Tema Piše: Stela Vukojević
Hrvatska knjiga danas se nalazi u vrlo nepovoljnom položaju. Najavljeni porast sadašnje “povlaštene” stope od 5 posto PDV-a na knjigu od 1. siječnja 2018. na čak 12 posto u direktnoj je suprotnosti s bilo kakvim pokušajem konsolidacije hrvatskog tržišta knjiga. Više od polovine građana Hrvatske godišnje ne pročita nijednu knjigu, a onih koji se odluče neko štivo kupiti još je i manje.
Danas, kada hrvatska knjiga odnosno cjelokupni knjižni sektor prolazi krizu koja je po mnogočemu izraženija nego li je bila ona ratnih 1990-ih godina, prijedlog povećanja PDV-a na knjige značio bi polaganu smrt hrvatskom izdavaštvu, a samim tim i hrvatskoj knjizi.
Poslovni model hrvatskog izdavaštva nasljedstvo je bivše Jugoslavije
Hrvatska je povijesno imala tvrtke koje su ujedno bile i vlasnice knjižara. Takav model naslijeđen je još iz doba bivše Jugoslavije koja je takvo poslovanje preuzela od SSSR-a. Bio je to tipičan model megalomanskih tvrtki koje su nastale iz više malih knjižara spojenih u poduzeće za izdavačku djelatnost. Prvo se zvalo Zagrebačko izdavačko poduzeće, nakon toga Mladost. Takav model zadržan je do samostalnosti Hrvatske kada je u izdavaštvu nastupila velika nelikvidnost i svi koji su se bavili tom djelatnošću bili su prisiljeni otvarati svoje knjižare kako bi lakše i brže došli do gotovine. Dakle, nešto što je prije bilo odraz političkog sustava, postalo je ekonomska nužnost prilikom osamostaljenja države. Svaki imalo veći nakladnik otvarao je svoju knjižaru. Posebno u razdoblju između 2005. i 2006. kada se prodavalo oko 11 milijuna knjiga, naklade su bile ogromne, a knjižarski posao činio se kao unosan biznis. Nekoliko godina poslije kada su se državne potpore hrvatskoj knjizi smanjile, kao i standard hrvatskih građana, došlo je do krize pa je ta unosna djelatnost odjednom postala gubitak za velike nakladnike poput Algoritma, Mozaika i Profila koji su u otvaranje knjižara uložili oko 60 milijuna kuna.
Ipak podatke o prodaji knjiga iz 2005. i 2006. godine treba uzimati s rezervom jer je upravo to razdoblje bilo početak sloma hrvatskog izdavaštva. Naime, u idealnim uvjetima u Hrvatskoj se u prosjeku proda oko 4 milijuna knjiga. U navedenom razdoblju, prodano je 11 milijuna, a izdavačima je pala naklada za 50 posto. Razlog tako velikoj nakladi leži u svjetskom fenomenu “knjiga uz novine” koji nije zaobišao Hrvatsku. Prodano je čak 9 milijuna knjiga na kioscima, a samo 2 milijuna u knjižarama.
Prepustiti knjigu samoregulaciji tržišta u tom razdoblju, bio je vrlo riskantan potez ministra kulture Bože Biškupića koji je u prodaji knjige na kioscima vidio samo jednu stranu medalje; jeftine knjige, ogromne naklade, široku dostupnost knjige, povećan medijski interes za knjigu, ne predviđajući nadolazeće loše posljedice.
To se posebno odrazilo na drastično smanjenje prodaje kroz knjižarsku mrežu i zapravo je do kraja zacementiralo sliku hrvatske knjižarske mreže s apsolutnom dominacijom knjižarskih lanaca pet najvećih hrvatskih nakladnika: Školske knjige, Mozaika knjiga, Profila, Algoritma i V.B.Z.-a, kojima se tek kasnije pridružio i lanac multimedijalnih knjižara Tisak medije, koji su se uspijevali othrvati poremećajima na tržištu koje je izazvala knjiga uz novine.
Nezavisni izdavači, da bi imali knjige na policama knjižara, čiji su pak vlasnici uglavnom veliki izdavači, pristajali su na sve lošije uvjete u kojima knjižara ne plaća distributeru, distributer ne plaća izdavaču, a izdavač ne plaća tiskari, što znači neplaćanje cijele mreže ljudi koja radi na konačnom proizvodu – knjizi.
Kako to rade zapadne zemlje
U Hrvatskoj, naime, nema klasične podjele na izdavače i knjižare kao u zapadnim zemljama. Zbog toga propada knjižarska mreža, osobito nezavisni knjižari, koji nemaju zaleđe vlastite izdavačke kuće. U Njemačkoj, primjerice, postoje dvije velike distribucijske kuće, a nakladnici imaju svoje predstavnike prodaje. Tri do šest mjeseci prije nego što knjiga izađe uzimaju se prve narudžbe i onda se prema tome formira prva naklada, a knjige iz tiskare dolaze izravno distributeru. Svi računi prolaze kroz krovnu udrugu nakladnika, a kontrole su uobičajena pojava. U slučaju da jedan knjižar ne plati svoje račune nakladniku, drugi izdavač mu više ne daje svoje knjige. U Francuskoj se, primjerice, rabati također kao i u Hrvatskoj kreću oko 50 posto, međutim, kako nema komisione prodaje, računi za knjige naplaćuju se odmah ili barem u nekom razumnome roku.
Kakvo je stanje hrvatske knjige u zadnjih nekoliko godina?
Kada smo očekivali da će Ministarstvo kulture nakon velike krize 2008. više pomoći hrvatsku knjigu, 2014. godine dogodila se obrnuta situacija. Potpora koju je Ministarstvo izdvojilo za izdavanje i otkup knjiga bila je za 34 posto manja nego 2013. godine. 11,9 milijuna kuna, koliko je Ministarstvo tada odvojilo, najmanji je iznos od 1997. godine kada je izdvojeno 10,4 milijuna kuna. Usporedbe radi, 1997. je bila godina kad je Ministarstvo krenulo s planom potpore hrvatskoj knjizi. Danas kada ta potpora iznosi 5,6 milijuna kuna (podatci iz svibnja 2016) postavlja se pitanje kakva je budućnost hrvatske knjige?
Neki ističu da pad nakladništva nije samo posljedica loše politike trenutne Vlade već i slabe navike čitanja knjiga. Činjenica jest da je standard hrvatskih građana vrlo nizak, a posjedovati vlastite knjige danas je postao luksuz. Međutim, interes građana za knjigom postoji. Dokaz za to je Interliber koji svake godine privuče veliki broj građana. Većina onih koji dođu posjetiti sajam kupe barem jednu knjigu.
S druge strane, živimo u digitalnom dobu i čitateljski interesi i navike mladih se mijenjaju. Iz tog razloga situaciju u kojoj se nalazi hrvatska knjiga ne možemo gledati samo iz jedne perspektive i kriviti samo jednu stranu. Loša politika prema knjizi definitivno je jedan od krivaca, ali postoji i jako puno drugih faktora koji utječu na kulturu čitanja u Hrvatskoj, a koja je izravno vezana i za pad nakladništva hrvatskih knjiga. Promjene interesa mladih kao izravne posljedice digitalnog doba svakako je jedan od važnijih faktora koji se treba uzeti u obzir prilikom proučavanja pada nakladništva. Osim toga, sistem obrazovanja u kojem se osnovnoškolce prisiljava na čitanje lektira koje možda i nisu u njihovom području interesa, stvara se averzija prema knjizi još od malena. Drugačiji pristup čitanju u školi jako bi promijenio kulturu čitanja u Hrvatskoj. Jednom kad djeca knjigu počnu doživljavati kao nešto dosadno i nešto što moraju odraditi samo kako bi dobili dobru ocjenu, rijetko samovoljno odluče ponovno pročitati knjigu. Također, razvoj e-knjige ne ide u prilog tiskanim izdanjima, ali i smanjena kupovna moć građana faktor je koji uvelike pridonosi trenutno lošoj situaciji u nakladništvu.
Razvoj digitalnih medija i sve veća količina digitalnih tekstova koja je zahvaljujući njima dostupna, utječu na navike i interese čitatelja digitalnog doba, posebno mladih koji u pravilu prvi prihvaćaju nove tehnologije. Promjenom naravi teksta, internet mijenja i narav čitanja svih onih koji se njime služe. Ipak, većina ljudi ističe kako tiskani tekst manje umara oči i lakše se čita nego tekst sa zaslona računala te se stoga lakše udubiti u njega. Možda bi se moglo reći da tiskanu knjigu ne ugrožava e-knjiga nego zabavno-trivijalni sadržaji, odnosno da hrvatskoj knjizi opasnost ne prijeti od medija nego od sadržaja.
Kako možemo učiti od Islanđana
Island, maleni otok koji broji svega 330 tisuća ljudi, vrlo je literarno osviješten. Prema podatcima iz BBC-jevog članka ima više izdanih knjiga, pisaca i čitatelja po glavi stanovnika nego bilo koja zemlja na svijetu. U prosjeku 1 od 10 Islanđana ima izdanu knjigu. Zanimljivo je naglasiti da kultura čitanja na Islandu potječe iz tradicije čitanja knjiga u krugu obitelji. Ova događaj posebno je vezan uz Badnju večer kada se obitelj skupi i knjige se čitaju na glas.
Ipak, razlog loše situacije u kojoj se nalazi hrvatsko nakladništvo ne možemo samo promatrati kroz prizmu kulture čitanja. Problemi nakladništva u Hrvatskoj mnogo su dublji i kompleksniji i direktno su vezani uz trenutnu krizu u gospodarstvu, ali i obrazovanju u Hrvatskoj. Promjena politike prema knjizi neće biti dovoljan faktor za oživljavanje nakladništva u Hrvatskoj. Ona se nužno mora vezati uz promjenu strukture poslovanja hrvatskog nakladništva. Isto tako, ukoliko ne postoji interes za knjigu, nema smisla ulagati niti u nakladništvo i niti u hrvatsku knjigu. Obrazovna reforma nužan čini se tako nužnim preduvjetom za stvaranje nove generacije hrvatskih građana koji će biti svjesni da biti školovan ne znači nužno biti obrazovan i da se obrazovanje izgrađuje čitanjem i željom za intelektualnim i osobnim napretkom, koji nije moguće postići bez knjiga.
ObjavljenoObjavljeno
