Tema Kakva očekivanja ima milijun stanovnika od života u glavnom gradu? Može li se kvaliteta života u metropoli mjeriti ovisno o razvijenosti kulturne infrastrukture i kakva je ponuda kulturno-umjetničkih sadržaja izvan centra Zagreba, na preostalih 97% njegove površine? Idealan grad ne postoji, a zadovoljstvo u užurbanoj i dinamičnoj životnoj okolini nemoguće je bez organizacijskih struktura koje potiču kreativnost i imaginaciju stanovnika. Barem je tako tvrdio Charles Landry osamdesetih godina prošlog stoljeća zalažući se za mjerenje kreativnog pulsa gradova. Iako idealan grad ne postoji, navikli smo govoriti o idealnom modelu nekog zamišljenog grada, primjerice idealnom renesansnom gradu ili modernom zelenom gradu. Landry je smatrao svrsishodnim, uz statistike koje govore o nezaposlenosti, siromaštvu ili depresiji stanovnika, predložiti kriterij kreativnosti kao još jedan od kriterija kojim bi se određivala kvaliteta života u gradu. Njegov “kreativni grad” zapravo je nastojao umiriti bojazni izazvane novouvedenim ekonomskim mjerama u Velikoj Britaniji. Trebalo je smisliti kako da gradsko stanovništvo, u razdoblju zaoštravanja neoliberalizma, zadrži slobodu i poticaj da svakodnevne informacije “na kreativan način transformira u nešto novo i vrijedno“.
Ako se osvrnemo na razvoj urbanog zagrebačkog tkiva u posljednjih dvadesetak godina, a osobito u posljednje vrijeme, primjetna je težnja Zagreba da se približi modelu jednog Beča ili Pariza, pa on polako no sve sigurnije ide ka vlastitom brendiranju, šarmira “feel good” infrastrukturom, ležernim kafićima i barovima u centru grada, no bez jasne ideje o tome kakva infrastruktura je zapravo potrebna za kvalitetan suživot stalnih stanovnika. Ušminkavanje grada znači jačanje šarolike turističke ponude, kao da je riječ o ponudi nekih “novih sloboda”, ali ne nužno onih društvenih ili umjetničkih. Sve to dodatno potvrđuje da se Landryjev pojam “kreativnog grada” istrošio, upao u kreativnu zamku, doveo do stanja podređenosti kreativne vizije ekonomskim ciljevima umjesto da potiče na promišljanje kvalitete života svojih stanovnika. Izvan centralnog dijela grada teško je govoriti o uređenim mjestima društvenosti, kulture i umjetnosti i jakim redovnim programima za stanovnike pojedinih kvartova. Kazališta izvan gradskog centra se mogu nabrojati na prste jedne ruke, kvartovskih kina nema, a kamoli društvenih centara kakvi se danas osnivaju po europskim gradovima.
U Zagrebu se itekako osjeća gravitiranje periferije prema centru, osobito kada je riječ o kulturnoj infrastrukturi. Prema podacima iz strategije Grada, u Zagrebu se godišnje realizira 270 festivala, 550 izložbi, 228 koncerata, predstava i projekcija. Kulturna događanja se naravno ne provode isključivo u muzejima, kazalištima i koncertnim dvoranama, trgovima, ulicama i drugim “arhitektonskim biserima”. Ova jedinstvena kulturna ponuda svjetskih razmjera, kako to karikira gradska strategija, s neuspjelom prijavom za Europsku prijestolnicu kulture, odnosi se uglavnom na ustanove i događanja u centru grada. Izvan gradskog centra, kreativni impulsi nastaju u školama, javnim knjižnicama i centrima za kulturu, klubovima, na manje i više improviziranim lokacijama koje koriste brojne inicijative i organizacije izvaninstitucionalne kulture. Na kraju krajeva, kreativne energije kuhaju se i u našim privatnim prostorima, garažama i slično, gdje za to postoje barem minimalni uvjeti.
Širenje grada i kulturna infrastruktura
Brojni stanovnici udaljenijih zagrebačkih kvartova rado će se požaliti da u svojim dijelovima grada ne prepoznaju nikakve društvene sadržaje, osim eventualno lokalnih kafića kao mjesta okupljanja. Kada je riječ o idealima urbanizma i pitanju kulture, neobično nam je bliska perspektiva filma Živi bili, pa vidjeli (1979.) Brune Gamulina. Ideali mladog arhitekta o izgradnji urbanistički odlično zamišljenog stambenog naselja raspadaju se zbog nemogućnosti realizacije kulturnih i rekreativnih sadržaja iz prvotnih konstruktorovih planova. Riječ je, dakako, o izgradnji i naseljavanju Novog Zagreba, dijela koji je od početka trebao funkcionirati kao centar za sebe, sa svim potrebnim sadržajima za život njegovih stanovnika. S makete budućeg naselja, sukladno dogovoru konstruktora i investitora, miču se sadržaji kao što je kulturni centar, kino i bazeni, a naselje se pretvara u “spavaonicu” radničke klase. Zbog burne reakcije na takve nedosljednosti između urbanističkog planiranja i realizacije naselja, koje će odrediti život budućih stanovnika, sudbina izvrsnog studenta arhitekture i njegove mlade obitelji dolazi u pitanje.
Živi bili pa vidjeli nesuptilna je kritika nepotizma u jugoslavenskoj politici stanogradnje zbog čega je film svojevremeno ostao “po strani”. Ovako dramatičnim pričama danas se pune novinske rubrike prilikom naseljavanja zagrebačkih novosagrađenih stambenih kompleksa, osobito onih POS-ove izgradnje. Nakon osvjetljavanja problema neadekvatne komunalne infrastrukture, kao što je to bio slučaj s Vrbanima III prije par godina, na red dolazi i rasvjetljavanje drugih problema među kojima je nedostatak infrastrukture za javne sadržaje. U tom kontekstu intrigira većina zagrebačkih naselja izvan centra grada, od onih iz vremena socijalizma, preko neplanski izgrađenih naselja devedesetih godina, sve do najnovijih naselja koja još uvijek srastaju s urbanim tkivom grada. Primjerice, Kajzerica kao naselje niklo devedesetih godina tek 2014. godine dobiva vrtić i školu, a za uređeni javni park treba se tek izboriti, tek će zatim možda preostati i nešto prostora za pitanja kulture i kulturnih sadržaja.
U posljednjem vremenskom periodu, od početka 2000-ih do danas u Zagrebu su raspisani urbanističko-arhitektonski natječaji za devet novih stambenih naselja, a među izgrađenima se izdvaja slučaj Novog Jelkovca kao jedinog novog naselja s kulturnim centrom. Doduše, centar je još uvijek van funkcije, ali to nije razočaranje usporedivo s onim koje izaziva sam pogled na njegovo arhitektonsko rješenje. Ova zgrada kao da je prototip kontroverznog berlinskog Muzeja Holokausta, bez puno veze s veselom vizijom kreativnog grada. Novim Jelkovcem se dosad intenzivno bavila i inicijativa Ars publicae, organizirajući intervencije i događanja u sklopu svog interesa za nove zagrebačke kvartove i ukazujući na važnost oplemenjivanja novosagrađenih naselja te poboljšanja kvalitete života i svakodnevice njihovih stanovnika. Lidija Butković Mićin u osvrtu na provedene aktivnosti u Novom Jelkovcu povlači paralele i vraća se na slučaj Novog Zagreba. Taj isprazan dio grada u sedamdesetima je zaokupio pažnju umjetnika i kulturnjaka (grupa šestorice, Ivan Ladislav Galeta, Kugla…) jer je njegov identitet nakon izgradnje i naseljavanja tek trebalo osmisliti. Centar za kulturu Novi Zagreb oživio je 1977. godine, 17 godina nakon početka naseljavanja, a MM centar je tih godina oživio i danas sumorne zidove stambenih zgrada koristeći ih tom prilikom za filmske projekcije.
I u posljednjih nekoliko godina od velike važnosti za kulturni život Zagreba postaju upravo umjetničke aktivnosti i programi koji se realiziraju u pojedinim kvartovima, kroz suradnju sa stanovnicima i s ciljem “poticanja interesa za vlastiti urbani okoliš” (Valentina Gulin Zrnić, “Transformacije novozagrebačkih prostora” u: Akteri društvenih promjena u prostoru; Transformacija prostora i kvalitete života u Hrvatskoj, 2012). Od Muzeja kvarta udruge Kontraakcija do ideje o zauzimanju prostora urbanim vrtovima, promišljao se javni prostor Novog Zagreba koji je po svom karakteru dovoljno otvoren i dostupan, pun javnih zelenih površina s potencijalom društvenog prostora, svojevrsnog “dnevnog boravka”. Transformacija prostora, koja bi Novi Zagreb učinila boljim i kvalitetnijim mjestom za život, može doći upravo kroz kulturne prakse s ciljem urbane obnove. Kao što kaže Gulin, “prepoznavanje potentnosti takve socijalno opredijeljene kulturne politike koja bi doprinijela osnaživanju grada kao kolektiva kod nas je još otvoreni zadatak koji će takve projekte s pozicije alternativnoga i marginalnoga (u smislu prepoznavanja, financiranja, podrške) pomaknuti prema većoj inkorporiranosti u politiku grada.”
Jesu li slične strategije i entuzijazam potrebni za kulturno oživljavanje Novog Jelkovca? Bez kulturnog centra, društvene aktivnosti se usmjeravaju prema javnoj knjižnici. Kako potvrđuje njena koordinatorica, Iva Mršić Klak, osim provođenja dodatnih sadržaja i programa kao što su čitalačke grupe za mlađe članove, knjižnica surađuje i s inicijativama civilnog društva kojima na raspolaganje nudi prostor za realizaciju programa. Naime, pitanje kulturnih i umjetničkih sadržaja u ovom naselju teško dospijeva na listu prioriteta u naselju kojem još uvijek nedostaje javna tržnica (kao i crkva). Ono što preostaje, kako tvrdi Klak, je inzistiranje na dobroj suradnji između postojećih javnih institucija, primjerice osnovne škole i javne knjižnice, te kontinuirano provođenje programa, kao što su čitalačke grupe i radionice kojima bi se kvalitetnije popunile svakodnevne praznine kojima ova tiha četvrt odiše. To svakako nije jednostavan zadatak s obzirom na ostale obaveze i zadatke koje imaju zaposlenici u knjižnici u školama. Preostaje i pitanje samoorganizacije stanovnika, no za to možda tek dolazi vrijeme.
Zastupljenost kulture i umjetnosti na mapi grada
Srasle teme kulturnog i urbanog razvoja predmet su različitih istraživanja koja ponekad donose ambiciozne i uzbudljive razrade ideje društveno-kulturnih centara, a ponekad i neke očekivane zaključke do kojih dolazi Walter Rohn u istraživanju kulturne infrastrukture Beča i Pariza u sklopu projekta Nova kultura na rubovima grada. Analiza pojedinih okruga Beča i Pariza pokazuje da je kulturna i umjetnička scena jača tamo gdje grad planski usmjerava više sredstava za razvoj kulturnog sektora. To bi bio slučaj Pariza koji daje više potpore razvoju kulture i umjetnosti na svojim rubovima. U Beču se pak događa zamjetna diferencijacija svakog okruga prema tipu kulturnih i umjetničkih sadržaja, ovisno o očitim razlikama u stanovništvu pojedinih kvartova (studenti, obitelji ili emigranti). Zanimljiva bi bila i usporedba tipova kulture u pojedinim dijelovima grada. Rohn spominje da su rubovi grada bili toposi onoga što se smatralo niskom kulturom. Izmješteni iz centra, na rubovima grada su još u prošlosti smješteni različiti cabareti kao sadržaji koje u kontekstu suvremenog grada možda zamjenjuju izmješteni noćni klubovi. Rubovi današnjih gradova, što pokazuje i slučaj Zagreba, gravitiraju prema velikim shopping centrima kao javnim mjestima u sklopu kojih se eventualno nalazi i multiplex kino. Centralnim mjestom novih naselja, kao što je to slučaj kod Vrbana III, nerijetko postaju upravo takvi shopping centri.
Što se tiče Zagreba, stanovnicima preostaje da prednosti svojih kvartova vide u eventualnom postojanju javnih mjesta za rekreaciju. No, kompromisa nema! A društvenom i kulturnom infrastrukturom još uvijek ne smatramo ni omiljene kafiće, njihove lijepe terase ili lokalne tržnice i sajmove. Što se tiče zagrebačkih centara za kulturu kao najvrjednije kulturne infrastrukture disperzirane izvan centra grada, teško je ne složiti se s konstatacijom da se tom infrastrukturom upravlja bez vizije i sredstava. To potvrđuje i jedan nedavno zabilježen slučaj, kada se uobičajeni odlazak u javnu knjižnicu u sklopu Kulturnog centra Dubrava pretvorio u posjet sajmu ezoterije, s mogućnošću izrade astralne karte. No, da to ne mora u svim kvartovima biti tako, ipak svjedoče rijetki primjeri iz programa centara za kulturu koje je grad Zagreb odobrio za 2015. godinu. Među njima su sve prepoznatljiviji programi Centra za kulturu Trešnjevka (primjerice Mapiranje Trešnjevke), a općenito intrigira i bogata ponuda radionica, primjerice fotografije, filma pa i lončarstva za koje se, nažalost, često plaća kotizacija. Razočarat će općeniti dojam da se dobar dio financiranih programa svodi na izdašne produkcije eko sajmova te uskrsnih ili fašničkih radionica. U hvale vrijednom pokušaju podupiranja folklorne i tradicijske kulture, većina kvartovskih centara ostaje bez suvremenijih umjetničkih sadržaja, u kontrapunktu s urbanom svakodnevicom.
Nepodnošljiva ili inspirativna, zagrebačka svakodnevica sve očitije pokazuje potencijal vlastite transformacije. Grad se mijenja, a naš odnos prema prostoru također se očituje kroz težnju za njegovom promjenom i prilagodbom. Transformacije se dakako ne odvijaju samo kroz izgradnju novih naselja, već i kroz obnovu starih. Naravno, tu su brojni primjeri prenamjene postojećih javnih sadržaja u centru grada koji dobivaju nove funkcije postajući poluprivatnim garažama ili shopping centrima. Nezaustavljiva kultura promjene će, nadamo se, u budućnosti činiti sve više pozitivnih primjera među kojima su kulturno-umjetničke prakse koje idu za poboljšanjem kvalitete života lokalnog stanovništva. Kvaliteta života iznimno je složen pojam koji nas vraća još u vrijeme Aristotela i rasprave o “dobrom životu” otkad zapravo i baštinimo ideju o duhovnom, kulturnom i intelektualnom poboljšanju života svih građana. Konkretno govoreći, ona se zasigurno može realizirati kroz različite kulturne i umjetničke prakse koje potiču suradnju stanovnika i njihov interes za vlastiti okoliš te posljedično dovesti do percepcije zadovoljstva i blagostanja u kreativnoj zajednici. Grad se definitivno mijenja, no razlog zašto grad uopće i postoji jest taj da bi se u njemu dobro živjelo, tvrdio je spomenuti grčki filozof (Jelena Zlatar, Urbane transformacije suvremenog Zagreba, 2013).
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
