Tema Piše: Matija Mrakovčić
“Ako želite saznati u kakvom su odnosu kultura, borba za zajednička dobra i institucionalna promjena u vremenu ekonomske krize, politika štednje i privatizacije, dođite na međunarodnu konferenciju koja će se od 14. do 16. veljače održati u Goethe Institutu i Novinarskom domu u Zagrebu”, glasio je poziv na koferenciju koju su organizirali Savez udruga Operacija grad, Savez udruga Klubtura, Pravo na grad i Kooperativa – regionalna platforma za kulturu u suradnji s Europskom kulturnom fondacijom (ECF) i Zakladom Heinrich Böll – Hrvatska. Osim impresivnog popisa organizatora i sudionika konferencije, štura najavna rečenica jasno je iscrtala okvir susreta: sve što kulturnog radnika, shvaćajući kulturu u najširem smislu riječi, danas može zanimati a to je kako preživjeti u vremenu kada potrebe donedavno shvaćene kao javne postaju ili privatne ili nestaju. Nažalost, program konferencije objavljen je svega dva dana prije početka te su paneli, okrugli stolovi, predavanja i diskusije ostale rezervirani za užu, specijaliziranu publiku. Fokus na dvije tribine tijekom tri dana pokušao je pojam regije proširiti izvan prostora Balkana, odnosno bivšeg jugoslavenskog prostora, no rezultat njihova praćenja pokazao je da geografski prostor od kojeg nas dijeli Jadransko more i ne može funkcionirati po sličnim parametrima u kojima funkcionira domaća stvarnost.
Asimetrija regije
U petak, 14. veljače, u Novinarskom je domu organizirano okupljanje udruga, organizacija, mreža i pojedinaca iz regije: Slovenije, Srbije, Makedonije i Hrvatske. Na panelu je istaknuto da bosanskohercegovačka mreža nije zastupljena jer ne postoji, a u pogledu regionalne suradnje za koju se traže novčani poticaji iz Europe, Milena Dragičević Šešić, profesorica Fakulteta dramskih umetnosti i šefica UNESCO-ove katedre za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta u Beogradu, spomenula je primjer natječaja koji je regiju promatrao kao da počinje na granici BiH, a proteže se sve do Rusije. U kontekstu u kojem ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači mnogo za povećanje kvalitete i kvantitete kulturne produkcije “s ove strane” regije, okrugli stol u pod nazivom Iskustva i budućnost regionalne suradnje pokazao se kao dobrodošli predah prisutnim predstavnicima organizacija.
Darka Radosavljević predstavila je asocijaciju Nezavisna kulturna scena Srbije, suradničku platformu devedesetak organizacija, inicijativa i pojedinaca u području kulture i umjetnosti, koju je 2011. godine osnovalo 28 organizacija iz Beograda, Kragujevca, Kruševca, Niša, Novog Sada, Pirota, Šapca, Zaječara, Zrenjanina i Vranja. Darka Radosavljević kao najveći problem asocijacije navela je čestu izmjenu ljudi nadležnih za kulturu u izvršnoj vlasti te time nesigurnost u uspostavljanju trajnijih oblika suradnje s nezavisnom scenom. Tome svjedoči odluka Ministarstva kulture i informisanja Srbije da raskine Protokol o saradnji s Asocijacijom NKSS iz 2011. godine, potpisan kao prvi korak ka kontinuiranom dijalogu o ključnim pitanjima uvjeta rada i statusa nevladinog sektora u području suvremenog stvaralaštva, ali i širih pitanja kulturne politike. Raskidom Protokola, kaže Radosavljević, cijela se Asocijacija probudila u pogledu zagovaranja promjene položaja nezavisne kulturne scene, dobivena je medijska potpora pa je u tom smislu udarac Ministarstva „jako dobro došao“.
Ljubljanska Asociacija broji oko 90 članica-nevladinih organizacija i stotinjak profesionalaca. Anela Bešo predstavila je mrežu koja djeluje još od 1992. godine, a više od deset godina nakon osnivanja, smatra pomake u kulturnoj politici Slovenije – minimalnima. Promjenom vlasti 2013. godine i dolaskom novog ministra kuture naglasak je stavljen na civilno društvo i nezavisnu kulturnu scenu, no implementacija predloženih zakona (o financiranju, suradnji, samostalnim kulturnim radnicima, savjetima za kulturu), ističe Bešo, neuspješno je provedena. Iskra Gešoska (Savez Jadro) istaknula je da Makedonija ima najveći budžet za kulturu u regiji, no da to ne može značiti mnogo ni za institucionalnu, a kamoli za nezavisnu kulturu kad su političke strukture u zemlji kriminalne. Gešoska smatra da nepostojanje dijaloga, koji, ako se razvije, predstavlja samo alibi za nedjelovanje, treba suprotstaviti radikalnoj konfrontaciji.
