Kritika “Ako želim biti ponižena, platit ću za to.”
Rečenicu gore izgovara Nicole Kidman kao protagonistica Romy u novom filmu Babygirl (pomalo slobodno prevedenom kao Požuda za domaću distribuciju) redateljice Haline Reijin. Babygirl se oslanja na tradiciju erotskih trilera, premda mu žanrovska odrednica trilera teško pristaje s obzirom na to da u radnji nema nikakvog zločina ili napetosti u uobičajenom trokutu supružnika i ljubavnika. Ulogu mlađeg ljubavnika Samuela igra Harris Dickinson (suzdržavam se punova), a slijepog-pored-zdravih-očiju supruga Jacoba Antonio Banderas. Iako se film nastavlja na tradiciju kultnih filmova poput Fatalne privlačnosti (1987.), Sirovih strasti (1992.) i Nevjerne (2002.), zapletom i raspletom poprilično odskače od horizonta očekivanja gledatelja što je bilo ugodno iznenađenje, barem meni osobno. Nakon projekcije 20. siječnja u Kinu Kinoteka, održan je razgovor Požuda i fantazije o (ne)moći u sklopu diskurzivnog programa Kontraplan, na kojem se o aktualnim filmskim naslovima diskutira iz perspektiva raznih disciplina.
U razgovoru su sudjelovale magistrica odnosa s javnošću i doktorandica komunikacijskih znanosti Ivana Schildenfeld te dramaturginja i psihodramska terapeutkinja Jasna Žmak uz moderatora Marija Kozinu. Na pitanje kako su doživjele film, obje sudionice su se složile da je žrtva vlastite ambicije zbog svoje žanrovske raznovrsnosti i otvara previše tema ili kako je Schildenfeld rekla: “puno je kupusa”.
Konteksta radi, uz minimalne spoilere: Romy fantazira o grubljem seksu i submisivnom položaju koji bi ju zadovoljio, a to se ne poklapa s Jacobovim preferencijama. Tu u priču ulazi Samuel, pripravnik u njezinoj tvrtki, i s njim Romy započinje seksualni odnos u kojem istražuje svoje fantazije. Obje se govornice slažu da je film nespretno klasificiran kao triler, iako Schildenfeld dodaje domišljatu interpretaciju da se karakteristikom trilera u filmu može smatrati neizvjesnost od raspleta ljubavnog trokuta i opasnost koja prijeti reputaciji glavne junakinje sazna li se za njezine sklonosti i nevjeru.
Romyina submisivnost i generalno eksperimentiranje u seksu otvara u filmu teme ženske seksualnosti, fantazija i orgazma, fetišta tj. kinka i BDSM praksi. Schildenfeld i Žmak smatraju da je pristup ovim temama složeniji od onog iz Pedeset nijanse sive s kojim su napravile usporedbu u razgovoru. Slažu se i da Babygirl jasno prikazuje kako izgleda zdravo postavljanje pravila tj. granice u BDSM-u kao što je pitanje pristanka, korištenje sigurne riječi (u odnosu Romy i Samuela je to “Jacob”, šaljivo) i aftercare iliti briga nakon intenzivnog odnosa tijekom kojeg se uspostavlja “ravnoteža” između dvoje.
Kako je igra dominacije i submisivnosti vezana uz sadomazohizam, jedno od pitanja bilo je definiranje (ženskog) mazohizma. Žmak objašnjava kako je brojka ljudi s psihičkim poremećajem mazohizma zapravo vrlo mala i da ga treba razlikovati od seksualne prakse koja nema veze s poremećajem ličnosti. Schildenfeld navodi kako je u okviru filma mazohizam uživanje u igri bespomoćnosti i patnje što uključuje dominantnog partnera i grublji seks. Obje sudionice skreću pozornost na stigmatizaciju BDSM i drugih kink praksi u društvu što dovodi do potiskivanja fantaziranja uopće, kao i razgovaranja o vlastitoj seksualnosti.
Osvrnule su se i na zamjerku kritike o nedostatku scena seksa, zaključivši da nikako ne “drži vodu”, jer njima film počinje i završava. Ustvrdile su da ta zamjerka proizlazi iz uskogrudnog poimanja seksa pod kojim se podrazumijeva samo penetracija, a druge scene koje uključuju igre očekivanja nisu vjerojatno potpale pod taj kišobran. Ipak, diskutirajući o Romyinom mazohizmu, objema ostaje nejasan izvor njezine mazohističke potrebe i genealogija traume koja nije razrađena u filmu, te su istu opasku dodale i za lik Samuela i njegov odnos s Romy.
Kozina je postavio pitanje i o autonomiji seksualnog identiteta u odnosu na ostale identitete koje nosimo, što je posebno zanimljivo u slučajevima ženskih likova poput Romy – direktorica tvrtke, uspješna i bogata, supruga s dvoje djece koja se noktima grčevito drži za identitet snažne žene koja ima cijeli život pod kontrolom. Osim svoje seksualnosti i svog orgazma kojeg ne može postići sa suprugom u čitavih dvadeset godina braka. U odnosu na to pitanje, obje su svojim tvrdnjama ukazale na težinu održavanja autonomije vlastite seksualnosti spram percepcije javnosti, ali i percepcije samih sebe. Ili, kako je Schildenfeld ukazala u potpitanju: ako si dopustim fantazije i sprovedem ih, kakvom me to čini osobom? Više su se puta kroz razgovor spominjali osjećaji krivnje i srama koje žene osjećaju kada pomisle na neku fantaziju, a nekmoli kada razgovaraju s nekim o njoj.
Bilo je nekoliko pitanja i komentara iz publike, a ovdje izdvajam meni omiljeno: tko je zapravo babygirl u filmu? Schildenfeld i Žmak složile su se da je Samuel, ne Romy kao što bi se moglo naslutiti. Zašto je tome tako, preporučila bih da doznate u filmu. Usprkos spomenutim zamjerkama koje su potpuno legitimne, ja sam se zabavila i dobro nasmijala. Izdvojeni citat na početku teksta Romy izgovara u svom najmoćnijem trenutku, kada odbija biti posramljena i ne pristaje biti žrtva tuđih podsmijeha i/li ucjena na račun svoje seksualnosti. Možda je konačno došlo vrijeme da sram promijeni stranu.
Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.
Objavljeno
