

Piše: Lujo Parežanin
Pišući o imenovanju nove ravnateljice splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata prelako je posegnuti za rugalačkim ili zgroženim diskursom, a da se pritom o čitavoj situaciji ne kaže mnogo. Nesumnjivo je, primjerice, da razgovor kineziologinje i HDZ-ove mlade uzdanice Danijele Ćukušić s tipično zlobnim Indexom u najmanju ruku ne djeluje ohrabrujuće, kao što nesumnjivo Ćukušićin neumitan dolazak na čelo Zlatnih vrata (čeka se još potvrda splitskog Gradskog vijeća) ima više veze s HDZ-ovom većinom u Upravnom vijeću te institucije nego s ičim drugim. No kakav uvid u problem upravljanja jednom ključnom ustanovom u gradu u kojem su kulturni resursi nevjerojatno oskudni dobivamo ostajući na bolnoj razini Ćukušićinih odgovora? Što nam točno pruža znanje da je nova ravnateljica došla po “političkoj liniji”, osim jednu banalnu i neizbježnu pretpostavku svakog ovakvog imenovanja?
U tom je smislu Ćukušić na određen način u pravu kada, osjećajući da tone u živo blato vlastitih odgovora, pred novinarom Indexa poziva da se govori o njezinom programu, a ne o političkim križaljkama koje su je tamo dovele. No uza sve pisanje o ovom slučaju, nitko se nije potrudio da uz Ćukušićine kvalifikacije uistinu i komentira tekst koji – barem formalno – opravdava njezin izbor. Nažalost, jer riječ je o višestruko zanimljivom dokumentu koji nudi daleko konkretnije razloge za brigu od Ćukušićine neartikuliranosti ili nepoznavanja srednjoškolske lektire.
Najuočljiviji je element programa nove ravnateljice izrazito pomicanje ravnoteže u korist obrazovnog dijela rada Centra, kao i vrlo dvojbeno inzistiranje na “konkurentnosti” i komercijalnoj logici njegova funkcioniranja. Tako već u drugom paragrafu Ćukušićinog programa stoji kako “s obzirom na povijest i tradiciju, Ustanova ne raspolaže dovoljnim brojem programa obrazovanja s kojima bi bila konkurentna na tržištu”. I tu je već jasan doseg Ćukušićinog mišljenja, jer logično je zapitati se kakve veze jedna javna kulturna i obrazovna institucija ima s konkurentnošću, čak i u području koje tržište direktno servisira osposobljavanjem i prekvalificiranjem radnica i radnika. Iz perspektive javne odgovornosti tako je uistinu teško opravdati rastezanje resursa Zlatnih vrata da bi se za ime “uspješnijeg poslovanja” u edukacijsku ponudu uvrstila alternativnomedicinska besmislica poput aromaterapije, a na tom tragu nesuvislosti i praznog “tržišnog” fraziranja razvija se i ostatak Ćukušićinog programa.
Kako, primjerice, shvatiti argumentaciju da je tečajeve stranih jezika potrebno uvesti u ponudu Centra “imajući u vidu važnost stranih jezika u suvremenom društvu” te “s obzirom na sve izraženije trendove globalizacije i internacionalizacije u svim segmentima društva”? Što išta od navedenog uopće znači? Takav bi se potez u reorganizaciji Zlatnih vrata sasvim sigurno dao opravdati i nekim suvislim razlozima, ali ovako on prije djeluje kao znak Ćukušićinog neznanja i nedostatka iole produbljenijeg promišljanja programskog razvoja ustanove na čije čelo dolazi.
No zato su tu refreni o “prepoznatljivosti” i “konkurentnosti”, “povezivanju s poduzetnicima” i “kompatibilnosti s potrebama tržišta”, kao da je riječ o priopćenjima Hrvatske udruge poslodavaca, a ne o instituciji koja, između ostalog, predstavlja ključan javni resurs u devastiranoj splitskoj kulturi. Ta Ćukušićina udaljenost od ideje da bi uloga Zlatnih vrata trebala biti upravo onaj prostor koji tržištu izmiče, koji nudi sadržaje i programe koji ne mogu preživjeti neumoljivu logiku turistifikacije prelijeva se, dakako, i u prostor koji Ćukušić posvećuje kulturi u svojem programu.
