Tema Pišu: Tomislav Žilić i Matija Mrakovčić
Smješten u Ljubljani, Radio Študent (RŠ) jedna je od najstarijih i najsnažnijih nezavisnih i nekomercijalnih urbanih radio stanica u Europi. Godine 1969. godine osnovala ga je Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani (ŠOU), a danas ima preko dvije stotine suradnika koji redovito pridonose njegovom 24-satnom programu koji pokriva Ljubljanu i okolicu, odnosno 500 000 potencijalnih slušatelja. Od 6. svibnja 1998. Radio Študent moguće je slušati i preko web streama. Uz stvaranje i emitiranje različitih glazbenih, umjetničkih, obrazovnih i informativnih programa, Radio stavlja snažan naglasak na edukaciju svojih mladih suradnika – budućih novinara, inženjera zvuka, DJ-a, spikera – za radio i druge medije.
Založba Radija Študent (ZARS) njihov je izdavački label, a godišnje produciraju dva glazbena festivala, TRESK i Klubski maraton. Platforma RADAR okrenuta je suradnji u polju suvremenih istraživačkih umjetničkih praksa, a Radio je član međunarodne radijske mreže Radia. Osim radijske produkcije, web stranica Radija Študent ujedno je i jedini slovenski nezavisni elektronički medij, a posljednjih godina sve više jačaju vlastitu video produkciju.
Politika emitiranja Radija Študent objedinjuje koncepte community radija i javnog servisa. Za sebe kažu da promoviraju “inicijative civilnoga društva posebno u vezi s urbanim načinom života, slobodom izražavanja, nezavisnim mišljenjem, slobodarskim vrijednostima, kulturnom različitosti, društvenom kritikom, tolerancijom, društvenom solidarnošću i ljudskim pravima”, a isto nam potvrđuju Robert Mohorič, zamjenik direktora i administrator Radija Študent, i Robert Bobnič, urednik redakcije za kulturu i humanističke znanosti. Radio je odgojio preko četrdeset i četiri generacije i nebrojene individualce te odigrao ključnu medijsku ulogu u razvoju nezavisne kulture u Sloveniji, etablirao se kao kritički medij jer je uistinu i bio jedini medij koji je komentirao aktualnu problematiku i informirao stanovništvo, neopterećen ideološkim matricama.
Danas je Radio Študent u teškoj situaciji zbog drugačijeg tipa kontrole: ideološko neslaganje s državnim aparatom u drugom je planu, ukoliko uopće i figurira kao bitan moment, a financijska kontrola nadređenih instanci stavljena je u prvi plan. Unatoč važnoj ulozi na ljubljanskoj i slovenskoj medijskoj sceni, Radio nije nikada pronašao sistemsko rješenje koje bi mu omogućilo razvoj bez uplitanja interesa svojih osnivača ili vanjskih faktora.
Glavna problematika oko opstanka Radija svakako je odnos krovne Študentske organizacije (ŠOU) prema Radio Študentu. Radio Študent jedan je od osam zavoda ŠOU-a, a ujedno i organizacija koja ima najveće prihode među njima. Budžet se dogovara godišnje, no daleko od toga da bi se moglo govoriti o fiksnim iznosima. Naime, svake godine potrebno je pregovarati zbog toga što se studenti u sazivu Študentske organizacije izmjenjuju u intervalu od svake dvije godine, tako da ne postoji nekakav postojan tip prijenosa znanja i iskustva koji bi pomogao boljem razumijevanju situacija podređenih organizacija, ističu Mohorič i Bobnič. Radio Študentu nezavisnost nikada nije osporavana od strane Študentske organizacije, no sukobi oko financiranja su konstanta. Na pitanje o specifičnosti situacije Radija Študent, slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin ističe: “Na okruglom stolu o budućnosti Radija Študent ŠOU je rekao “mi imamo manje sredstava i sada smo se odlučili da važnije projekte financiramo”. No tko je to odlučio, tko je napravio taj spisak prioriteta, tko? O tome nije bila rasprava. Čini mi se da novinari, a tako i ovi u Radiju Študent ne razumiju da su zadnja barikada. Kad izgubiš medije, onda je ovima sve dozvoljeno”.
Problemi s financiranjem samo dijelom proizlaze iz neuređenog odnosa Radija i ŠOU-a, a s godinama se pogoršavaju. Sudeći prema podacima o financijama ŠOU-a, slika se neće ubrzo popraviti. Študentska organizacija je prije četiri godine imala budžet od 7 milijuna eura, a ove godine budžet je iznosio 4 milijuna eura. Već za sljedeću godine najavljeno je rezanje budžeta na 2.5 milijuna eura, što se svakako loše odražava na organizacije u nadležnosti ŠOU-a. Rezanje budžeta usko je povezano s tekućim legislativama u Sloveniji koje su usmjerene na povišenje stope oporezivanja studentskog rada. “Upravo u ovim postupcima vidljiva je ambivalentna pozicija države spram studentskog organiziranja jer ovakvo postupanje polako pridonosi njegovom polaganom propadanju”, ističe Bobnič. U svjetlu toga, bitno je naznačiti da je trenutno u tijeku priprema novoga zakona o studentskom radu koji će dodatno povisiti poreze na osobne prihode. Neminovno će to dovesti do situacije gdje će studentski rad postati neodrživ jer će poslodavcima biti isplativije zapošljavati radnike na minimalcu. Taj model svakako nije održiv kada je u pitanju Radio Študent koji trenutno u svojstvu suradnika ima 75 studenata.
Negativni trend financiranja koji je doveo u pitanje održivost Radio Študenta nužno je promotriti kroz studentsko organiziranje u slovenskom kontekstu. Studentsko organiziranje u Sloveniji ima dugu povijest, budući da je i sama Študentska organizacija proizašla iz nekadašnjih omladinskih organizacija bivše Jugoslavije. Studentsko organiziranje u svojoj osnovi nema problema s pitanjem autonomije, već je “problem u tome što studentsko organiziranje u Sloveniji nema kompas. Oni nikada nisu imali nekih smjernica, samo potpuno neoliberalno – svaku stvar koju imaju smatraju troškom”, objašnjava Robert Bobnič. Ono što još više komplicira tu poziciju jest realna situacija gdje je jedan dio nezavisne kulturne scene u Sloveniji izravno vezan uz Študentsku organizaciju, poput Galerije Kapelica. “Studenti na univerzi ne znaju ništa što se događa u ŠOU”, ističe Robert Bobnič, a jedan od načina na koji bi se mogla osvijestiti ova situacija jest “da se studenti aktiviraju i da dođe do nekakve studentske mase koja bi pozvala na reorganiziranje”. Prema dosadašnjem modelu, Študentska organizacija posve provizorno dodjeljuje novac svojim organizacijama jer nikada nisu razvili odnos s njima, kao ni bilo kakav tip mreže koja bi omogućila bolju suradnju između samih organizacija. Stoga, pitanje oko financiranja Radio Študenta djeluje kao svojevrsna cenzura, naglašava Bobnič, s obzirom na to da se fokus samog medija pomiče prema područjima koja bi u idealnoj konstelaciji trebala biti već uređena.
Početkom prosinca ŠOU je, na inicijativu studentske grupe Iskra, organizirao referendum o reorganizaciji koja bi uključivala transparentno funkcioniranje, temeljnu financijsku racionalizaciju, stvaranje nezavisnog nadzornog odbora i posvećivanje širim interesima studentske populacije. Od 5735 studenata koji su izašli na referendum, njih je 5352 glasalo za promjene statuta Studentske organizacije. No, referendumski prijedlog nije prihvaćen jer na njemu nije sudjelovala petina glasačkog tijela, koliko je potrebno da referendumska odluka bude prihvaćena.
Za širi komentar stanja na slovenskoj medijskoj sceni zamolili smo Sandru Bašić Hrvatin. “Problem je u tome što se stvorila klima da postoji lijevo i desno, postoje lijevi i desni mediji, postoji lijevo i desno novinarstvo, lijevo i desno društvo novinara. I svi se deklariraju da su nezavisni, a ja tvrdim da je problem s njihovom nezavisnošću taj da su se odrekli jedine zavisnosti koje mora biti, a to je zavisnost od građana. Građane su svi pustili na cjedilu. Prije tri ili četiri godine predlagala sam da bi novinari trebali otkupiti medije ili da bi, kao Ignacio Romanet iz Le monde diplomatique, pozvali svoje čitatelje u pomoć, ali ovdje su se svi obrnuli na državu kao kravu muzaru, a država ništa ne daje besplatno. Svaki dogovor s državom ima neki aneks koji treba ispuniti. Ako pogledamo što se događalo prošle godine sa svim tim protestima u Sloveniji, jasno je da prosvjednici nisu imali nikakav medij iza sebe. Imamo nevjerojatnu ideju da govorimo o državi kao da bi to bio neki apstraktni entitet koji negdje postoji. Država su građani koji u njoj žive i novac kojim ta država operira naš je novac. Imam apsolutno pravo reći da se dio tih novaca namjeni financiranju medija koji će ispunjavati tu ulogu”.
Izgledno je da bi jedan od mogućih pristupa cijeloj problematici moglo biti udruživanje svih studentskih organizacija radi vršenja pritiska na vladajuće strukture. No, svakako je problematično to što se ni sama Študentska organizacija ne uspijeva organizirati kako bi se borila za svoja prava, pogotovo u kontekstu u kojem krovna Študentska organizacija Slovenije ne poduzima ništa po pitanju aktivnog lobiranja za sprječavanje dodatnog oporezivanja studentskog rada, smatraju Bobnič i Mohorič. S obzirom na to da je Radio Študent ipak jedinstvena medijska institucija koja i nadilazi kapacitete studentskog medija, jedna od mogućnosti o kojoj se trenutno razmišlja je i pronalazak nekog novog okvira funkcioniranja. No, sve je izglednije da je bilo kakav tip potpune samostalnosti nemoguć, pogotovo u kontekstu rada medija kao neprofitne organizacije. U svjetlu toga, pojavljuju se pitanja o primjeni modela financiranja dijelom koji bi dolazio od regularne RTV pretplate, kao i pitanja bi li država dopustila da Radio Študent, kao bitan medij u domaćem kontekstu, propadne.
No, problem s kojim bi se Radio Študent mogao suočiti kada bi postao javni medij studenata, smatra Bašić Hrvatin, jest činjenica da je “studenata oko 700 000 te se može dogoditi da odjedanput taj isti Radio postane, recimo, Katolički radio. Ne bi me to iznenadilo. Zato su oni u procjepu. Ako idu u tu varijantu, veoma se lako može dogoditi da to postane tvrđava nečeg drugog. Ali to treba raščistiti, moramo se suočiti s time. U cjelokupnoj medijskoj slici Slovenije Radio Študent svakako iskače. On je vrijednost koju se isplati braniti, ali isto tako bi trebalo razmišljati o promjeni vodstva. Iz zakona o visokom školstvu jasno je da na studentskom radiju mogu raditi oni koji imaju status studenta. No, kod njih se na menadžerskim funkcijama nalaze ljudi koji su na Radiju već dvadeset godina. Treba pustiti pozicije! Kako će mladi koji sad za te pozicije nemaju iskustva to iskustvo steći?”.
U peticiji, koju je do sada potpisalo oko 10 000 ljudi, Radio Študent zahtijeva nekoliko stvari. Od svog osnivača, Studentske organizacije, traže da ŠOU djeluje u javnom interesu, da organizira kratkoročnu i dugoročnu redistribuciju sredstava svim neprofitnim institucijama i aktivnostima kojima upravljaju studenti. Od Sveučilišta u Ljubljani traže završetak formalnog dijela procesa pristupanja u sporazum o suosnivanju Radija, a od grada Ljubljane stvaranje mehanizma financiranja Radija kao jedine gradske javne radio postaje. Od Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta zahtijevaju dugoročna pravna rješenja za stabilno i ujednačeno financiranje radija i drugih kulturnih proizvoda Radija Študent te obrazovne programe i praktični trening koji na Radiju obavljaju. Naposljetku, alokacija frekvencija radi širenja slušateljstva po cijelom teritoriju i kampusima Slovenije, zahtjev je upućen Agenciji za poštanske i elektroničke komunikacije.
Sandra Bašić Hrvatin smatra da po pitanju problematike financiranja javnih medija “nema zakona na ovom svijetu koji bi ovdje funkcionirao osim zakona o nacionalizaciji. Treba napraviti od svih takvih medija javne medije. U pozadini svog tog kolapsa je europska ekonomska politika koja više ne govori o medijima već govori o uslugama, o kreativnim industrijama, u pozadini nije više sloboda izražavanja već pitanje autorskih prava. Ono što je meni strašno za gledati, ovo što se dogodilo s grčkim javnim servisom, ovo što se sad događa u Španjolskoj, umjesto da se napravi koalicija na europskom nivou, vojne čete koje će dignuti glas kad se takve stvari događaja, mi jednostavno dozvoljavamo da šaptom padaju jedan, drugi, treći i četvrti”.
Kada se Radio Študent usporedi s ostalim community medijima na ovim prostorima, jasno je da je u mnogočemu izašao iz takvih okvira te da obavlja funkcije javnog medijskog servisa. No, kako njihova situacija ostaje upitna, medij se okreće alternativnim metodama financiranja. Tako je velikim dijelom trenutno posvećen sponzorstvu i marketingu koji bitno pomažu situaciji medija te se otprilike 25% prihoda ostvaruje putem marketinga. U široj slici, to je nedovoljno za financiranje rada medija koji zahtijeva velik broj vanjskih suradnika, a pogotovo za daljnje razvijanje određenih projekata: veća produkcija zahtijeva mnogo bolju financijsku podlogu. Radio je uz peticiju pokrenuo i crowdfunding kojim su do sada skupili oko 40 000 eura, novac se skuplja i na benefitima koje od listopada organiziraju u Ljubljani, a kojima izravno apeliraju na slušatelje i zainteresiranu javnost. No, kako Robert Bobnič upozorava, postoji i druga strana medalje kada je u pitanju takav vid financiranja: “Mislim da su i crowdfunding kao i kickstarter načini da se javne institucije i sama država maknu što dalje od financiranja, stoga je to veoma ambivalentno”. Za Roberta Mohoriča to je test “skupnosti”, ako ona postoji, te rezimira: “Ne možemo funkcionirati na isti način kao u prošlosti. Osamdesetih je to bilo potpuno drugačije nego sada. Radio Študent mora u ovo novo doba pronaći svoj prostor”.
ObjavljenoObjavljeno
