodavao pregaču na kojoj je pisalo: ista sam svoja baka, nikad ne šutim. Rasističkih incidenata ima na pretek, pogotovo sad kad na buvljak dolaze imigranti. No kad osjetim navalu dišpeta, kad mi dođe da se posvađam, bijes gotovo uvijek splasne jer krajičkom oka vidim zanimljivu hrpu jugoslavenske konfekcije ili hrpe starih knjiga za koje nisam ni znala da postoje. Kad vidim divne stvari koje su ljudi u stanju proizvesti vlastitim radom, zavolim i budale koje sam netom prije htjela opsovati.

Ljepota Hrelića leži u činjenici da nas ne izolira od stvarnog života. U stvarnosti nam je dopušteno ne znati uvijek kud smo pošli, koji nam je cilj. Brojni tekstovi govore da je figura flanera iščezla zato što gradovi više ne toleriraju besciljno lutanje ulicama. Mislim da je zagrebački buvljak izuzetak jer čak i ako pokušavamo naći neku konkretnu stvar, nikad ne znamo je li ona doista ondje. Moramo lutati pogledom po predmetima i licima, moramo upijati okruženje, biti svjesni drugih. 

Zygmunt Bauman u zborniku Flâneur (Routledge, 1994), piše kako je flaner zavođenjem pretvoren u potrošača, transformiran u kupca. Rad flanera, kaže on, ugodan je, ali nije lak: ne može se obaviti bilo gdje. Danas čovjek ide samo gdje mora. Hodamo od jedne do druge točke, s jasnom namjerom i potrebom, što brže možemo. Po mogućnosti bez zaustavljanja, veli Bauman. Ili još bolje: bez osvrtanja. Podsjeća me to na Ikeu, na tržne centre i outlet trgovine u kojima meandriramo kako roba nalaže. Sloboda kretanja oduzeta nam je, a potom je, kako Bauman odlično primjećuje, privatizirana. Hrelić je jedno od rijetkih mjesta na kojima još uvijek imamo slobodu kretanja i kontemplacije, a da smo među ljudima, uz njih. Buvljak je prostor zajednice i bauljanja koje nije privatizirano. Ono što u stvari pokušavam reći jest da su galebovi i vrane novi albatrosi.

Oni lebde nad krajolikom, piše Joan Didion o tržnim centrima, a ne o pticama. Njihova je uloga, uloga sedativa. Tu su da ublaže našu anksioznost. Bauman se pak ne slaže: tržni je izgrađen da nas “zaslijepi, prevari i zavede”. Oboje su u pravu. Tržni centar je sedativ koji uzbuđuje, kontradikcija koja je u potpunosti istinita. Kretanje tržnim centrom jalov je posao. Zrak je zagušljiv. Nema prirodnog svjetla. Nemoguće je među silnom robom naći predmet jer ljudi koji su tu robu pravili ne stvaraju da bi živjeli, već preživjeli. Tržni centri proizvode šutu a ne ideje.

Najdinamičniji elementi arhitekture, piše Elizabeth Grosz, jednako kao i elementi umjetničkog, društvenog i političkog života, teže suštom uživanju u nepoznatom. Upravo te dinamične, eksperimentalne sile, kako autorica kaže, oživljavaju kulturu i kulturnu proizvodnju. Što su arhitektonski i kulturni oblici formulaičniji i predvidljiviji, to su konzervativniji. Grosz vjeruje da je arhitektura svojevrsna proteza, da je ona posrednik kojim inteligencija svijet pretače u stvari. Njezine ideje možda zvuče komplicirano, ali svejedno su uvjerljive: na Hreliću misli mogu slobodno ići u svim smjerovima. U tržnom centru takvo je kretanje nemoguće jer je roba posložena tako da zarobi pažnju. Nikakvo eksperimentiranje nije dobrodošlo. Stvar koju dućani znaju napraviti, da nas zbune, jest premjestiti robu s jednog kraja na drugi, ali ni to nije eksperiment. To je premještanje robe uobičajeno, isprobano. Tržni centar aseptično je okruženje, umjetni pakao, u kojem je kontemplacija osujećena užasnom glazbom, rasvjetom i kružnim kretanjem.

FOTO: Mićo Samardžija / Flickr

Aseptičnost koju spominjem treba signalizirati kupcu da je prostor tržnog centra očišćen od politike. Ona treba prikriti klasni karakter kapitalističke arhitekture. Flaner je pažljiv promatrač, pomalo novinar, pomalo detektiv, kako kaže David Frisby. On je skrivena figura koja posjeduje izvrsnu sposobnost čitanja i razumijevanja vlastitog grada i društvenih prilika. I ne samo to. Flaner, objašnjava Frisby, ima oko za konkretna historijska, a ne samo osobna iskustva. On nije, dakle, samo feljtonist, već i historiograf. Stanley Aronowitz tako u šetnjama po Manhattanu opaža konstantno reduciranje mjesta za stanovanje kako bi bogataši gradili više i dodatno povećavali svoju zaradu. Bit ću dovoljno slobodna da primijetim isti trend u Zagrebu: javnih prostora sve je manje, a građevinskog i ljudskog otpada sve više. Gentrifikacijski trend uništava sve zagrebačke kvartove, onemogućava građanima normalan život. Da to ne bi primijetili i kritizirali, flaneri su zatvoreni u tržne centre u kojima postaju potrošači. Istovremeno, knjige koje nisu roba, bačene su u smeće odakle ih preprodavači s Hrelića i antikvari izvlače na zrak. Kultura nikad ne igra ulogu sedativa, a glavna je uloga tržnog centra upravo da nas otupi kako ne bismo primijetili koliko toga ne primjećujemo. Recesijom inducirano sljepilo zagrebačke kulturne scene također ima klasni karakter: autori koji u ovom trenutku grade svoje pozicije u izdavaštvu, u književnosti i medijima, rade to nauštrb javnog interesa. Takvi su ljudi usmjereni isključivo na osobna, a ne na historijska iskustva. Oni nisu flaneri i po meni, nikad neće biti dobri pisci.

4.

Postoje sretna podudaranja, maleni izgredi kakvim nas Hrelić stalno nagrađuje. Nedavno sam među hrpom muških dizajnerskih kravata našla jednu svilenu, na kojoj je diskretno bilo izvezeno Stranka demokratske akcije, odnosno SDA. Gianni Versace, Gianni Versace, Alija Izetbegović. Za umjetnike ovakve su anegdote blago jer lako zapale stvaralačku iskru. Predmeti koji nisu dostojni trgovačkih centara, svejedno imaju svoju vrijednost u ljudskoj imaginaciji. Knjige koje nisu na korporativnim policama i u medijima, svejedno ću rado pročitati jer knjiga kao predmet nema rok trajanja. Ideje nisu kvarljiva roba.

O Hreliću bih mogla napisati još stotinu eseja, svaki iz različitog kuta. Isprva sam ovaj esej htjela napisati tretirajući buvljak kao trojanskog konja i to samo zato što sam kupila privjesak u njegovom obliku, a onda tjedan dana kasnije našla Ilijadu i Odiseju. Činilo mi se da tu koincidenciju ne bih smjela prešutjeti, a i Hrelić je doista moguće prikazati kao drvenu konstrukciju u koju se može sakriti toliko toga. Buvljak je po meni sušta kontrakultura. Odlasci na zagrebački, ali i na bilo koji drugi buvljak, uvijek za sobom povlače najrazličitija iskustva i opservacije. Nemoguće ih je obuhvatiti jednim tekstom. Ne vjerujem da je Hrelić tematski uopće moguće iscrpiti.

S obzirom da ne odlazim rado u centar Zagreba, ne toliko zbog turista, koliko zbog grada koji svoju infrastrukturu uporno prilagođava ljudima u prolazu, a ne nama koji ovdje živimo, Hrelić je postao moje gradsko izletište. Odbijam graditi život koristeći tuđu šutu. Ukoliko želim biti sama, kontemplirati o životu i smrti, odlazim u prirodu, ali ako mi treba društvo, bez lažne intimizacije kakva je trenutno popularna na kulturnoj i književnoj sceni, onda odlazim na buvljak. Tamo susrećem najrazličitije ljude s kojima ne moram uopće razgovarati da bih ih razumjela; kupujem knjige za euro-dva; promatram mnoštvo i prisluškujem trgovce. Okružena sam ljudima i predmetima, a ne ponudom i potražnjom. Nikad se ne cjenkam, iako buvljak ima svoju logiku i nitko mi to ne bi zamjerio. Promatram lica, uglavnom starija, koja brižljivo izlažu predmete. Ono što bi drugdje bila roba, ovdje je najveće blago, čak i kad ga prodaju za 20 centi. Teško je tražiti manje, kad za sitniš svaki put dobijem toliko toga.

Tekst je dio temata posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora. Ostale tekstove temata potražite ovdje.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano