Poptika Niz tekstova koji oplakuju činjenicu da javna televizija sljedeće sezone vjerojatno neće pratiti utakmice Hrvatske nogometne lige je nevjerojatan. Većina komentatora uživa u stilskim vježbama ismijavanja mizerne kvalitete domaćeg baluna, nacionalne lige u kojoj pobjeđuje Mamićev trgovački obrt i zakulisne priče čiji glavni i sporedni likovi zaslužuju odeblji dosje u Državnom odvjetništvu. Stvar postaje zanimljiva kad se sladostrašće koje pruža nabrajanje kroničnih boljki najvažnije sporedne stvari odjednom prometne u pokušaj ozbiljnije analize tekućih društvenih procesa. Vijest o gubitku koncesije na prijenos utakmica domaće lige tako je za Zlatka Galla, čisto ilustracije radi, dio procesa “koji je početkom devedesetih u Splitu u ime ‘tržišne utakmice’ i ‘poduzetništva’ bešćutno zatukao Jadrantekstil, Preradu, Dalmu, Koteks…, a kasnije i svu silu malih dućana iz garaže da bi se otvorio prostor za ‘Kerume’ svih boja”. Javna televizija, s posebnim naglaskom na njenu sportsku redakciju, već je odavno pogođena komercijalizacijom medijskog prostora. Premda mi je pomalo glupo sudjelovati u procesu uzdizanja gubitka prava na prijenos domaćeg nogometnog prvenstva u status problema posebno vrijedna pažnje, priliku da se – s upornim ponavljanjem bitnih stvari koje graniči sa zamorom – kaže koja riječ o privatizaciji, ne bi nikad trebalo propustiti. Pokušajmo postupno staviti priču o tužnoj sudbini televizijskih pretplatnika koji neće moći kratiti vikende gledajući na javnoj televiziji nogometni vatromet s domaćih pašnjaka u kontekst mrvu rafiniranije analize.
Ishodišna točka je, kao uvijek, moment stvaranja države. Nakon nacionalističkog big banga uslijedio je prvi val privatizacije. Kapitalistički drang nach osten došao je praćen neoliberalnim evanđeljem koje je od svojih dionika tražilo dogmatsko vjerovanje da su privatni poduzetnici najbolji upravljači društvenim bogatstvom. Zajednički kapital kojim je upravljala država tako je u kratkom roku razdijeljen među malobrojnim dobitnicima pretvorbe i privatizacije. Može se u literaturi pronaći niz drugih naziva za taj proces. Ne biste puno pogriješili kad biste ga sveli pod rubriku onog što je Marx nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala kroz pljačku i eksproprijaciju. Praksa naših predatora do danas je postala opće mjesto naše stvarnosti – nezaobilazna tema razgovora podjednako u štekatima i ambicioznijoj pop lirici – koju apsolutno nitko ne niječe. Nakon očitih meta – tvrtki, banaka, itd. – kreće komercijalizacija onih aspekata društva koji su dotad bili gotovo izuzeti s tržišta. Čeka nas, kako je vehementno prije nekoliko mjeseci najavio Škegro u Globusu, privatizacija javnih dobara. Taj široki okvir obuhvaća vodu, zemlju, zrak, sustave upravljanja životom i, što je u kontekstu definiranom temom ovog članka najvažnije – javne usluge. One nisu ograničene na javni prijevoz ili javno financirano obrazovanje. Pod njima se podrazumijevaju i razne distribucijske mreže u sektorima poput telekomunikacija, energetike ili medija. Pravni okvir koji dopušta podvrgavanje javnih dobara tržišnoj logici nosi sa sobom, treba li uopće spominjati, sasvim novi sustav vrijednosti; na mjesto zahtjeva za ispunjavanjem osnovnih društvenih potreba dolazi zahtjev za ostvarivanjem profita. Mnogi će reći da je ta dilema lažna, ali ako malo pogledate oko sebe…
Što su uopće osnovne društvene potrebe? U svakom slučaju nešto oko čega se nećemo lako složiti. To je, po svoj prilici, jedan od onih pojmova koje određuje diskurzivni kontekst unutar kojeg se u njemu raspravlja. Kad govorimo o osnovnim društvenim potrebama u slučaju televizijskog programa korisno je podsjetiti se obrazovanja, informiranja i zabave kao triju zadaća javne televizije. U najboljem slučaju dobijete preplitanje i sinergijski učinak svih navedenih komponenti televizijskog programa u proizvodu koji debelo nadilazi trenutni kontekst svog emitiranja. U kolektivnoj memoriji sredovječne generacije nesvodljivoj na jugonostalgično traganje za izgubljenom mladošću – da u potrazi za primjerima ne idemo izvan našeg dvorišta – još ima mjesta za 3,2,1 kreni u kojem je Peterlić ugodno razgovarao s Orsonom Wellesom ili Kviskoteku koja je pod sigurnim vodstvom Olivera Mlakara u naše domove donosila drugačiji kulturni paket. Privatizacija televizijskog etera praćena trubljama