Kronika jednog propadanja

Neiskorišteni prostor u Vlaškoj 87 u Zagrebu

Piše: Lidija Knežević

Bivša vojna bolnica u Vlaškoj 87 uskoro će proslaviti 10. godišnjicu samovanja i neiskorištenosti. Gradski se oci već godinama kunu da će taj kompleks staviti u funkciju, samo što nisu, no pitanje je vremena kada će se taj povijesni objekt proglasiti, kako to voli reći Milan Bandić, “štakornjakom opasnim za građane”.

Na pročelju te zgrade, iznad samog ulaza, i dan-danas stoji: “MDCCCLXI” – 1861., godina u kojoj je nekadašnja carska Topnička baterijska vojarna prenamijenjena i adaptirana u Garnizonsku vojnu bolnicu br. 23. Za potrebe izgradnje vojarne, biskup Aleksandar Alagović odrekao se dijela biskupske zemlje i srušio istočno krilo samostana u Remetama kako bi se cigla potom ugradila u vojarnu. Uličnu zgradu sagradio je 1833. g. omiljeni Alagovićev graditelj Antun Stiedl, novcem iz Zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca za poljepšanje Vlaške ulice, a 1859. prema zamisli nepoznatog graditelja sagrađeno je i trokatno dvorišno krilo. U vrijeme nadbiskupa Haulika, vojarna i zemljište dani su za izgradnju nove vojne bolnice, koja je u konačnici koštala 237 056 forinti. Bolnica je svečano otvorena 2 godine kasnije, s kapacitetom od 223 bolnička kreveta i 59 kreveta za osoblje. Početkom 20. stoljeća bolnica postaje pokretač razvoja Vlaške ulice – prva linija Zagrebačkog električnog tramvaja zaživjela je 1910., i to baš Vlaškom ulicom do Maksimira, kako bi pacijenti lakše došli do bolnice. 

Od kraja Prvog svjetskog pa do 1930. bolnica je u fazi ozbiljne stagnacije, a ponovno uzdizanje počinje dolaskom niza iskusnih specijalista, te opremanjem aparatima i instrumentima. U jeku stagnacije Ministarstvo vojske i mornarice započelo je postupak preseljenja bolnice na imanje Malo Vetovo na Kuniščaku, a unatoč detaljnim planovima za premještaj i nadogradnju, do toga nikada nije došlo. Kada se po okončanju Drugog svjetskog rata ponovno počelo pričati o izgradnji nove vojne bolnice, imanje je prekriženo zbog podataka o geološkom sastavu tla i velike mogućnosti klizišta, a bolnički odjeli na Kuniščaku, u Vlaškoj ulici 87 i Voćarskoj cesti 106 formiraju se u Glavnu vojnu bolnicu 2. Odobreno je da se 20% bolničkih kapaciteta stavi na raspolaganje civilima, kako bi liječnici proširili iskustvo budući da su nakon rata ponajviše radili reparatorne zahvate. S godinama se taj postotak povećao: od 50% tijekom 1970-ih te više od 70% civilnih pacijenata krajem 1980-ih. 

Svoje konačno ime – Vojna bolnica Zagreb (VBZ) – Glavna vojna bolnica dobila je tijekom ’60-ih godina prošlog stoljeća, i zadržala ga je i nakon preseljenja u novosagrađene zgrade u Dubravi 1988. godine. Temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO (od 1. listopada 1991.) Vojna bolnica u Vlaškoj postaje vlasništvo hrvatske države, a mjesec i pol kasnije u potpunosti ju je napustila i JNA. Nedugo potom, sada bivša vojna bolnica dobiva nove stanare – prognanike i izbjeglice iz Vukovara i vukovarskog područja, te udruge vukovarskih majki i udovica, kao i zagrebačkih veteranskih udruga. Do danas se tamo održala tek Zajednica udruga hrvatskih ratnih veterana, osnivača dr. Ive Prodana, zapovjednika ratnog saniteta. Uz sve njih, objekte u Vlaškoj koristilo je i Ministarstvo obrane, Uprava Vojne policije i Uprava za odnose s javnošću i informiranje, dok je u najsjevernijem dijelu kompleksa smješteno skladište Čistoće. 

Odlaskom prognanika i Vojne policije 2002. počinje čupanje kablova i skidanje radijatora, palež te useljavanje beskućnika i ovisnika, a zabilježeno je i jedno ubojstvo. Prilikom preuređenja zgrade Ministarstva europskih integracija na Petretićevom trgu, i izgradnje poslovne zgrade NIVA Inženjeringa, srušen je dio originalnog zida, uz koji su nekada stajale konjušnice carske vojske. Taj zid, zajedno s uličnom zgradom, ima status zaštićenog kulturnog dobra, no posljedica nije bilo. Na zapadnom dijelu kompleksa bivše VBZ stambene zgrade ilegalno su se priključile na njegov vodovodni sustav, pa je MORH njihovu vodu plaćao oko 70 000 kuna mjesečno. 

Još 2001. tadašnji ministar graditeljstva Radimir Čačić namjerio je taj prostor po sistemu javno-privatnog partnerstva urediti za prostore svom ministarstvu i Ministarstvu znanosti. Posao je putem natječaja dobila Tehnika d.d., ali je na izborima došlo do promjene vlasti, a nova ministrica, Marina Matulović Dropulić, ugovor nikada nije potpisala. Umjesto toga,  ministar obrazovanja Dragan Primorca planirao je u Vlaškoj napraviti pilot-projekt tzv. “školskog klastera” – objedinjavanje nekoliko škola na jednom prostoru. U tu su svrhu RH i Grad Zagreb zamijenile nekretnine – Zagreb je nekadašnju zgradu DTR-a u Krajiškoj 20 zamijenio za bolnicu u Vlaškoj 87. Iako su službenici Ministarstva znanosti taj prostor proglasili neprikladnim za škole, potpisan je sporazum po kojem u Vlašku do 2010. trebaju useliti četiri srednje škole, do tada smještene u prostorima predviđenima za povrat Katoličkoj crkvi. Nakon potpisivanja sporazuma, i Gradski ured za prostorno uređenje spoznaje neprikladnost prostora, najavljujući rušenje dvorišne zgrade. U cijelu je priču uskočila i NIVA Inženjering u vlasništvu bivšeg premijera Nikice Valentića, zahtjevom da se u izmjenama GUP-a cijelom bloku promijeni namjena – iz poslovne u mješovitu, pretežito stambenu namjenu. Time bi se, smatrali su u NIVI, našlo “najkvalitetnije prostorno i funkcionalno rješenje za zapuštenu i vlasnički rascjepkanu unutrašnjost bloka”, ili u prijevodu – NIVA bi od vojne bolnice napravila stanove i postala vlasnik cijelog bloka omeđenog Jurkovićevom ulicom na sjeveru, Petretićevim trgom na istoku, i stambenim zgradama zapadno od bivše VBZ. Grad je taj zahtjev odbio, a NIVA je zapala u financijske poteškoće. 

Što gradska uprava namjerava učiniti s velikim i atraktivnim prostorom u Vlaškoj 87 – potpuno je nepoznato. Dok s vremena na vrijeme netko od gradskih činovnika ponovi kako će se ti objekti urediti za potrebe gradskih škola, jer je društveno-javna namjena tog prostora apsolutni prioritet, u postojećim dokumentima razvoja grada prostor bivše VBZ uopće se ne spominje. Posljednjih godina ipak se dogodio neki pomak, pa prostore bolnice povremeno ispuni poneki kulturni događaj, no riječ je ipak o kratkotrajnim korisnicima koji ne vode sustavnu brigu o tom povijesno važnom prostoru. Inicijativa ima, samo je pitanje kako uvjeriti gradske vlasti da stoljeće i pol staro austrougarsko zdanje ne smije slijediti put Paromlina ili nekadašnjeg kina Zagreb.

Objavljeno 19.04.2016.