Suze kolumnista razmetnog

Piše: Tonći Kožul

Prije svega, iskoristio bih ovu priliku da se ispričam svima što redovito navraćaju na ove stranice u nadi da će biti nove kolumne – kadli ono šipak! S najvišim uredničkim ešalonima Kulturpunkta imam deal da mogu tu i tamo zakasniti s kolumnom, ako to pruža više izgleda da će kolumna biti kakvosna. “Tu i tamo” se, naravno, s vremenom pretvorilo u “gotovo uvijek”. A “gotovo uvijek” ima tendenciju da se s vremenom pretvori u… bah, sve mi se čini da nikad neću imati karijeru Jurice Pavičića.

Netko bi možda sad mogao dobiti sliku mene kako se nakon cjelodnevnih salonskih druženja vraćam doma, sjedam za kompjuter, namještam monokl, palim cigaršpic, napišem pasus, picanim ga nekoliko minuta, pročitam napisano, zadovoljno se nasmiješim misleći si “svaka čast legendo, ovo je fakat kakvosno”, i ostavljam nastavak pisanja kolumne za idući dan… Eh, da bar! Većina vremena mi ode na to da smislim o čemu ću uopće pisati, a i s onim što napišem sam jako rijetko uistinu zadovoljan. Meni je to sve intelektualni, štono bi Ameri rekli, work in progress.

Ako se oko nečega jako trudim, onda je to da se ne ponavljam… previše. Volim vjerovati kako sam ja ipak koliko-toliko svjestan svojih manirizama, i da ih pokušavam koliko-toliko držati za uzde. Ali, jednog se nikako ne mogu otarasiti: onoga da se uvijek i jopet i iznova referiram na medije, baveći se više njihovom konstrukcijom stvarnosti nego samom stvarnošću.

Čini li me to manjkavim kolumnistom? Pa, u najmanju ruku, mislim da me čini iskrenim kolumnistom. Jer, ono… guzičar sam, ljudi. Iz kuće tu i tamo izađem jedino da se odem negdje isplesat, ili da se prošećem Bogovićevom u nadi da ću u izlogu Croatia Records ugledati kakav novi album od Vuce! Mediji su moj glavni prozor u svijet. I ne samo moj.

Jest da se ljudi uglavnom brzo umore od kolumnista koji većinu kartica provode kačeći se s drugim kolumnistima/novinarima/medijima… no opet, sumnjičav sam prema kolumnistima koji se postavljaju kao da im je takvo nešto ispod časti, te uvijek i jopet i iznova, šakom i kapom, sipaju generalizacije o zemlji i svijetu i ljudima i pojavama… kao da redovito barataju terenskim saznanjima iz prve ruke!

Nisam ni ja imun na to, naravno. Uzmite za primjer moju kolumnu o Euroviziji (http://www.kulturpunkt.hr/index.php?page=poptika&topic=home&id=35) – konkretno, zadnja dva odlomka. Prvo konstatiram nešto sasvim očito i evidentno, kako su mediji stvorili pompu da bi Severina mogla pobjediti… a do kraja teksta napravim skok do teze kako je Severinin poraz “hladan tuš kojim je jedna umišljena i arogantna nacija svedena na odgovarajuću mjeru.”

OK, svi ćemo se vjerojatno složiti da jesmo umišljena i arogantna nacija… ali, je li Severina na Eurosongu stvarno pravi primjer za to? Je li svekolika nacija uistinu bila toliko ufurana u mogućnost njenog euro-trijumfa? Pravo govoreći, nisam ni dobio takav dojam. Nakon pobjede “Štikle” na Dori, na javnim mjestima načuo bih jedino ljude kako u sprdnju i/ili nevjerici pjevuše “Afrika-Paprika”. Uoči Eurovizije, čuo sam ljude kako govorkaju da imamo dobre izglede, ali nikoga na hevi-patriotskom tripu kakav je dominirao medijima tih dana…

A eto, unatoč svemu tome – dijelom zbog potrebe za efektnim šlagvortom a dijelom zbog puke intelektualne lijenosti – napravio sam skok kojim sam poistovjetio puls medija s pulsom nacije. Što nije sad neki grandiozni zločin protiv čovječnosti, ali opet… Mislim, šta ja pobogu znam o pulsu svekolike nacije?!? U redu, koliki god guzičar bio, i dalje sam nekakav medijski djelatnik te se imam priliku upoznati s, ajmo reći, natprosječnim brojem ljudi i njihovim razmišljanjima – no, s druge strane, činjenica ipak jest da se krećem među uskim krugom ljudi, i da frekventno izlazim na tek šačicu mjesta. Svijet jest malen, ali sam si rijetko voljan iskreno priznati kako je moj svijet još puno, puno manji.

Svakako, bez mjestimičnih manje/više nategnutih generalizacija bilo bi mi dosadno pisati ove kolumne, a i vama čitati ih… Ali, istovremeno, ne želim ni bježati od činjenice da mi je, izvan mog malog osobnog mikrokozmosa, većina saznanja o bijelom svijetu servirana kroz medijski filter – filter koji je rijetko pouzdan, neutralan, objektivan. A eto, pošto pišem kolumnu o stvarima koje zadiru i daleko izvan mog malog osobnog mikrokozmosa, mislim da je više fer da radim generalizacije o tom filteru nego o ljudima koje nikad nisam, niti ću ikada sresti u životu.