S njom se složio Teodor Celakoski koji je rekao da scena u regiji ponekad funkcionira kao „samoskrivljeni prekarijat“. Problem nezavisne kulturne scene kao “institucionalne priredbe” jest stalno pozicioniranje u odnosu prema vlasti pa izostaju točke umrežavanja s drugim akterima civilne scene i izostaje reakcija na aktualne, trenutne društvene probleme. Konfrontacija izostaje jer scena ostaje na mjestu na kojem se od nje očekuje da bude. Potreban je iskorak, zauzimanje pozicije koja će tražiti i osnivati taktičke saveze i pokrenuti konfrontaciju koja odustaje od pozicije traženja boljeg položaja unutar svog, jednog sektora. Kultura koja ostaje unutar same sebe, kaže Celakoski, dugoročno neće opstati.
Javno je privatno
Davor Mišković govorio je o mreži Clubture kao samoregulirajućem sustavu koji se tijekom više od deset godina djelovanja unutar sebe okrupnio. Tako navodi SU Operacija grad, mješovitu ustanovu Pogon, SU Molekula, SU Rojc kao primjere saveza unutar saveza koji nisu jedni drugima nadređeni. Najveći problemi kulturne proizvodnje s kojima se mreža susreće jesu smanjivanje sredstava za kulturu na lokalnoj razini te vrednovanje kulturnih programa po posjećenosti. Istaknuo je pozitivan trend “oprostorivanja”, odnosno davanja napuštenih prostora organizacijama nezavisne kulture, u čemu svoj interes nalaze i javne ustanove u kulturi. Također, spomenut je i riječki primjer suradnje Grada, Sveučilišta i nezavisne scene: za razliku od Rojca, Jedinstva, Doma mladih, koji su svi inicirani iz sektora nezavisne kulture, riječki je slučaj inicirala sama vlast.
Povedena je rasprava o primjerima vojarne Arčibald Rajs u Novom Sadu, Metelkova mesto u Ljubljani i Pogona u Zagrebu, kao nekorištenih prostora koje su okupirali civilno društvo i nezavisna kulturna scena, no među kojima samo Zagreb i Ljubljana bilježe uspješnu okupaciju koja je prerasla u svojevrsne participativne institucije kulture. Prisutni su govornici i sudionici tih okupacija zaključili da su Zagreb i Ljubljana, za razliku od Novog Sada, razvili dijalog s vlastima, no još važnije, unutarnju koherentnost uključenih organizacija.
Upravo su primjeri okupacije prostora radi kulturne djelatnosti bili tema drugog panela u subotu, 15. veljače, u Goethe Institutu. Konceptualni uvod u borbe za prostore kulture dala je Danijela Dolenec, kritička istraživačica i aktivistica, koordinatorica ekosocijalističkog kolektiva Grupa 22, profesorica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Dolenec je ponudila diskurzivnu i teoretsku koncepciju commonsa kao uvod u praktično bavljenje njima. Commons je semantički bremenit pojam koji povezuje resurse, samoorganizirajuću društvenu zajednicu te vrijednosti, norme i prakse koje dijele njeni članovi, a koji odnos privatnog i javnog misle izvan pojma vlasništva. Dolenec je istaknula da commons ne označava da su neka dobra ničija ili da su svačija: ona su zajednička.
Na panelu su sudjelovali predstavnici talijanskih kulturnih organizacija koje su okupirale prostor u kojem sada rade te ih otvorili svim zainteresiranim građanima radi bavljenja kreativnim praksama i edukacijom. Među njima bila je Federica Giardini iz rimskog kazališta Valle, punog naziva Teatro Valle Occupato, koja je istaknula da commons kao takav ne postoji prije njegova zauzeća, odnosno prije postavljanja zahtjeva da se prizna kao zajedničko dobro. Potaknuti građanskim akcijama koje su se oduprle dodatnim oporezivanjima, privatizacijama te političkom špekulantstvu i pogodovanju, skupina kulturnih i umjetničkih radnika zauzela je 14. lipnja 2011. godine Teatro Valle kojem je prijetila privatizacija. Kao jedno od starijih rimskih kazališta, s velikom kulturnom i simboličkom vrijednošću, akcija zauzimanja postala je važno mjesto otpora prevladavajućim praksama invazivnih zahvata u kulturne djelatnosti, te se njen utjecaj otada proširio cijelom Italijom. Nakon okupacije, istaknula je sudionica Sylvia De Fanti, kazalište je institucionalizirano donošenjem statuta i stvaranjem komune (Teatro Valle Bene Comune), alternativnog modela koji se temelji na samoupravljanju kulturnih radnika i građana po modelu direktne demokracije, a sada je u fazi čekanja da lokalne vlasti priznaju Teatro Valle Occupato kao legitimnu instituciju.
Emina Višnić, ravnateljica Zagrebačkog centra za kulturu i mlade – POGON, predstavila je specifičnosti hrvatskog kulturnog konteksta oprimjerivši ga dilemom javno financiranih kazališta hoće li igrati Macbetha ili Hamleta. Istaknula je da treći sektor stalno traži nove oblike institucionalizacije i više javnog, u pogledu transparentnosti, prostora ili publike. POGON je specifična ustanova u Hrvatskoj jer je osnovana temeljem javno-civilnog partnerstva, a kao producent kulturnih događaja sama nema striktno određenu poziciju o tome što kultura i umjetnost jesu.
Državni parazit ili tržišni poduzetnik?
Nestabilna definicija kulture i umjetnosti u fokusu je istraživanja kolektiva Macao, pokreta prvenstveno povezanog s okupacijom poslovnog nebodera u centru Milana. Torre Galfa okupiran je 5. svibnja 2012. kada su stotine mladih ljudi, radnika u kulturi, srušili ograde oko tornja te preuzeli napušteni neboder od 33 kata u vlasništvu sicilijanskog nekretninskog mogula koji je tijekom 2000. bankrotirao. U Galfi se oblikovao novi centar za umjetnost, kulturu i istraživanje: Macao. Nakon što su 15. svibnja izbačeni, zauzimaju Palazzo Citterio, osamnaestostoljetnu zgradu napuštenu punih 40 godina, a uz čije je očuvanje, obnovu i promociju povezano zamračenje milijuna i miljuna eura. Palača je bila okupirana dva dana, politika i mediji su udruženi u blaćenju okupanata, Ministarstvo kulture šalje naposljetku vojsku da isprazni zgradu.
Nakon toga, Macao ostaje na ulicama. Gradom se šire organizirani i improvizirani sastanci i radne grupe, a Macao učvršćuje organizacijsku strukturu proizvodeći vlastite demokratske prakse. Nakon mjesec dana provedenih na ulicama Milana, 16. lipnja Macao ulazi u još jedan prostor obilježen financijskim malverzacijama i u stalnom projektu obnove, bivšu klaonicu u ulici Molise, zgradu s kraja 19. stoljeća. Tamo su i danas, heterogeniji nego prije, no povezaniji u namjeri da proizvodnji samog Macaa daju značenje i vrijednost, ili kako je Emanuele Braga istaknuo na tribini: kako spriječiti da neoliberalni sustav nastavi zlouporabiti vrijednosti koje su inicijalno nastale unutar commonsa i civilnog društva?
Još jedan pokret zauzimanja nekorištenih gradskih prostora, ovaj put venecijanskih skladišta soli, predstavio je Marco Baravalle. Kolektiv koji čini S.a.L.E. Docks broji dvadesetak ljudi, većinom studenata različitih fakulteta. I Magazzini del Sale stara su skladišta soli Venecijanske Republike, sagrađeni u petnaestom stoljeću, devedesetih godine prošlog stoljeća korištena i za izložbe, a inače su u vlasništvu Grada. Razloga za okupiranje tih prostora bilo je više. Skladišta su u krugu važnom za suvremenu umjetnost, u institucionalnom kontekstu Punte della Dogana, Venecijanskog Bijenala, sjedišta Fondacije Vedova. U suvremenoj Veneciji, investitori su istodobno javni i privatni, a poseban je primjer francuskog biznismena Françoisa Pinaulta koji je investirao 30 milijuna eura u obnovu zgrade trokutastog oblika na sjecištu Grand kanala i kanala Giudecca, a zauzvrat dobio prostor za muzealizaciju umjetnina u svom vlasništvu, odnosno na koga je automobilska industrija Fiat prenijela vlasništvo povijesne lokacije Palače Grassi. Te su operacije nadopunjene uvijek rastućim Bijenalom, nezaustavljivim procesom unatoč ekonomskoj krizi.
U ovoj vrsti ekonomije kulturnih industrija i ekonomije događaja, kapitalne investicije nikada nisu okrenute društvenoj raspodjeli. Tko radi u ovim sektorima, gotovo je uvijek u prekarnom položaju, stažiranje je pravilo i često nije prilika za učenje već je opskrba neplaćenim radom. Projekt S.a.L.E. Docks nastao je kao odgovor na nedostatak subjekta koji će proizvesti stvarnu kritiku koja nije naivna i izrabljena, odnosno koji će problematizirati dihotomiju kulture kao državnog parazita ili tržišnog poduzetnika, istaknuo je Baravalle. Smatra da je S.a.L.E. Docks pokušaj izlaska iz te opreke, na što mu je Danijela Dolenec replicirala kako smatra da su upravo commons ta treća pozicija koja nas odvodi korak dalje od zadanih položaja.
Kulturne politike
Tijekom panela u Goethe institutu, Goran Matić iz udruge Volim Pulu spomenuo je problem medija odnosno medijske šutnje te činjenice da je istarski, ali i hrvatski medijski prostor privatiziran i monopoliziran, s čime su se mogli poistovjetiti i ostali sudionici tribine: Đuro Capor iz inicijative Srđ je naš, Bernard Ivčić iz Zelene akcije te Tomislav Domes iz Prava na grad. O mainstream medijskoj vidljivosti tih inicijativa i ulozi medija u borbi protiv njihove borbe, već se podosta pisalo.
Val okupacije javnih prostora do kojeg je došlo u Italiji (uz Macao, Teatro Valle i S.a.L.E. Docks, tu su još i kino Palazzo, kazališta Marinoni, Coppola, Garibaldi, La Balena), nije primjer koji može utješiti hrvatsku stvarnost parcijalnih borbi i povremenih provala građanske solidarnosti. No, Đuro Capor spomenuo je važnu stvar za domaći kontekst: prepričavajući događanja oko Srđa, istaknuo je pomoć i suradnju koje su inicijativi pružile iskusnije organizacije Zelena akcija i Pravo na grad. Upravo su dijeljenje iskustava i prenošenje znanja jedino što može omogućiti rast i razvoj inicijativa koje polaze od lokalnog, ali zajedno stvaraju impresivnu sliku građanskog bunta temeljenog na suradnji pri očuvanju, unaprijeđenju i stvaranju commonsa. Ne onoga što je ničije, pa svatko može uzeti, niti onoga što pripada svakome, pa nitko ponaosob nije odgovoran, već onoga što je zajedničko, što pripada svima jednako u pravima i obavezama.
Stoga je bilo nemoguće ne zamijetiti razliku u govorenju predstavnika hrvatskih i talijanskih organizacija. Predstavnici talijanskih pokreta, svatko stabilno bivajući u prostoru koji su okupirali, bez previše brige tko plaća režije za te prostore, proizvode participativnu umjetnost i na podosta ezoteričan način pristupaju širim društvenim pitanjima. Ono što je sudionike panela u petak povezivalo, a nije se ticalo samo geografije i jezika, bio je realističan pogled na sadašnjost kulturnih politika zemalja u kojima se mreže osnivaju i djeluju. Unatoč različitim iskustvima i pomalo pesimističnom tonu, želja za promjenom ono je što je motor pokretač svake inicijative koja je predstavljena na panelu. Isti odnos prema kulturi, shvaćenoj u najširem smislu, preko borbe za prostore kulture i borbe za njihovo očuvanje, odlika je i domaćih inicijativa predstavljenih u subotu. Poznati su neslavni završeci tih borbi, Srđ će najvjerovatnije biti golf teren, kao i Muzil, iako možda neće donijeti željeni profit svojim vlasnicima, kao što ni Horvatinčić možda nema zarade od Hoto projekta, no on je svejedno tamo, usred Cvjetnog trga. Iako kulturne politike dominantne u našem okruženju nisu nešto s čime se treba pomiriti, pogotovo u situaciji kad nisu rađene za svoje korisnike, građane i javnost, želja za njihovom promjenom, odbacivanjem i izgradnjom novih modela na trenutke biva jača od nemogućnosti pred koje nas stavljaju. Možda će razlike o kojima pišem jednog dana dovesti do toga da se centar Cvjetni jednostavno okupira. Tko bi nam tada plaćao režije?
ObjavljenoObjavljeno
