Tema Kako to redovito potvrđuju istraživanja, egzistencijalni su problemi – u prvom redu nezaposlenost – mladima glavni izvori zabrinutosti. Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o najnovijem istraživanju o političkoj pismenosti i participaciji maturanatica/a. Rezultati su pokazali da ovogodišnji maturantice/i nisu napravili odmak od prijašnjih generacija te politiku i dalje ne shvaćaju kao polje mogućeg djelovanja. Minimalno su napredovali i u prihvaćanju demokratskih vrijednosti. Spomenuta zabrinutost zbog prekarne egzistencije i politička apatija nisu nepovezane. Štoviše, uzroke retradicionalizaciji i konzervativizmu mladih treba, između ostalog, tražiti u svakodnevnom iskustvu nezaposlenosti u društvenom kontekstu postrecesijskog desetljeća.
Bogatom korpusu istraživanja o mladima nedavno je doprinio i Studentski.hr s publikacijom Nezaposlenost i socijalna isključenost mladih u Hrvatskoj. Riječ je o anketi provedenoj online na uzorku od 1046 nezaposlenih mladih osoba. Namjera je bila istražiti učinak nezaposlenosti na socijalnu isključenost, tj. ispitati kako nedostatak zaposlenja kao važnog izvora osjećaja vlastite vrijednosti utječe na sudjelovanje u društvu. Uzorak nije bio reprezentativan, posebno je nesrazmjerno visok udio osoba ženskog roda i visokoobrazovanih, pa rezultate treba uzeti sa zrnom soli. Iako se zbog nereprezentativnog uzorka ne može tvrditi da istraživanje nudi kompletnu sliku društvene integracije ono je ipak istaknulo nekoliko u javnosti zanemarivanih tema – subjektivno iskustvo nezaposlenosti, kao i načine preživljavanja bez redovitih prihoda.
Prema podacima Eurostata trenutno je stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj 20.6 posto. Doduše ta brojka ne uključuje ekonomski neaktivne, osobe koje su nerijetko u tolikoj mjeri obeshrabrene iskustvom na tržištu rada da su odustale od traženja posla pa više nisu ni evidentirane kao nezaposlene. Dakle, otprilike svaka četvrta mlada osoba nema posao i vlastite prihode. Značajna je i činjenica da je ovakva visoka stopa zapravo historijski prilično solidan rezultat – uzimajući u obzir da se u prethodnom desetljeću u periodima penjala i do 50 posto. Upravo zbog konstantne prisutnosti u društvu, strukturnu se nezaposlenost ne bi smjelo reducirati samo na ekonomske efekte, ona je zapravo dio procesa odrastanja i socijalizacije, kao i važan čimbenik integracije u društvo.
Prema istraživanju o socijalnoj isključenosti koje je proveo Studentski.hr, gotovo 70 posto mladih smatra da zbog nezaposlenosti nemaju mogućnosti sudjelovanja u društvenom i javnom životu, a više od 60 posto ih ne može financijski podmiriti osobne potrebe. Nezaposlenost prema tome ne vide kao problem koji zahtijeva političku participaciju, već je prije svega prepreka takvom angažmanu. Naime, sudjelovanje u društvu ograničeno im je na privatne odnose. Tako velika većina smatra da se mogu osloniti na osobe iz svoje okoline za financijsku i emocionalnu pomoć. Budući da gotovo 90 posto ne koristi prava za nezaposlene – vjerojatno zato što ne zadovoljavaju uvjete za financijsku pomoć Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – preživljavanje mladih ovisi upravo o neformalnim mrežama potpore koje obuhvaćaju osobe iz njihove okoline.
Institucije su mjesta na kojima mladi rijetko traže pomoć. Između ostalog, malo je vjerojatno da ju uopće mogu dobiti u potrebnom obujmu. Stoga se ponajviše obraćaju obitelji, prijateljima i partnericama/ima – čija im potpora istovremeno osigurava određeni stupanj participacije u društvu. Autorice/i istraživanja stoga su zaključili da mladi generalno nisu društveno isključeni, “iako su često nezaposleni i neintegrirani u tržište rada, mogu itekako biti integrirani u društvo, a to sve ovisi o socijalnim mrežama koje im sprječavaju nastajanje socijalne izolacije.” No njihova je participacija posredovana privatnim i obiteljskim odnosima i zapravo na tim odnosima i završava. Slični rezultati potvrđeni su i u opsežnom istraživanju zaklade Friedrich Ebert – prema njima, 80 posto mladih svoje slobodno vrijeme primarno provodi u obitelji.
Neformalne mreže preuzimaju posao financijske, savjetodavne i psihološke pomoći. Kako je jedna ispitanica napisala, “činjenica da me roditelji i prijatelji podržavaju u emocionalnom smislu, primjerice, tješe me kad se osjećam loše zbog nezaposlenosti te ne stvaraju pritisak na mene svakodnevnim pitanjima jesam li što pronašla, gledam li natječaje i sl. izuzetno mi znači. Također, javljaju mi za svaku priliku za zapošljavanje u mojoj struci za koju čuju te me ohrabruju da idem na razgovore za posao.”
S druge strane, medijska percepcija mladih je poprilično manjkava – kada se direktno ne osuđuje neko ponašanje, nerijetko se reciklira klišejizirani narativ o poraznim statistikama zaposlenosti, nedostatku “praktičnog” obrazovanja, demografiji itd. Ukratko, ne priča se previše o njihovu svakodnevnom iskustvu. Zato nije iznenađujuće da golema većina ispitanika/ca, gotovo njih 90 posto, smatra kako mediji ne izvještavaju dovoljno o potrebama i društvenim problemima nezaposlenih. Primjerice, pristupi koji bi izašli iz okvira službenih statistika i pažnju posvetili psihološkim ili sociološkim posljedicama nezaposlenosti u javnosti su gotovo u potpunosti zapostavljeni.
Zanemarivanje konkretnog iskustva nezaposlenosti ima i latentne ideološke funkcije. Budući da se o njihovom zajedničkom iskustvu u javnosti šuti, mladi ostaju politički fragmentirani i pasivni, međusobna solidarnost je osuđena na opća mjesta, na apstraktnu predodžbu “loše situacije u državi”. Štoviše, čini se kako je fragmentacija zadnjih godina priželjkivani rezultat nedostatnih institucionalnih mjera – u smislu aktivnog promoviranja poduzetništva kao preferiranog rješenja nezaposlenosti. Strukturni problem želi se preobraziti u pitanje osobne odgovornosti i snalažljivosti na tržištu. Nezaposlenost postaje nešto što se tiče samo pojedinačne osobe i njezine poduzetničke inicijative, ili postaje predmetom jednako besmislenih teza o (ne)racionalnom odabiru obrazovanja. To ima daljnju posljedicu povećanja psihološkog pritiska i izoliranosti jer neuspjeh u traženju posla može biti doživljen kao mana osobnog karaktera i gubitka pouzdanja u vlastitu vrijednost.
U najgorem scenariju izostanak formalne i dostupne pomoći može dovesti do osjećaja srama. Jedna je sudionica istraživanja tako napisala: “sram me tražiti novac ili bilo kakvu psihološku pomoć i ako se ponudi, rijetko prihvatim. Što se tiče da me roditelji uzdržavaju, svjesni su situacije u državi i da je trenutno takva situacija, a ja im obavljam sve fizičke poslove koji sami ne mogu. (ispadne da sam im domaćica).” Strah i sram od nezaposlenosti utkan je u svijesti pojedinaca od dječje dobi, odmalena utječe na percepciju okoline, kao i na njihove društvene odnose. Čitave su generacije odrasle znajući da njihova samostalna egzistencija nakon školovanja nije zagarantirana, osobito kad je riječ o siromašnim sredinama. Kako je u intervjuu za Večernji list istaknula psihologinja Marina Ajduković, u Hrvatskoj nije rijetkost da su djeca spremna prilagoditi vlastite interese i obrazovanje radi eventualnih potreba kućanstva.
Stoga ovisnost o neformalnim mrežama potpore nije tek neutralna činjenica ili lijep odraz društvene solidarnosti. Ne smije ih se romantizirati, već im treba pristupiti kritički. Primjerice, formiranje i održavanje društvenih odnosa i veza iz egzistencijalnih razloga čini te odnose prinudnima – u najmanju je ruku riječ o neravnopravnim odnosima moći. Konkretno to znači da mladi radi preživljavanja mogu ostati zarobljeni u štetnim, ponekad i zlostavljačkim odnosima. Porast nasilja u obitelji tijekom pandemije to djelomice potvrđuje. No ovisnost o neformalnim mrežama ne dotiče se samo individualnog iskustva – ona je i integralni dio reprodukcije cjelokupnog društva.
U analizi neformalnih mreža ne smije se zaboraviti kontekst postrecesijskog desetljeća. Neoliberalne politike štednje nametnute s namjerom saniranja šteta krize i pokretanja novog ciklusa akumulacije “autsorsale” su velik dio tereta socijalnih usluga s institucija na građane. No kako su se pojedinačni građani našli u situaciji da ni sami nemaju dovoljna sredstava za život, čak i kad su zaposleni, prisiljeni su grupirati svoje prihode – poglavito u obitelj i domaćinstvo. Troškovi i društvena reprodukcija uspješno su izmješteni u “privatnu” sferu, ali ne znači da su nestali.
Prekarno materijalno stanje proizvodi sebi primjerene ideološke forme. Nije slučajnost da mladi postaju konzervativniji, kao što to nije ni rast političkih opcija koje parazitiraju na “obiteljskim vrijednostima”. Kako je to u eseju Dvije vrste fašistoidnih politika istaknuo slovenski sociolog Rastko Močnik, kada je domaćinstvo osnovna jedinica preživljavanja onda treba “zaoštriti nadzor nad ponašanjem i načinom rada članica i članova obitelji, pogotovo žena i djece. U jačanju nadzora i zaoštravanju discipline dobro dođu oruđa koja su pri ruci: religiozna ideologija, etnička lojalnost, tradicionalne vrijednosti. Tzv. obnova patrijarhalne obitelji, uskrsnuće tradicionalnih obrazaca, ‘retradicionalizacija’ – sve su to novi načini društvenosti koje iznuđuje suvremeni kapitalizam. Identitetska konstrukcija učvršćuje veze u domaćinstvu, ujedno omogućujući da se ponovo uspostavi mreža potpore u okolini koju su inače uništili kapitalistički procesi.”
Discipliniranje mladih traje od ranog djetinjstva. Strah od nezaposlenosti utječe na odabir obrazovanja, a prekarno stanje na tržištu rada utječe na formiranje društvenih odnosa. U mrežama potpore dominira obitelj kao bazična jedinica preživljavanja, što pak pruža plodno tlo tradicionalističkim ideologijama. A sve se to zajedno odvija u kontekstu raspada države blagostanja. Egzistencijalna nesigurnost koju mladi ističu kao glavnu brigu stoga se ne tiče samo preživljavanja, niti je izolirana od ostatka društvenih problema. Zato problem participacije u političkom i društvenom životu nije moguće riješiti isključivo obrazovanjem, već stvaranjem prostora u kojem će to sudjelovanje uopće biti moguće – kao i ravnopravnim uključivanjem mladih u taj proces.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