A kulturni je dio djelatnosti Zlatnih vrata kod Ćukušić u načelu sveden na filmske projekcije i prateću edukaciju, bez ikakvih iskoraka u smjeru drugih tipova aktivnosti, ne računamo li obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, Mjeseca frankofonije ili Dana kršćanske kulture – koji, uostalom, u programu nisu ni navedeni kao dio kulturnih sadržaja. Iako Ćukušić posvećuje nešto detaljniju pažnju događanjima za djecu i mlade, izostaje konkretnija sadržajna razrada filmskog i kulturnog programa pa dobivamo tek vrlo uopćeni dokument koji prije svega ostavlja dojam da njegova autorica ne raspolaže osnovnim znanjem za planiranje kulturnog aspekta rada Centra – kako u smislu sadržaja, tako u smislu različitih oblika aktivnosti. To postaje osobito uočljivo usporedi li se Ćukušićin program s onim Helene Petrinović Sirišćević, dugogodišnje radnice Zlatnih vrata, koja je natječaju za izbor ravnateljice pristupila s ozbiljno razrađenim dokumentom, podjednako u području obrazovanja i području kulture, predviđajući niz različitih tipova aktivnosti, od diskurzivnih i edukacijskih do umjetničkih. Ne ulazeći u detaljniju ocjenu Sirišćevićinog programa, koji su na Upravnom vijeću podržale predstavnice zaposlenika Centra Tamara Visković i Marta Radoš, nedvojbeno je da Ćukušićin pored njega djeluje amaterski i bez ozbiljne predodžbe kako iskoristiti središnju infrastrukturnu važnost Zlatnih vrata za cjelokupan kulturni život Splita, osobito uzme li se u obzir da od prošle godine Centar upravlja i iznimno važnim (i komercijalno izuzetno atraktivnim) prostorom Ljetnog kina Bačvice.
Bitna razlika u odnosu na Sirišćevićin program je i Ćukušićino konstantno isticanje potrebe za komercijalizacijom. Tako kod nje nailazimo i na kinotečnom programu potpuno neprimjerenu ideju da se uvede “pružanje usluge oglašavanja trgovačkim društvima neposredno prije filmskih projekcija” putem “više oglasnih paketa u Kinu Bačvice i Kinoteci”, dok se o Bačvicama razmišlja u okviru “diverzificiranja ponude” i komercijalizacije za koncertna događanja, nasuprot Sirišćević koja se kreće u smjeru sudioničkog upravljanja i razvoja modela javno-civilnog partnerstva tim prostorom.
U konačnici, čini se da je upravo pitanje sudbine neprocjenjivih prostora kojima Centar upravlja ključno za shvaćanje izbora nove ravnateljice, kao što sugerira i Jurica Pavičić kada u Jutarnjem listu piše kako “činjenica da Zlatna vrata u posjedu imaju palaču u Dioklecijanovim zidinama i neizgrađenu šumu na Bačvicama ovu ustanovu čini odličnom prigodom za nekretninsku manipulaciju”. Ćukušićina programska orijentacija na komercijalizaciju, naravno, ne zaobilazi ni te resurse pa tako za prostore u Rodriginoj ulici i na Carrarinoj poljani, sve na prestižnim lokacijama u Dioklecijanovoj palači, predviđa davanje u najam u svrhu povećanja prihoda Zlatnih vrata – s kojim ciljem, nitko ne zna.
Drugačiji rasplet od ovakvog je, uostalom, bilo naivno od trenutka kada je Grad Split prepustio Centru upravljanje Bačvicama. Okupljanje praktički najvrjednijih prostora u gradu koji živi od turističkog nekretninskog ludila pod kapu iste institucije bilo je jasna najava da će gradske vlasti krenuti u preuzimanje kontrole nad Centrom. Kakva će biti točna sudbina te neprocjenjive infrastrukture u Ćukušićinom mandatu još uvijek nije jasno, ali nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako priča o Zlatnim vratima bude još jedna priča o oduzimanju grada građanima u režiji lokalne desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao najobičniji serviser interesa nekretninskog kapitala.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno