Blic Vjerojatno bi mi u životu bilo i jednostavnije i pametnije da sam izabrala neki pravi, ozbiljan posao. Onaj s fiksnim radnim vremenom, preciznim opisom, koji nudi mogućnost kreditne sposobnosti. U nekom takvom, pravom, ozbiljnom životu možda me nitko nikad ne bi pitao: “A što ti ustvari radiš?” ili “A kad ćeš nešto ozbiljno?”. U nekom takvom pravom, ozbiljnom životu, ne bih proučavala kakve kvazi-izvještaje koji se šire društvenim mrežama, da vidim nalazi li se i moje radno mjesto na popisu nepoćudnih. U nekom takvom životu ne bih slušala kako mi Ante u Uberu, dok me vozi kući, s tonom nepokolebljive samouvjerenosti, objašnjava kako on “ima precizne informacije” o tome kako kulturne udruge operiraju, ne rade ništa, a dobivaju keš i žive kao kraljevi na račun poreznih obveznika. E, moj Ante!
U medijskom kaosu koji nas okružuje, ne čudi da Ante misli da zna sve o radu udruga u kulturi. U politikantskim pokušajima “analiziranja” kulturnog sektora, u kojima se svjesno zanemaruje način funkcioniranja javnih natječaja i institucionalnih procedura kako bi se financiranje udruga prikazalo kao ideološki motivirano, njegovi se akteri svode na puko sredstvo manipulacije – osobito pred onima koji ne razumiju što kulturni rad uopće jest.
Takva retorika stvara začarani krug iz kojeg je teško izići: politička podijeljenost plodno je tlo za brzo širenje dezinformacija, koje potom dodatno raspiruju podjele i nagrizaju povjerenje u medije i institucije koje bi trebale držati društvo na okupu. Korak unatrag; da je Ante bio zainteresiran za razgovor, a ne za mansplaining jednoj radnici u kulturi, onda bi iz prve ruke mogao saznati precizne informacije.
Nevidljivi procesi rada
Vrijeme u kojem živimo i radimo naziva se kognitivnim kapitalizmom; radi se o sustavu u kojem znanje, informacije i kreativnost postaju središnji proizvodni resursi. Najvrjedniji bi, barem u teoriji, trebao biti upravo onaj rad koji se ne može pospremiti na policu: ideja, koncept, inovacija, spoznaja, sposobnost da se misli drugačije. Sve što pokreće suvremeno društvo – od tehnologije do inovacija – dijelom počiva na takvom nevidljivom radu – na mišljenju, učenju, promišljanju.
Naravno, ne radi se tu samo o apstraktnom “radu uma”, nego i o vrlo materijalnim, često brutalno potplaćenim oblicima rada koji taj sustav održavaju – od radnika Globalnog juga koji proizvode hardvere, moderiraju sadržaj ili treniraju algoritme, do logističkih i servisnih lanaca bez kojih tehnologija ne bi mogla funkcionirati. No čak i ako se zadržimo unutar konteksta suvremenih kulturnih institucija i umjetničkih praksi, nevidljivost kognitivnog rada ostaje strukturni problem.
Tako kad dođemo do umjetnosti, književnosti, teorije ili kustoskih praksi, znanje odjednom gubi svoju ekonomsku legitimnost. Kreativnost prestaje biti resurs i postaje “hir”. Intelektualni rad se banalizira do neprepoznatljivosti, kao da iza njega ne stoje godine obrazovanja, razvoj ideja, višemjesečna ili višegodišnja istraživanja, stalne revizije i spora kristalizacija misli – sve ono što prethodi “gotovom djelu”, a rijetko se prepoznaje kao rad.
Budući da na takve oblike rada ne možemo primijeniti klasična ekonomska mjerila produktivnosti poput jasnog radnog vremena, broja proizvedenih jedinica ili neposrednog, kvantificiranog učinka, dolazi do krize samog pojma vrijednosti rada. Kako ističe filozof André Gorz u knjizi Nematerijalni rad: spoznaja, vrijednost i kapital (TIM press, 2015.), “spoznaju je, za razliku od općeg društvenog rada, nemoguće prevesti i mjeriti jednostavnim apstraktnim jedinicama. (…) Ona obuhvaća i označava veliku raznolikost heterogenih, to jest nesumjerljivih sposobnosti, među njima prosudbu, intuiciju, estetski ukus, razinu obrazovanja i informiranosti, sposobnost usvajanja i prilagodbe (…) od matematičkog računa do retorike i umijeća uvjeravanja sugovornika, od tehnoznanstvenog istraživanja do izuma estetskih normi.”
Jeftina manipulacija i moralna panika
Intelektualni rad nije specifičnost kulturnog sektora, no kulturni i umjetnički rad u velikoj se mjeri temelji upravo na takvom tipu rada. Unatoč tome, postoji izostanak interesa za razumijevanje načina na koji nezavisni kulturni sektor funkcionira. U javnom prostoru to se najčešće očituje kroz kritike usmjerene na financiranje udruga u kulturi, pri čemu se intelektualni rad i usluge prikazuju kao nejasni i problematični, uz impliciranje netransparentnog trošenja javnih sredstava. Sve se to dodatno legitimira tvrdnjom da “nije riječ o ideološkom pitanju”, iako se u praksi problematiziraju upravo oni koje se bave temama poput rodne ravnopravnosti, migracija, LGBT prava ili antifašizma.
Kao sumnjiva ili neuobičajena prikazuje se čak i činjenica da se većina kulturne proizvodnje odvija kroz projekte, s velikim brojem vanjskih suradnika_ca i malim brojem stalno zaposlenih, iako je riječ o strukturnoj realnosti sektora s kojom su najmanje sretni oni koji u njemu rade.
Sad bi možda valjalo načiniti kakav popis intelektualnih usluga ili pak detaljno razjasniti kako izgleda rad na jednoj izložbi ili kakvom umjetničkom festivalu – objasniti da svaki projekt treba prijaviti na natječaj za financiranje, pa zatim angažirati, idealno, producenta, tehničara, fotografa, snimatelja, dizajnera, kustosa, istraživača, lektora, prevoditelja, PR, administraciju i računovodstvo, među ostalim. I da sve te ljude treba platiti za njihov angažman. Ali, cilj “kritičara” nije razjasniti te procese nego stvoriti moralnu paniku jeftinim manipulacijama koje zapravo dovode u pitanje cjelokupnu realnost pa se više ne možemo dogovoriti što je istina i sama rasprava postaje nemoguća.
Umjesto razuma na snagu stupaju strah i ljutnja; informacijski se prostor razara preokretanjem činjenica, stvaranjem teorija zavjera, stvarajući podjelu na poželjne i nepoželjne.
Kultura kao destabilizirajuća sila
Iako takav diskurs možda nije otvoreno represivan, štetan je jer funkcionira po istim principima koje koje Jason Stanley opisuje u knjizi How Fascism Works: The Politics of Us and Them (Random House, 2018). Uvodi se, dakle, hijerarhija vrijednosti među građanima: jedni se prikazuju kao produktivni i korisni, dok se drugi guraju u kategoriju suvišnih, neozbiljnih ili se prikazuju kao teret sustava. Ta umjetna podjela stvara dojam da kultura nije jednako legitimna sastavnica društva kao, primjerice, ekonomija.
Kultura koja propituje društvene obrasce tretira se kao destabilizirajuća sila – nešto što “kvari mlade”, remeti tradiciju ili “nameće” nepoželjne ideje. To je način da se kritička misao svodi na devijaciju, a ne na nužan element demokratskog života. U takvom okviru raste i sumnja – iako optužbe nisu argumentirane, emocionalno su učinkovite jer potiču bijes i osjećaj nepravde.
Upravo zato takav diskurs ima ozbiljne posljedice: on proizvodi klimu nepovjerenja, delegitimizira kulturni sektor i potiče društvene podjele, koristeći pritom iste mehanizme koji obilježavaju autoritarne i isključive političke projekte. Kultura sama postaje laka meta masovnih zabluda i jeftinih podjela. Lakše ju je proglasiti prijetnjom kada ne priznajemo da bez rada u kulturi nema ni kritičkog društva, ni demokracije, ni sposobnosti da stvarnost sagledamo izvan onoga što nam je propisano.
U tom kontekstu, pitanje “A što ti zapravo radiš?” prestaje biti puka znatiželja i postaje simptom šireg društvenog nerazumijevanja. Kulturni rad nije hobi, nije slobodno vrijeme koje se slučajno prelilo u profesiju, niti je parazitiranje na javnim sredstvima. Riječ je o radu koji proizvodi javno dobro: kritičko mišljenje, simboličke okvire, kolektivnu memoriju, prostore dijaloga i otpora. Odvija se sporo, u periodima prividne neproduktivnosti, nakon kojih se kondenzira “rezultat” – tekst, izložba, knjiga, film, predavanje ili koncept. No ti se rezultati često promatraju kao spontani bljeskovi inspiracije, a ne kao ishod dugotrajnog i složenog intelektualnog ulaganja. Upravo zato što djeluje indirektno i bez trenutnog, kvantificiranog učinka, takav oblik rada ima potencijal dugoročno mijenjati društvo.
Odbacivanje kritičkog i kreativnog rada kao “suvišnog” ili “neozbiljnog” nije slučajno; to je instrument kontrole i očuvanja statusa quo. I zato se, iznova i iznova, napada kultura. Jer umjetnice, pisci, performerice, kustosi, istraživačice – svi mi imamo jednu opasnu karakteristiku – možemo zamisliti drugačije društvo. A tko može zamisliti drukčije društvo, može ga poželjeti. A tko ga poželi – možda će ga jednom i tražiti. Zaštita kulturnog rada stoga znači i očuvanje prostora za kritičko mišljenje, pluralizam i refleksiju, a time i osnovnih kapaciteta društva da sagleda, propituje i mijenja vlastitu stvarnost.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
Objavljeno