iz kojih se šire tonovi demokracije i pluralnosti mijenja konfiguraciju medijskog polja. Konkurencija se vodi, manevrirajući između pravnih regulativa o tome kako program mora izgledati, isključivo logikom maksimizacije vlastitog profita. Kvalitetni program i zahtjev za kvalitetnim programom su u dijalektičkom odnosu; ako ga ne prikazujete, uskoro nećete imati nikoga kome će do njega biti stalo. To, uzevši u obzir vremenski interval od zadnjih dvadeset godina, objašnjava zašto sad imamo šest kanala od kojih četiri svoj program temelje na najgoroj vrsti sapuničarsko-tabloidnog šunda. Osuda stanja u medijskom polju s naglaskom na televiziju nije tek slučaj kulturnog konzervativizma raširenog među komentatorima koji se iz akademskih bjelokosnih kula gdje je zrak rijedak spuste među raju pa sa začepljenim nosom upiru prstom u ono što smrdi. Program komercijalnih televizija doista je veliko izljevanje septičke jame. Jasno je da se u tržišnoj konstelaciji i program javne televizije mora razvijati u smjeru koji mijenja demarkaciju između načela obrazovanja, informiranja i zabave. Pri tom je HRT dosad bio u izvrsnoj poziciji financirajući se istodobno novcem televizijskih pretplatnika i novcem zarađenim od oglašavanja. Kao jedina supersila u televizijskom polju imao je dovoljno sredstava da održi relativno relevantan i raznolik program koji je uključivao središnji Dnevnik, dokumentarace “odabrao Đelo Hadžiselimović” i strane licencne kvizove kao što je Jedan protiv sto. Je li pritom pošteno da HRT ima poziciju medijskog hegemona koji se, uslijed pritoka novca iz dva smjera, može bez posljedica ponašati kao raskalašeni barun; biti istovremeno mecena domaće produkcije i organizator skupih plesova sa zvijezdama. Ne trebamo reći da to nije baš pošteno. Zakinuti kapitalisti se znaju izboriti za svoj položaj. Zatreba li im medijska podrška za njihovu stvar, tu je manfukatura Mirković & Kuljiš koja će ekspresno odštancati panegirik privatnom poduzetniku ili opanjkavajući tekstić o onome tko mu stoji na putu, ovisno o potrebi. Pisao je tako Kuljiš, ne sasvim bez temelja, o “nelojalnoj konkurentskoj utakmici između državne firme koju država dotira preko pretplatničke pristojbe s više od milijardu kuna godišnje i privatnih firmi koje opstaju na tržištu isključivo s prihodima od oglasa”.
Premjestimo opet fokus na veliku sliku skiciranu na početku teksta. Ulaganje viška vrijednosti u nova tržišta predstavlja uvjet reprodukcije postojećih društvenih odnosa. Proces komercijalizacije javnih dobara u kojem sudjelujemo – nove tržišne niše kapitala – ima zanimljive lokalne specifičnosti. Tako se ovaj put malo suptilnija privatizacija na sličan način okomila, u slučaju obrazovanja i medija, na akademsku zajednicu i javnu televiziju kao tradicionalno škakljive subjekte. Akademska zajednica je predstavljena kao skup neradnika koji pod krinkom autonomije brane samo svoje sinekure i lifranje sumnjivih honorara, a pogon javne televizije mastodont koji prosipa novac ne uspijevajući pritom adekvatno ispuniti funkciju servisa građana. Podastiranje afera za koje je unajmljen provjeren kompradorski kadar može izazvati ogorčenje. Neizravno zainteresirana javnost koju melje žrvanj života može – pod utjecajem medijske reprezentacije na opravdane pozive za solidarnošću u borbi protiv komercijalizacije javnih dobra – jednostavno okrenuti stranicu u novinama ili promijeniti televizijski kanal lakonski ponavljajući pritom staru seljačku mudrost: “Ne laje pas radi sela.” To je ipak pogrešno. Privatizacijski napad na javna dobra koja je prethodno kontrolirala država otvorio je prostor za artikulaciju otpora logici tržišta koja ne bi trebala određivati sve. Taj otpor proizlazi iz specifične situacije i, koliko god trenutno slab bio, predstavlja nešto novo. Pojavila se svijest čiji razvoj traži drugačiji jezični izraz, odnosno napuštanje binarne opreke između privatnog i javnog, otvarajući pritom mogućnost za neku trećost. Trećost koja, prema primjeru stvaranja zajednice na fakultetima koja uključuje profesore i studente, nije ništa drugo nego mogućnost postojanja otvorenijih zajednica ljudi koji imaju priliku sudjelovati u upravljanju zajedničkim dobrima. To je prospekt budućnosti čije ostvarenje obećava vratiti ljudima puno toga. Možda čak i nogomet.
Fotografija: iz filma Ane Hušman Nogomet
Objavljeno
