Tema 1. Prije puta
U ovom poglavlju namjerno se krećete kronološki.
Godina je 2022., nas devetero gužva se u privatno iznajmljenom prostoru (“ateljeu”) bez ugovora već četvrtu godinu. Povisuju nam najamninu, zovemo Gradski ured za kulturu prvi put s pitanjem kada se možemo nadati natječaju za zakup gradskih prostora za našu djelatnost. Još malo jer mapiraju se prostori, kažu. Jesen iste godine, povisuju nam najamninu treći put od tog poziva, šaljemo mail i zovemo Gradski ured za kulturu s istim pitanjem drugi put. Uskoro će, ponove. Koji mjesec kasnije, iscrpljeni od razgledavanja prostora s Njuškala gdje nas svaki put odbiju jer “nismo profitabilno zanimanje”, odlazimo u Gradski ured. Kažu nam da se piše natječaj.
Mi nastavljamo potragu. U ožujku 2023., neizmjerno zahvalni, smještamo se u stan slikarice i kustosa u mirovini s ugovorom na dvije godine. Devetero ubrzo postaje sedmero jer prostor u stambenoj zgradi sa susjedima ne odgovara svim praksama, posebno ne onima koje svakodnevno koriste cirkular, stolnu bušilicu, manji tokarski stroj, audio opremu, plinsku bocu i plamenik za obradu stakla.
Godina je 2025. Jedna je u Madridu na umjetničkoj rezidenciji, a Druga radno u Splitu. Grad Zagreb objavljuje Javni natječaj za zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture. Jedna prekida Madrid, kupuje avionsku kartu, jer ovo moramo vidjeti, ovo čekamo tri godine. I mi smo izmapirale prostor u glavi, treba imati: grijanje, vodu, struju, prozor, pristup za unos teških materijala i objekata, dozvoljenu buku, minimalno tri prostorije – WC, skladišni dio za pohranu radova i materijala te veći radni dio u koji po potrebi stanu prostorne medijske instalacije. Jasno nam je da su naše umjetničke prakse i mediji koje koristimo uvjetovani i mjestima gdje se izvode. Spremne smo i na kompromise – može pojedinačno, može ekipno, može daleko, ali treba biti sigurno i treba pružiti okvir za napredak uvjeta rada.
Otvaramo link na natječaj, pregledavamo PDF tablicu dostupnih prostora s naznačenim datumom i vremenom predviđenim za njihovo razgledavanje. “Križanićeva 27.1., Martićeva 24.1., Miljackina 28.1.”
Čekaj.
Tablica ne slijedi kronološki red razgledavanja.
Tablica ne slijedi ni topološki red.
“Prostori pod rednim brojevima nisu u posjedu Grada Zagreba.”
a) Drum rolls – otvaramo novi dokument i radimo svoj kronološki ispravan red razgledavanja
2. Administrativna intuicija
U ovom poglavlju nastaviti s oprezom.
U tekstu javnog poziva izlistano je i kvadraturom opisano 28 prostora koji se ugovaraju na pet godina. Od 28 prostora 3 su namijenjena mlađima od 35 godina. Od tih 28 prostora, 22 nisu u posjedu Grada. Od 6 “slobodnih” prostora, 2 su namijenjena mlađima od 35, a 1 je “predmet naknade sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine” te stoji napomena kako ugovor može prestati i prije isteka roka.
Postaje nam jasno da nam ništa nije jasno.
U nastavku točaka popisani su kriteriji i mjerila za dodjelu ateljea. Kratki presjek mjerila: boduje se umjetnički status prijavitelja, pri čemu prednost imaju samostalni umjetnici, kao i broj i razina osvojenih nagrada i priznanja. Vrednuje se samostalna ili selektirana grupna izložba ili nastup u posljednjih pet godina, značaj dosadašnjeg djelovanja za kulturu grada, kao i planirani intenzitet korištenja prostora i kvaliteta prijavljenih aktivnosti. Boduju se investicijska ulaganja u prostor koji je predmet natječaja u posljednjih 5 godina, te ako ga planira koristiti više osoba u partnerstvu. Za prijavitelje mlađe od 35 godina uzimaju se u obzir završena umjetnička akademija, nagrade osvojene tijekom ili nakon studija te dosadašnje umjetničke aktivnosti.
Kriteriji kvantitete i kvalitete preneseni su u bodove. Uočavamo sljedeće omjere: ako ste primili maksimalni broj nagrada (10 bodova) dobit ćete jednak broj bodova kao što biste dobili u slučaju da vas u prostor ulazi četvero ili više. Ako vas u prostor ulazi četvero ili više dobit ćete dvostruki broj bodova od onog koji biste dobili ako ste u prostor već uložili više od 5000 eura.
Natječaj se na prvi pogled čini dobno osjetljiv prema mlađima s posebnim kriterijima, no pitamo se na koji način su prepoznati stariji autori_ice? Zbraja se broj izložbi i nastupa isključivo u posljednjih 5 godina. Pet godina si fresh ako si kao fizička osoba u području kulture izlagao_la ili nastupao_la. Pitamo se i što je sa scenografkinjama i kostimografkinjama, montažerkama i snimateljicama, arhitekticama, dizajnericama, književnicama, animatoricama, redateljicama, dramaturginjama i scenaristicama, ilustratoricama, itd.? Kako se sva kultura uspjela kondenzirati u izložbu i nastup?
Tu nije kraj količinske hiperfiksacije. Od 8 mjerila, čak 2 se bave aktivnostima u radnom prostoru koje nigdje nisu definirane i nose maksimalno 15 bodova. Teško je ne podići obrvu iznad oka koje gleda kroz okular projektne ekonomije i hiperprodukcije.
b) Drum rolls – vježbe intuitivnih nagađanja
Mi, Jedna i Druga, 34, potencijalne zakupnice koje udovoljavaju uvjetima natječaja razmišljamo – jer nam je nametnuto – o tome:
ރ s kime se i kako uspoređivati, je li bolje da konkuriramo s ostatkom ekipe 35+ gdje s obzirom na životopis nemamo puno šanse, ali ćemo potencijalno moći reaplicirati na isti atelje za 5 godina?
ރ što naše godine govore zapravo o našem radu i što ako smo prekasno upisale Akademiju?
ރ je li ovaj natječaj usuglašen s gradskim statistikama za demografiju kojima se utvrđuje postotak mladih u odnosu na starije od 35?
ރ kad sve zbrojimo i oduzmemo, jesmo li stvarno došli do 3 “slobodna” prostora od 28 (ili 10.7 %)?
3. Prostorni putopis
U ovom poglavlju niste zaboravili upaliti kameru.
Prvi dan razgledavanja, Jedna dolazi na Jarun, na adresu Antuna Štrbana. Grupica od dvadesetak ljudi okupila se ispred zgrade. Osoba Imovina 1 iz Grada poziva nas da uđemo unutra, uzima svoj popis prostora poredanih po abecedi. Osoba Imovina 2 ostaje ispred ulaza kako bi ljudima koji dolaze kasnije mogla otvoriti vrata zgrade. Penjemo se na 5. kat zgrade bez lifta. Pitamo se kako ćemo ovdje dići bocu od 60 litara kisika ili vreću 25 kila gipsa? Bacamo pogled kroz prozor u stubištu. Možda možemo napraviti pomoćni lift s vanjske strane? Redmi smartphoneom kupljenom na promociji za 0 kuna na pretplatu palimo vertikalni kadar.
Video nema stabilizaciju, ali ako:
ރ hodamo dovoljno sporo i uspijemo zaobići tridesetak tijela u prostoru od četerdesetak kvadrata,
ރ obiđemo kuteve i margine prostora
ރ ne spotaknemo se na umjetnička djela usred prostora
uspjet ćemo snimiti dobru dokumentaciju za Drugu.
Nekoliko pojedinaca započinje razgovor s trenutnom korisnicom prostora, koja je u njemu od 80-ih. Čuje se kako je natječaj ovakvog tipa prvi u povijesti države.
Postaje nam jasno da ateljei nisu samo evidentirani kao zakupljeni već se oni trenutno koriste i to u originalnoj namjeni ovog natječaja – kao prostori za stvaranje umjetnosti. Prostori sa slikama, objektima, skicama, flekama od boje i vlage. Sa svim tragovima bivanja, rada, razvlačenja, preslagivanja, formiranja, skladištenja i ukrašavanja. Ulazimo u atelje, u radne prostore ljudi koje prepoznajemo, i oni sudjeluju u cijeloj toj nespretnosti, pričaju najčešće o prokišnjavanju i saniranju krova i stropa.
Razmišljamo o tome kako uopće preuzeti nečiji prostor u koji je uloženo jako puno truda i novca, a onda se pitamo i kako ćemo se mi osjećati za samo 5 godina kad istekne ugovor?
Iz nekih prostora korisnici žele sami izaći zbog financijskih ili strukturnih razloga, a neki su sasvim zadovoljni. Neki pak ovaj natječaj vide kao priliku za napredovanje u prostoru. Žele veći, prostraniji i bolje održavan prostor za rad. Možda žele iskoristiti ovu priliku 
za poboljšavanje radnih uvjeta. Nažalost, takvih je prostora u ovom natječaju tek nekoliko. I to su, naravno, oni prostori koji se koriste preko 10 godina s očitim investicijskim ulaganjima a koja Grad, podsjeća nas Osoba Imovina 1, neće kompenzirati. Kako je, tako je, tko hoće neka uzme.
Četvrti je dan obilazaka. Ni Jedna ni Druga nisu dobro razumjele javni poziv. Svaka reagira drukčije na šok. Jedna gleda isključivo kroz kameru mobitela, a Druga izlazi nakon manje od minute. Imamo 15 minuta za pogledati prostor. Prisjećamo se izmapiranog prostora dok se opet penjemo na peti kat bez lifta u prostore koji bi na Njuškalu bili nazvani garsonjerama i studio apartmanima u potkrovlju. Imaginarna vreća od 25 kila gipsa koju nosimo stepenicama postaje sve teža.
Sjećate se onih 6 “slobodnih” prostora? U samo jednom je radila voda, struju nigdje nismo mogle “dobiti” Najbolji od ponuđenih prostora imao je rupu samo u prozoru, najbolji jer je najviše sličio našem izmapiranom opisu. Eh, investicijska ulaganja.
Ispred ulaza pitamo Osobu Imovina 2:
ރ kako u ovih 15 minuta možemo doznati nešto više o prostoru, znate li u kakvom su stanju cijevi, ima li struje i vode?
ރ što znače aktivnosti iz poziva, odnosi li se to na našu autorsku praksu i očekivani razvoj ili na aktivnosti za javnosti poput izložbi, izvedbi ili radionica u ateljeu? Ako je ovo drugo,
ރ što ako nam sustanari ne budu dali održavanje javnog programa jer recimo tridesetak posjetitelja ide kroz zgradu na zadnji kat?
Uputio nas je da dođemo u ured da dobijemo odgovore.
ރ Ako treba obnoviti svu stolariju, zamijeniti cijevi, možda podove, riješiti zidove, uvesti grijanje, kako kao samostalne umjetnice možemo dići kredit za prostor koji nije u našem vlasništvu?
c) Drum rolls – primamo i vaše odgovore na zadnje pitanje.
U pozivu samo stoji “Za vrijeme uređenja gradskog prostora da bi se priveo namjeni, u trajanju do 3 mjeseca, zakupnik nije dužan plaćati zakupninu za zakup gradskog prostora.” Možda ga oni planiraju urediti?
Za one koji žele istražiti više, isječak iz Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, čl. 8 (2): “Ako ugovorom nije utvrđeno u kakvom stanju zakupodavac predaje zakupniku poslovni prostor smatra se da je poslovni prostor predan u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti predviđene ugovorom.”
Long story not so short, nismo otišle u ured, nismo se prijavile.
4. Prešli ste nepoznati broj koraka
U ovom poglavlju voljeli biste biti konstruktivni.
Nismo se prijavile iz nelagode da potencijalno preuzmemo već zauzete prostore onih kolega_ica koji u njima žele ostati, jer nemamo na računu para za ulaganja za one “slobodne”, jer nam se natječaj činio testnim (npr. nejasnoća oko aktivnosti, također imamo dojam da je Grad htio raščistiti situaciju prošlih uprava), jer smo već u stambenom radnom prostoru i, najbitnije, jer za atelje tražimo i trebamo nešto drugo.
Naziv “Prvi natječaj ikada u povijesti države” se najviše odnosi na pokušaj njegove prilagodbe strukovnim kriterijima što svakako pozdravljamo.
ރ Voljele bismo imati revizije kao temelj za produžetak ugovora na dodatnih 5 godina, iste one koje prolazimo u HZSU da bismo zadržale status slobodnih umjetnica. Odnosno, revizija umjesto ponovnog tržišnog natjecanja kompetencija (legalno po čl. 6., stavak 7 i 8 Zakona o zakupu koji predviđa čak **x + 10 + 10 godina**).
ރ Voljele bismo vidjeti tri, četiri dobne kategorije ako već trebamo ići u ageism (-35, 35-59, 60+). No, ovdje bacamo ideju definiranja kategorija po godinama autorskog djelovanja jer ljudi postaju mladi, svježi autori i sa 40, 50 godina.
ރ Ne tražimo besplatne ateljee već sređene i pripremljene za rad, s prilazima i mogućnošću proizvodnje buke.
ރ Ne tražimo atelje u kojem ćemo se obećati s programskim aktivnostima, a posebno ne ako ga same moramo adaptirati i osposobiti za obavljanje osnovne djelatnosti.
ރ Voljele bismo da se kriteriji sljedećeg natječaja razrade u komunikaciji sa umjetnicima_ama, potencijalnim zakupnicima_ama, ako se već sam natječaj usko specijalizira.
ރ Voljele bismo ponovno istaknuti – neadekvatnost pozicije radnog prostora je jedna tema, roh bau druga, a potencijalno “izbacivanje” prvih zakupnika_ca, naših kolega_ica, treća. Tuđa (ne)ugovorena nesigurnost je i naša nesigurnost.
Želimo vjerovati da će neki/mi/vi naših generacija imati radni vijek u kojem su 30 godina bili u istim i adekvatnim radnim uvjetima koji će podupirati njihov/naš/vaš umjetnički rad.
Objavljeno
