Tema Piše: Matija Mrakovčić
Tijekom pet dana, od deset pa do dva ujutro, prikazano je 136 filmskih naslova, a održana su i brojna besplatna popratna događanja te koncerti. Biti u Motovunu od 26. do 30. srpnja značilo je uroniti u neprekidan svijet filma koji se odvijao kako na čak četiri platna tako i na ulicama malog gradića na 277 metara nadmorske visine kojim su prodefilirala brojna važna imena svjetske kinematografije poput Stephena Daldryja, Yeşim Ustaoğlu ili Andreja Zvjaginceva. No, kako organizatori uvijek ističu, Motovun nije samo film, Motovun je i zabava, zajedništvo i druženje, snažan osjećaj povezanosti onih koji film vole i onih koji film stvaraju.
Prvi problem koji izranja iz takve konstatacije jest pitanje uključenosti lokalne zajednice u motovunska događanja. Tako je direktorica TZ Motovun Iva Jeletić potvrdila da je za vrijeme trajanja festivala zabilježeno dva posto više dolazaka te da iz godine u godinu bilježe porast broja ostvarenih dolazaka i noćenja, “upravo zahvaljujući dodatnoj turističkoj ponudi, dok su za trajanja festivala svi smještajni kapaciteti popunjeni, što je i rezultat suradnje turističke zajednice s cjelokupnim sektorom koja kreira imidž Motovuna kao odredišta koje nudi više”. S jedne se strane radi o stvarnom, mjerljivom profitu koji utječe u lokalnu zajednicu, barem tih pet dana u godini, iako je pojam destinacije odnosno odredišta poprilično velik problem naše turističke ponude, vidljiv od Dubrovnika do Pule, ali i od Vinkovaca do Gračaca. No, motovunski je festival više od destinacije, ili bi barem trebao biti, sudeći prema izjavama organizatora, pa stoga posebno zabrinjava činjenica da i nakon sedamnaest godina tjedne filmske okupacije u organizacijskom timu festivala nema niti jednog lokalca.
Za komentar smo zamolili selektoricu glavnog programa Milenu Zajović, uključenu o organizaciju festivala od samih početaka: “U nekoliko smo navrata pokušali uključiti neke lokalne dečke u organizaciju, ali većina njih zapravo se ne bavi filmom i nije im primarno područje interesa, više su usmjereni na neka svoja zanimanja, turizam ili ugostiteljstvo. Jedan od dečkiju koji je najduže bio u ekipi je Motovunac Danijel Hamdija, no on je prije dvije ili tri godine krenuo dalje, Klub mladih iz Motovuna surađuje s nama, potom Filip Motovunski je također rastao uz naš festival, a ove godine u timu imamo i filmskog kritičara Deana Kotigu koji se sudjelujući u organizaciji, čini mi se, na neki način vratio kući. Morate uzeti u obzir da je ovo mali grad i da u njemu nema puno ljudi”.
U tom je kontekstu zanimljiva i ovogodišnja intervencija na pročeljima motovunskih kuća i lokaliteta u obliku “tajne povijesti”, natpisa o tome gdje se i što dogodilo proteklih godina koji detektiraju neke javne ili manje javne događaje vezane uz festival. Vidljivo je iz postavljenih tabli da one imaju malo ili nimalo veze s gradom Motovunom, ta bi povijest mogla biti ispisana bilogdje i stoga ne čudi što table na pročeljima neće ostati dulje od pet festivalskih dana, iako bi u nekom sretnijem, paralelnom svemiru, ti natpisi mogli činiti dodatnu turističku ponudu ovog prekrasnog gradića. Ipak, motovunski je festival svojim angažmanom utjecao na konačni početak obnove dotrajalih, time i opasnih gradskih zidina, čineći gradić sigurnijim mjestom za svoje posjetitelje, pa barem radi toga zaslužuje i poneku tablu.
“Čini mi se da smo u ovih sedamnaest godina uspjeli naučiti ljude da je to što radimo za njihovo dobro, nadam se da su primijetili da je kolateralna korist od toga što organiziramo festival i porast turizma tijekom cijele godine. Ako pogledate kako je grad izgledao prije desetak godina, vidi se da su pročelja obnovljena, da su zidine obnovljene, da se mnogo toga promijenilo. Mi se svake godine trudimo, i sa svakom promjenom vlasti, njegovati i održavati dobre odnose. Nemamo se potrebu svrstavati jer mi ne dolazimo kao politički faktor, bar ne u ovom lokalnom značenju, nego kao netko tko želi napraviti dobar provod i dovesti što više ljudi u ovaj grad”, rekla je Zajović. Ipak, dojam da festival svoj simbolički kapital odnosi sa sobom u Zagreb nakon tjedan dana srpanjskih događanja, nakon sedamnaest godina možda je i najviše poražavajuća činjenica, dobiti usprkos.
Drugi je problem cijena karata za kino koja se kreće od 25 kuna za dnevne projekcije u kinu Bauer i 35 kuna za večernje projekcije u kinima Trg i Billy, odnosno ako poželite pogledati više od dva filma tijekom trajanja filmskog festivala, izdvojit ćete barem stotinu kuna. Uzevši u obzir cijene pića i jela, a ovdje mislim na fast food pripravke, potom izdvajanja za prijevoz jer Motovun je jako loše povezan s ostatkom Istre i Kvarnera, te smještaj čije cijene bujaju upravo tijekom festivala, ovaj maleni festival “što nikada ne želi postati velik”, riječima direktora Igora Mirkovića, ispada jedan od najskupljih pro(iz)voda koji si ljeti možete priuštiti. Kome je dakle festival namijenjen? Je li potražnja za filmovima tolika da opravdava cijene ulaznica ili cijene ulaznica održavaju posebnost i ekskluzivnost filmskog festivala? Ako su projekcije rasprodane u subotu i nedjelju, a tijekom tjedna kino dvorane su poluprazne, pitanja poput tko ide u kino, zanima li lokalno stanovništvo film i na koji im je način sve to predstavljeno postaju važnija od toga koja je filmska zvijezda danas na doručku i što koji autor misli o filmu koji je snimio. Motovun film festival podržavaju, među ostalima, HAVC (500 000 kuna), Ministarstvo turizma, Kreativna Europa, Švedska ambasada i Istarska županija te Hrvatsko-turska udruga prijateljstva čiji je predsjednik Goran Beus Richembergh, zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik Odbora za turizam. Među ostalima, sponzori su festivala i Hrvatski Telekom, Auto Zubak i Jadransko osiguranje. S obzirom da posjećenost festivala uslijed krize, ali i svega navedenog, nije na razini najboljih motovunskih godina, možda bi slavljeničko, punoljetno izdanje festivala mogao obilježiti i zreliji odnos prema svojoj publici.
Ponajbolji komentar na spomenutu problematiku iznio je Marko Brecelj tijekom nastupa u vrtu kojem je prisustvovalo tek dvadesetak ljudi. Dok ga organizacija nije zamolila da svoj nastup privede kraju, njegove su najave trajale otprilike koliko i same pjesme, no bez njih Breceljevi nastup i pojava ne bi bili potpuni. Tako je u jednom trenutku izjavio da je htio održati koncert kad sva događanja na festivalu tog dana budu gotova tako da svi mogu doći, no direktor Mirković mu je objasnio da je specifičnost Motovuna u tome što sva događanja teku paralelno i istovremeno. Brecelj je, opisujući koncept svog festivala Koperground, rekao da mu ne pada napamet organizirati festival kojem sam ne može prisustvovati te da se kod njih zajedništvo i zabava očituju u tome da svi sudjeluju u svemu. Zamolbu pak da završi koncert, iako su te večeri na programu bile još tri projekcije i koncert Damira Avdića, Brecelj je u svom stilu opisao kao sarajevski atentat te na brzinu odsvirao posljednjih sedam pjesama i zainteresiranoj publici podijelio DVD-ove s filmom Janeza Burgera o sebi pod nazivom Stariji parazit, ukoliko su uslijed paralelnosti programa propustili projekciju u jednom od motovunskih kina.
Filmovi prikazani u konkurenciji trebali su pokazati “što se u svijetu umjetničkog filma događalo u posljednjih dvanaest mjeseci”, kako je rekao Jurica Pavičić, selektor glavnog programa. Tako su na programu bili pobjednici i sudionici velikih filmskih festivala, razmjerno nepoznati no zanimljivi filmovi (poput pobjedničkog Plemena Miroslava Slabošpickog), prvi su put zastupljene zemlje Cipar (koprodukcija filmova Kismet i Stratos) te Venezuela (Loša kosa, prikazan u suradnji s Queer Zagreb Sezonom). Jedini turski film prikazan u kinu Trg bio je ujedno i jedini dugometražni film Yusufa Pirhasana, snimljen 2004. godine, dok je Araf (2012.) redateljice Yeşim Ustaoğlu dobio nezasluženi popodnevni termin. Hitovi poput igrano-dokumentarnog filma Iaina Forsytha i Jane Pollard o liku i djelu Nicka Cavea ili filma američkog redatelja Richarda Linklatera Dječaštvo, snimanog tijekom razdoblja od dvanaest godina, nažalost nisu opravdali prikazivanje u “prime timeu” u kinu Trg, za razliku od nagrađenog Plemena koji je imao jednu jedinu projekciju u popodnevnim satima prvog dana festivala, prije službenog otvaranja, ili grčkog Stratosa u istom terminu posljednjeg dana. Iz osobne perspektive, nedovršeni, nikada prikazan film Trash Stephena Daldryja u kojem glavne uloge tumače tri najpopularnija dječaka iz slamova Rio de Janeira, stigao direktno iz montaže i prikazan kao veliko iznenađenje prve večeri festivala, ostat će i najbolji filmski doživljaj.
Sedamnaesto izdanje Motovuna donijelo je velik broj domaćih filmova, pobjednika Pule Broj 55 Kristijana Milića i dugometražni dokumentarac Matije Vukšića Djeca Tranzicije te kratkometražne Poklon predsjednika Nixona Igora Šeregija, Stol između Silve Ćapin, Naslovnicu Silvane Menđušić, Pragove Dijane Mlađenović i Igre, film nastao na Međunarodnoj filmskoj radionici Festivala tolerancije. Laureat godišnje smotre dugometražnog igranog filma nije najbolje što je hrvatska kinematografija ponudila u posljednih godinu dana već ono što su pulski, a potom i motovunski selektori odabrali kao najbolje. Broj 55 ne nudi ništa novo domaćoj kinematografiji osim sjajnog redatelja i dobrih efekata, no mogao bi imati publiku jer domaći čovjek i dalje živi u ’92, takve su prilike, a filmska je katarza ponekad bolja od one stvarne. Isto tako, domaći dugometražni dokumentarac u produkciji Factuma filmska je verzija serijala Provjereno, gledane emisije Nove TV, a s obzirom na izrazitu apolitičnost redatelja mogao bi imati prolaz i na HTV-u. To sve ne znači da se radi o “dobrim filmovima”, već da njeni stvaratelji snimaju stvarnost koju proizvode masmediji i putem njih je plasiraju.
Kad spominjemo kvalitetne filmove, moramo citirati Mikea Downeyja, producenta i predsjednika motovunskog savjetodavnog odbora, ali i člana umjetničkog savjeta Pula film festivala, koji u uvodnoj riječi ističe sljedeće: “Stvarni problem je stanje kulturnih potpora u Europi. Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska – i Hrvatska – moraju pronaći nove modele jer stariji jednostavno ne funkcioniraju. Omjer sjajnih filmova i jednostavno negledljivog smeća nije više prihvatljiv (…) S tim se problemom moramo suočiti – ili će filmsku industriju ubiti njena vlastita prosječnost”. Downey se ovdje zalaže za preustroj kulturnih politika koje omogućavaju snimanje smeća jer, bit će, dopuštaju da loše ideje budu financirane ili ne sankcioniraju loše izvedbe. Kao mjerilo stoga ne bismo smjeli uzeti neku neizrecivu kvalitetu, no ako problem postavljamo u sferu “sjajnih filmova i negledljivog smeća” odnosno nečijeg umjetničkog ukusa, dogodit će se da i dalje ne smatramo problemom to što ravnatelj vijeća koje odlučuje o tome koji će filmski festival dobiti koliko javnog novca sjedi u savjetodavnim odborima i motovunskog i pulskog filmskog festivala.
Time dolazimo do posljednjeg pitanja, onog o poziciji motovunskog festivala među ostalim filmskim festivalima koji se tijekom ljeta održavaju u Istri, ali i šire. Odgovor može dati pripovijest o maloj bari punoj krokodila odnosno kontekstu dodjele ovogodišnje nagrade Maverick. Nagradu za hrabri i beskompromisni put u filmskom stvaranju Motovun je dodijelio ruskom redatelju Andreju Zvjagincevu koji je i prisustvovao uručenju nagrade. Njegova su tri filma (Povratak, Izgnanstvo, Elena) u Motovunu prikazana, no ne i posljednji, Levijatan (2014), dobitnik Zlatne palme za najbolji scenarij na ovogodišnjem Cannesu. Zašto je tome tako, poznato je – Levijatan će biti prikazan na Vukovar film festivalu krajem kolovoza čiji je organizator ujedno i distributer filma, Discovery film. O “svađi” motovunskog i vukovarskog filmskog festivala pisao je Nenad Polimac, ali i selektorica Motovuna, ni jedno jasno ne precizirajući stvarni problem, a to je već duboka i u tradiciji utemeljena nesnošljivost ljudi koji rade iste programe, a sredstva za njih crpe iz istog izvora: zajedničkog novca. Političnost festivala odnosno zagovaračka pozicija koju zauzimaju uglavnom se sastoji od uopćenih fraza o slobodi izražavanja i poštivanju ljudskih prava te tako dodjeljivanje nagrade ruskom redatelju koji se “razračunava s Putinom” i posvećivanje mjesta u žiriju ukrajinskom redatelju kojeg je uhitila ruska obavještajna služba postaju jedini politički statement motovunskog festivala. Istra je i dalje u tranziciji, pokazao je dokumentarac Lothara Justa i Arnolda Trampea, a u tom se limbu i dalje nalaze hrvatska kinematografija i kulturna politika te oni koji bi nam njihove učinke trebali opravdati.
Dvije su sjajne stvari u cijeloj priči. Nova festivalska lokacija u Buzetu svojim je filmskim odabirom namjenjena prvenstveno najmanjima, a onima na koje se inače računa da će rasprodati projekcije Šegrta Hlapića ovaj je put ponuđena alternativa. Selekcija suvremenih skandinavskih, nizozemskih, španjolskih, čeških, argentinskih, slovenskih, hrvatskih filmova za mlade zaista je impresivna, a sudeći prema fotografijama, posjetitelja nije nedostajalo. U ovom slučaju, možda je motovunska ekipa na pravome tragu kako doskočiti problemu uključivanja lokalne zajednice ili odgajanja publike – potrebno je okrenuti se onima koji tek dolaze. S druge strane, ali ne nasuprot, nalaze se mladi volonteri koji shvaćaju da je volonterski rad društvena vrijednost, a ne uzaludno trošenje vremena, da je lokalna zajednica podjednako važan element opstanka kulturnih manifestacija te da je dojam “veličine” više mentalna opsjena nego način na koji bi stvari trebale funkcionirati. Motovun ne mora krenuti iznova, samo se treba zapitati kome se obraća i kome bi se htio obratiti. Nova su uha, u ovom slučaju oči, uvijek tu negdje.
ObjavljenoObjavljeno
