Premalo, prekasno i površno

"It's Pablo-matic" se zapravo čini kao dvije različite izložbe – mali nastavak na Gadsbyn stand-up o Picassu, i gotovo odvojena izložba o feminističkoj umjetnosti dvadesetog stoljeća.

FOTO: Vlado Vince

Iako se nekima od nas čini kao da je bilo jučer, prošlo je preko pola desetljeća od 2017. godine i početka #MeToo pokreta tijekom kojeg su mnoge žene (ali i muškarci i nebinarne osobe) prvi put javno prozvale svoje zlostavljače, često moćne muškarce na vodećim pozicijama u industrijama poput filma i muzike. Iako su poneki slučajevi završili na sudu, poput serijskog silovatelja Harveya Weinsteina, nije došlo do značajne strukturne promjene – policija, sudovi i ostale institucije i dalje predstavljaju ozbiljne barijere za žrtve, što vrlo dobro znamo i u zemljama poput Hrvatske. Nažalost, danas sve više možemo govoriti ne o uspjehu #MeToo pokreta i drugih progresivnih kampanja 2010-ih poput Black Lives Matter i pokreta za trans prava, već o backlashu radikalne desnice koja je na temelju reakcionarnog šovinizma usmjerenog prema ženama, nebijelcima i LGBTQ osobama mobilizirala milijune nezadovoljnih (uglavnom) muškaraca diljem svijeta upravo protiv tih grupa koje žele dobiti barem minimum društvenih prava i dostojanstva.

Upravo je ta dihotomija između 2017. i 2023. gotovo opipljiva kada uđemo na izložbu Hannah Gadsby u Brooklyn Museumu u New Yorku. Izložba It’s Pablo-matic bavi se problematičnim likom Pabla Picassa, vjerojatno najznačajnijeg umjetnika dvadesetog stoljeća i još jednog serijskog zlostavljača žena. Unatoč ozbiljnoj gužvi i čekanju u redu, dok sam čitao uvod u kojem Gadsby opisuje nužnost da se umjetnička ličnost poput Picassa sagleda sa svim njegovim kontradikcijama, preplavio me osjećaj vremenske pomaknutosti, kao da ova izložba, na ovom mjestu, dolazi too little, too late.

Lokacija Brooklyn Museuma je pritom vrlo važna – 2018. njegova je direktorica Anne Pasternak progovorila o seksualnim napadima koje je preživjela. Osim toga, Brooklyn Museum je kao jedan od važnijih njujorških muzeja 2020. godine bio poprište javne rasprave o kolonijalnom naslijeđu kulturnih institucija i vrhunca globalnog ustanka protiv rasizma. Osim otpora policijskoj brutalnosti, ustanak 2020. se vrlo direktno dotaknuo i rasističkog i kolonijalnog naslijeđa kulturnih institucija na Zapadu. Tijekom tog perioda mnogi eksplicitno rasistički spomenici uklonjeni su s javnih površina u Europi i Americi, a institucije poput Brooklyn Museuma su se, bar na trenutak, počele baviti tim naslijeđem na samo u svojim kolekcijama već i u kadroviranju i budžetima.

Picasso, Reclining Nude, 1932. FOTO: Vlado Vince


Kao i #MeToo pokret, revolucionarni zanos 2020. se čini jako daleko od naše 2023. godine. Neke kulturne institucije su uvele male promjene. Mnoge su pokrenule DEI (diversity, equity and inclusion) radionice. Neke su čak i zaposlile osobe koje se sada bave potencijalno problematičnim aspektima povijesti i djelovanja tih institucija. Uslijedio je backslash i protiv ovakvih pokušaja reformi. Tako je 2023. u Teksasu republikanski guverner Greg Abbott donio zakon kojim zabranjuje DEI urede na fakultetima. Sav taj teret recentne političke historije je prisutan kada ulazimo u izložbu gdje se Hannah Gadsby pokušava pomiriti s naslijeđem Pabla Picassa.

No prije nego li konačno uđemo na izložbu, kakva je veza Hannah Gadsby s Picassom? Gadsby, koja_i je po vlastitom priznanju jedva diplomirala_o BA povijesti umjetnosti,u svom stand-up Netflix specijalu Nanette u nekoliko se navrata bavi umjetnošću, odnosno rastavljanjem mitova o umjetnicima poput Picassa i Van Gogha. Dok se u slučaju Van Gogha bavi pitanjem njegove mentalne bolesti, odnosno razbija mit o ludom umjetniku koji dobro slika jer ne prima terapiju, u slučaju Picassa rastavlja njegovu relevantnost za povijest umjetnosti na temelju njegove mizognije i pita se zašto takvog čovjeka štujemo poput kakvog poluboga.

Izložba It’s Pablo-matic pokušava se baviti tim pitanjem uz nešto više pažnje. Iako u svom uvodu Gadsby najavljujuje namjeru da se mizoginija i umjetnički genij mogu istovremeno suprotstaviti i procesuirati, pri samoj izvedbi ta namjera ostaje nepotpuno realizirana. Gadsby nam zatim nudi svoj pristup – Picassovoj briljantnoj umjetnosti, temeljenoj barem dijelom na mizoginiji, pridružit će umjetnice koje se kroz dvadeseto (Picassovo) stoljeće svojim radom aktivno suprotstavljaju patrijahalnim institucijama kulture i povijesti umjetnosti. Rezultat je djelomično uspješan.

Gadsby je zaista okupila_o niz radova umjetnica i umjetničkih grupa, poput Guerilla Girls, Betty Tompkins i Howardene Pindell, u narativno konzistentnu izložbu kojom pokazuje koliko dugo u umjetničkim institucijama i na umjetničkom tržištu traje borba protiv patrijahata iz svih mogućih kuteva – anti- rasističkih, feminističkih, radničkih, kao i iz pozicija osoba s invaliditetom. Međutim, izložba se zove It’s Pablo-matic, a Picasso se u svemu tome čini kao nepotrebni dodatak, gotovo kao nepovezana tema koja se nasumično pojavljuje sa samo osam slika i nizom skica koje Gadsby analizira poprilično plošno. Picassova djela su jedina koja nisu potpisana (što je pomalo zbunjujuće), a ispod gotovo svakog Gadsby je dodala_o pokoju šalu. Iako bi u formi stand-upa barem neke od njih izazvale smijeh, u formi muzejske izložbe ne funkcioniraju. Primjerice, pri komentaru na Picassov Reclining Nude, akt Marie-Therese Walter iz 1932., Gadsby komentira kako njene grudi istovremeno izgledaju poput sove i dvije krafne. Ta bi pošalica možda bila smiješna u Netflixovom specijalu, ali u ovom kontekstu djeluje promašeno jer ne pridonosi nekom boljem razumijevanju Picassovog umjetničkog izričaja, niti mizoginije.

Guerilla Girls, Do women have to be naked to get into the Met Museum?, 1989. FOTO: Vlado Vince

S druge strane, ispod mnogih djela umjetnica koje uspoređuje s Picassom, Gadsby je dodala_o njihove citate o njemu, a ti su citati u u gotovo svim slučajevima poprilično pozitivni. S obzirom da su komentari izvučeni iz vrlo širokog spektra, funkcioniraju u službi pomirenja Picassa i feminističke umjetnosti. To ne znači da su komentari umjetnica o Picassu nebitni, ali nisu dovoljni da bi nadoknadili prazninu između njihovih i nekolicine Picassovih djela. Sam izbor ostalih djela je puno bolji od usporedbi s Picassom. 

Na samom ulazu dominiraju posteri Guerilla Girls, kolektiva koji od osamdesetih prosvjeduje protiv patrijahata u umjetničkim institucijama i na umjetničkom tržištu. Njihov poster iz osamdesetih kaže: “Samo četiri njujorške galerije izlažu djela crnih umjetnica. Samo jedna izlaže više od jedne”. Drugi poster pokazuje tradicionalni ženski akt s glavom gorile, uz tekst: “Zar žene moraju biti gole da uđu u Met Museum? Samo 5% umjetnica u sekciji moderne su žene, ali su zato na 85% aktova”. Slijedi nekoliko djela koja dekonstruiraju tradicionalni patrijahalni akt.

Linda Nochlin u eseju iz 1972. uspoređuje fotografiju iz 19. stoljeća na kojoj gola žena nosi tacnu s voćem s komičnom kopijom iste fotografije na kojoj goli muškarac nosi banane. Joan Semmel u kolorističkom ulju na platnu pomiče pogled na akt i stavlja nas u poziciju žene koja promatra gola tijela sebe i svog partnera u postkoitalnoj sceni. Zahvaljujući popularnosti svog Netflix specijala, Gadsby je zasigurno dovela_o i posjetitelje koji nisu upoznati s nekim od ovih umjetnica, a ova selekcija je zanimljiva i razumljiva širokoj publici. 

Linda Nochlin, iz eseja Eroticism and Female Imagery in Nineteenth-Century Art, 1972. FOTO: Vlado Vince

Ostatak Picassovih slika i skica nije odrađen ni približno dobro kao djela drugih umjetnica. Kroz mnoge aktove Gadsby analizira njegov odnos sa subjektima, kao u seriji skica na kojima se Picasso pojavljuje u formi Minotaura. Gadsby ovdje dobro objašnjava primjenu simbola u umjetnosti, ali rijetko kad nam govori nešto novo. Iz biografskih detalja mi već znamo da je Picasso imao duboko problematičan odnos prema ženama (“Svaki put kad promijenim ženu trebao bih spaliti onu prošlu”), tako da sama analiza djela ne otkriva neki novi pogled na njega, već samo potvrđuje naslov koji je otvorio izložbu – It’s Pablo-matic.

Ova izložba se zapravo čini kao dvije različite izložbe – mali nastavak na Gadsbyn stand-up o Picassu, i gotovo odvojena izložba o feminističkoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Izložbi su zbog toga, ali i zbog poprilično amaterskog pristupa samoj Picassovoj materiji iz povijesno-umjetničke perspektive, upućene kritike u američkim medijima. New York Times je bio posebno kritičan ne samo prema Gadsby, već i  prema samim kustosima_cama Brooklyn Museuma, koji su, prema Timesu, Gadsby trebali pružiti institucionalnu podršku da svoju izložbu digne na razinu koja odgovara ne samo vlastitoj feminističkoj kritici Picassa, već i da tu kritiku pokrijepi prikladnom analizom.

Iz perspektive same feminističke kritike povijesti umjetnosti mogli bismo reći da je kritika New York Timesa upravo primjer tog tradicionalnog (i patrijahalnog) pristupa koji Gadsby želi dekonstruirati. No jednostavnija interpretacija sugerira da je izložba Gadsby izvedena pomalo amaterski. Potpuno je legitimno raspravljati o tome tko ima, odnosno treba imati pristup uglednim umjetničkim institucijama i prostorima poput Brooklyn Museuma, ali u ovom slučaju je jasno da se Gadsby ovdje našla_o sa svojom izložbom o Picassu zato jer je uspješna_o komičar_ka, a ne zato jer ima jedinstvenu i kvalitetnu interpretaciju Picassove “problematičnosti”. Možda je Brooklyn Museum mogao naći i podržati neku kustosicu čija je kritika bolja i relevantnija za njihov prostor od one koju nudi komičar_ka iz Tasmanije? To su neka od pitanja koja kritika postavlja. Unatoč tim problemima, ova izložba ipak ima vrijednosti zbog kojih ju ne bi valjalo samo tako odbaciti.

Joan Semmel, Intimacy-Autonomy, 1974. FOTO: Vlado Vince

U 2023. živimo u konfuznom vremenu gdje se stručnost i amaterizam bore za pažnju na svakom koraku, a iako na mnogim poljima moramo povući jasnu crtu između legitimnog i nelegitimnog (primjerice u slučaju odnosa prema znanstvenim činjenicama o klimatskim promjenama), umjetnost nam ipak ostavlja više prostora za nijanse i različite interpretacije. U trenutku kada Gadsbyna je postavljena pomalo amaterska izložba o problematici Picassa i njegovoj reinterpretaciji kroz djela feminističkih umjetnica, svijetom dominiraju potpuno amaterski “muzeji” i “izložbe” – muzeji iluzija, muzeji sladoleda, izložbe napravljene za Instagram bez trunke stručnosti i profesionalizma. Prošlih je godina održano na stotine “izložbi” Van Gogha kroz immerssive projekcije koje su vidjele stotine tisuća ljudi. One predstavljaju uspjeh komercijalnog populizma i možda su pomalo groteskne, ali ukazuju na to da publika ima interesa za umjetnost.

Ono što je svim tim experienceima zajedničko je da gotovo namjerno izbjegavaju bilo kakvu problematiku – sadržaj je prorijeđen za najširu moguću publiku i namjerno izbjegava bilo kakve političke ili druge argumente koji bi mogli biti odbojni konzervativnoj publici. Izložba Hannah Gadsby je nešto između immersive experiencea i tradicionalne izložbe visoke umjetnosti i kao takva je našla svoju publiku, a to nije zanemarivo. It’s Pablo-matic je eksplicitna u svojoj namjeri i bavi se kompleksnošću mizoginije i feminizma na pristupačan način, što je 2023. možda i potrebnije nego 2017.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano