Kritika Kao i svake godine, ni ove nisam stigao pogledati sve što sam htio pa se možebitno ispričavam na neuvrštenju: The Rehearsal, I Love LA, Dying for Sex, Death by Lightning… Neke jako hvaljene serije nisam ni imao želju gledati jer pripadaju žanrovima koji su mi ili potpuno nezanimljivi (Task) ili me sama pomisao na gledanje ispunjava visceralnim užasom (rezanje i čupanje udova mi je okej ako je u očigledno apsurdnim kontekstima, poput recimo Jigsawljevih krvavih moralki iz Slagalice strave, no ako je išta realističnije od toga – sori, no can do tako da ću vam morati svima vjerovati na riječ za The Pitt!). A s The Chair Company sam dobio konačnu potvrdu da je Tim Robinson, baš kao i Julio Torres, netko koga ću uvijek samo simpatizirati, ne i istinski obožavati kao što ga/ih obožavaju, čini se, svi na internetu ukusa nalik mome.
Iako sam u 2025. godini proveo ugrubo istu količinu vremena prateći novu TV produkciju kao i inače, ovaj put sam baš s teškom mukom složio listu od deset favorita. To dijelom ima veze i s možda natprosječnom količinom naslova iz žanrova koji mi osobno ne leže (toliko puno krimi-serija! Sve neki policajci, detektivi, specijalci na sve strane! MEH!), ali ponajviše s time što je svega općenito – manje? Jer došli smo do točke u kojoj se prenapuhani balon peak TV-ja neizbježno rasprsnuo i streameri su počeli stezati remen: naručuje se sve manje novih serija, a prema jednom izvještaju zaposlenost glumaca na televiziji u SAD-u kroz protekle je dvije godine pala za 17%, a ona scenarista za 14%. Čak i Wikipedia ima stranicu pod naslovom Golden Age of Television (2000s–2023).
Ali nađe se, naravno, i dalje dobrih stvari. Prije nego što prijeđem na svoj top ten – počasni spomen, abecednim redom, za deset serija koje su možda mogle završiti i pri dnu da sam listu sastavljao neki drugi put, u nekom malo drugačijem raspoloženju.
Abbott Elementary
Što bi Ameri rekli, comfort food. I ničeg lošeg u tome.
Alien: Earth
Hoćete ksenomorfa kojem cure sline dok se polako unosi u lice nekom od ljudskih likova, hoćete ksenomorfa koji radi kaos na svemirskom brodu u maltene remakeu prvog Aliena, pa i, jašta, bebi-ksenomorfa koji iskače iz ljudske utrobe, Alien: Earth je nudio svaki mogući fan service – sve do onog ključnog koji bi stavio točku na “i” na samom kraju sezone kada ne samo ksenomorf nego još i nekoliko drugih ubojitih vanzemaljskih vrsta divljaju po istraživačkoj postaji… I doslovno NITKO od preostalih glavnih likova ne strada?!
Pa to ne da je manjak fan servicea, to je manjak brain servicea! I posebno iritantno jer, iako serija ima dobrih ideja i vizualnog stila na lopate, karakterizacija joj definitivno nije jača strana i nitko od likova (osim možda eventualno Morrowa?) ne bi zasigurno nikome nedostajao, da ne spominjem kako je Noah Hawley s Fargom već demonstrirao da ima žicu za antologijske serije i komotno je mogao zaključiti sezonu jednim poštenim pokoljem svih nakon kojeg bi seriju nastavio s novim, potencijalno zanimljivijim setom likova, ali – nismo mi te sreće.
Elsbeth
Kao serija koja se zeza na račun gentrificiranog New Yorka, ali je istodobno i ljubavno pismo gentrificiranom New Yorku – malo je reći da Elsbeth ne pogađa zeitgeist, no tko može odoljeti neumoljivom šarmu Carrie Preston? Ja sigurno ne.
English Teacher
Kombinacija slabe gledanosti i optužbe protiv autora i glavnog glumca serije za seksualno zlostavljanje (što, u redu, nije formalno dokazano, no ako ćemo se držati toga da ćemo uvijek vjerovati žrtvama…) u konačnici je presudila English Teacheru, koji je otkazan nakon druge sezone – doduše, i manje ujednačene kakvoćom nego što je bila prva, ali je i dalje bila dovoljno dobra da je teško ne biti ljut i ogorčen svime skupa.
It’s Always Sunny in Philadelphia
Iako je po mom skromnom sudu ona jedanaesta iz daleke 2016. i dalje zadnja propisno vrhunska sezona Philadelphije, ova im je svakako bila najbolja i najsmiješnija otad. I taman kad sam bio uvjeren da, koliko god znali svako toliko zabljesnuti, nikada više neće ponoviti onu sumanutu energiju iz cirka treće, četvrte sezone – eto ti one epizode s ljutim papričicama, ludilo!
Long Story Short
Možda bi se očekivalo da će nova animirana humoristična serija od tvorca jedne tako obožavane serije kao što je BoJack Horseman imati i veći odjek – no nemojmo zaboraviti da je i BoJack u svojoj prvoj sezoni tek pokazivao naznake onoga u što će kasnije izrasti, a Long Story Short uostalom i referiranjem na traumatičnije događaje iz života članova jedne obitelji, a koji nam još nisu prikazani, daje do znanja da se teža emotivna artiljerija čuva za buduće sezone. Zasad je dobro, imam vjere u Raphaela Bob-Waksberga da će biti i bolje.
Mike Judge’s Beavis and Butt-Head
Moje bumersko užiče, razumijevanje od ikoga ispod 40 godina – ne očekujem, niti bih ga tražio!
The Righteous Gemstones
Zaključna četvrta sezona bila mi je najbolja nakon prve, i to ne unatoč labavijoj priči nego upravo zato: prepucavanja braće i sestre Gemstone su uvijek bila žila kucavica serije i svako narativno zapetljavanje je najčešće samo nepotrebno skretalo fokus s njihovog rivalstva, e da bi ovaj put imali prostora da si spuštaju jedni drugima do mile volje… Plus Baby Billy u kokainskom Teen Jesus, pardon Teenjus izdanju, k’o Bog!
St. Denis Medical
Okej, iskreno, JEDVA čekam da format mockumentaryja završi na smetlištu TV povijesti! Sva ta obraćanja u kameru su mi rijetko izvor dobrih fora i likove uglavnom čine samo buci-buci slatkastijima i mislim da bi svaka humoristična serija s tim bila bolja bez toga. Ali eto, kad živim u svijetu u kojem neki od najvećih talenata za komediju i dalje uporno žele raditi mockumentaryje i šta ću, jadan? Moram trpit… Enivej, ovo je praktički Abbott Elementary u bolnici umjesto škole i ako i nije baš na razini Abbotta, nije ni daleko i, da, volio bih i da je mrvicu manje buci-buci, ali tako je kako je.
The Studio
Kad je dobar, The Studio je jako, jako dobar – samo što na svaku nadahnutu epizodu dođe jedna koja bude tipa parodija noira (jel bi mogli uvesti moratorij na to od jedno bar pedeset godina? Sranje je već stvaaaaarno preizlizano). No ako se nešto moralo zasuti sa sto milijuna humorističnih Emmyja, svakako bolje to nego The Beara.
I još jedna stvar prije nego što krenem s top tenom, mislim da bi bilo pošteno adresirati slona u prostoriji – zašto na listi nemam ono što mnogi smatraju jednim od, ako ne i jedinim istinski velikim televizijskim djelom 2025. Pa dakle, kad je Adolescence izašao, ja vidio da je to neka policija, istraga, detektivi koji detektiraju, policajci koji policiraju, policijski auti, sirene, krafne, ovo-ono i odmah mi je bilo ajme koja tlaka, aaaaaajmeeeee kako mi se to ne gleda! I dobro, ajde, nema krafni (a ipak je to engleska serija, s engleskom policijom), no dok sam se ja natjerao pogledati Adolescence – već sam osmozom s društvenih mreža upio sve ključne stavke radnje tako da mi je izostao šok efekt.
Osim samim činom ubojstva, neki su bili šokirani i susrećući se po prvi put s “učenjima” manosfere (u seriji, inače, istovarenima kroz dva info dumpa tako nezgrapna da bih scenariste samo zbog toga najradije poslao u scenaristički zatvor), no ni tu se nisam imao čime šokirati kad ne samo da sam ekstremno online, nego sam i svojedobno proveo nekoliko mjeseci čitajući najgore moguće gadosti na incel forumima (dijelom zbog novinarskog zadatka, ali i dobrim dijelom iz – neću lagati – puke morbidne znatiželje).
I u redu, gluma je generalno dosta dobra, snimanje u jednom kadru dosta efektno, ali na kraju mi je ostalo visiti – tko ili što je uopće krivo što je mali postao takav monstrum? Vlasnici i dioničari društvenih mreža kojima je više stalo do engagementa nego do mentalnog zdravlja korisnika_ca? Država koja uskraćivanjem sredstava otežava rad nadležnih socijalnih službi? Patrijarhat općenito, ili možda neka od njegovih specifičnih komponenti? Najviše što serija nudi kao odgovor je “internet”, koji se tretira kao nekakav apstraktni prostor kojim lelujaju ti neki oblaci toksičnosti i jao si onome koga slučajno dohvate – umjesto kao ono što jest, kapitalistička mašinerija kojoj širenje raznih štetnih sadržaja zna itekako biti unosno.
I mada prihvaćam čitanje da je mali vjerojatno pokupio ponešto i iz odnosa njegovog oca prema supruzi i kćeri, kako su one uvijek tu da hendlaju njegovu nesposobnost nošenja s vlastitim emocijama dok su njihove potrebe sporedne, ako ih se uopće i uvažava, svejedno mi se činilo da je serija oca na koncu manje-više oslobodila odgovornosti, kao zna on biti malo nezgodne naravi kad je pod pritiskom, ali je inače okej lik? Pa mu onda i supruga na kraju kaže da nisu njih dvoje krivi, ali… i da i jesu krivi? I to bi otprilike bio zaključak na kraju balade: svi su na neki način krivi i nitko konkretno nije kriv i nije sad da od jedne mini-serije od četiri epizode očekujem da će krenuti rješavati društvene nedaće, ali ta pitijska površnost u razmatranju mogućih izvora problema mi, je li, i nije baš najbolje sjela.
Okej onda, ajmo više na taj vražji top ten!
10. The Eternaut
Apropo postapokaliptičnih serija, moram pohvaliti gejmersku zajednicu što je imala dovoljno discipline i samokontrole da nama koji nismo nikad igrali The Last of Us ne spojla THE događaj koji se odigrao pri početku druge sezone, svaka čast! No otad se u seriji nažalost i nije dogodilo bogznašto zanimljivo, uglavnom se tapkalo u mjestu i ponavljalo stare hitove – dok je ova adaptacija kultnog argentinskog stripa u istom rasponu od pet-šest epizoda prevalila put od prizemljene priče o preživljavanju katastrofe do pulpy SF-a… Možda i zericu previše pulpy, ako mene pitate, ali gledao sam prikovan za ekran i gledat ću svakako i dalje.
9. Adults
Boljka ove serije o zgodama i nezgodama grupe zilenijalaca koji žive skupa je, rekao bih, to što se ne može odlučiti želi li biti zilenijalni It’s Always Sunny in Philadelphia ili Broad City, to jest jesu li njezini glavni likovi sociopati kojih će se svatko normalan kloniti ili naprosto mladi ljudi koji se još traže pa zato i rade gluposti kojih će se jednog dana prisjećati u stilu “eh, mladost-ludost!” Autorski tim Adults bi na to vjerojatno odgovorio s whynotboth.jpg, ja bih svejedno preferirao rutu It’s Always Sunny jer mislim da je humoristično plodnija… Ali i ovako zna biti dosta smiješno, a šesta epizoda je trenutak u kojem ketamin, sve češće spominjan u sitkomima zadnjih godina (pitam se zašto, heh!), svečano preuzima štafetu od trave kao sredstvo od kojeg likovi u komedijama skaču, valjaju se, krevelje i divljaju, dakle sve što ljudi na tim drogama u stvarnosti ne rade. I nadam se da ćemo Amitu Rao i Owena Thielea gledati u još puno stvari, baš su otkriće.
8. Common Side Effects
Nakon animiranog čuda zvanog Scavengers Reign, koje nažalost nije doživjelo drugu sezonu, prelazak na relativno konvencionalniji Common Side Effects od iste produkcijske kuće je isprva pomalo, a ono, s konja na magarca? No jednom kad se prihvati Common Side Effects takvim kakav jest, njegova se priča – o borbi različitih aktera za gljivu tako snažnih svojstava da ima potencijala promijeniti iz korijena, ako ne i potpuno izbrisati farmaceutsku industriju – prati s užitkom, a ostavljeno je i manevarskog prostora da u budućnosti možda i ode u začudnu fantastiku nalik onoj Scavengers Reign? Ne bih imao ništa protiv.
7. The Lowdown
Jedan dio mene bi volio da ovo nije neo-noir nego naprosto dramedija i da je cijela sezona bila kao prve dvije epizode u kojima istraživački novinar, jebivjetar kojeg glumi Ethan Hawke, ide okolo po Tulsi i tko god vidi da mu se približava samo umorno uzdiše i koluta očima (“Fuckin’ white men that care… Saddest of the bunch”, promrmljat će si tako u bradu Killer Mike kao urednik lokalnog tabloida), znajući da im može donijeti samo nevolje. To mi je bilo prezabavno… Ali ono, nisam ni inače nešto od noira pa naravno da ću to reći.
Tvorac Reservation Dogsa Sterlin Harjo je u svakom slučaju opet napravio dobar posao i uvijek je u moru serija o dokonoj američkoj višoj srednjoj klasi (Apple ih posebno štanca kao da im život ovisi o tome), osvježavajuće vidjeti jednu ovakvu, s običnim ljudima koji jedva sklapaju kraj s krajem, još češće ako nisu bijele boje kože, ali nije ni da im je zato sve mizerija nego uvijek ima i radosti u njihovim životima, puno više nego što se možda na prvu čini.
6. Side Quest
Znalo se govoriti da su TV serije poput suvremenih romana, no što ako bi bile više poput – zbirki pripovjetki? Na toj rijetko istraženoj postavci počiva ovaj spin-off Appleovog Mythic Questa, koji je nakon dvije odlične sezone zaglavio u onom limbu-sleš-paklu workplace sitkoma kada scenaristi_ce ne znaju više što bi s likovima pa ih samo izmjenjuju na različitim pozicijama u firmi. I teško da će stoga ikome nedostajati sad kad je otkazan, ali je šteta što je za sobom u bezdan povukao i tek pokrenuti Side Quest, čija svaka epizoda donosi jednu zasebnu i zaokruženu, duhovitu i dirljivu priču koja se tek usputno dotiče svijeta matične serije, tako da se može gledati i bez ikakvog predznanja o Mythic Questu (a koji je inače i sam imao takvih epizoda, pa ako kad poželite i budete u prilici gledati – ovima četirima Side Questa možete slobodno dodati i petu epizodu iz prve, šestu iz druge te osmu iz četvrte sezone MQ-a).
5. Severance
Na drugu sezonu se čekalo tri godine, tokom kojih su kružile glasine o svađama kreativnog tima oko smjera u kojem bi serija trebala ići – nije slutilo na dobro. I nije na dobro ni izašlo, reći će neki! Mislim, okej, ne znam nikoga tko će kazati da je druga sezona bila baš loša-loša, ali znam dosta ljudi koji su bili razočarani. I složit ću se i ja da ova sezona nije bila tako elegantno posložena kao prva i da je znala katkad ići u forsirano čudaštvo samo čudaštva radi (prije svega u onom dijelu s kozama), ali… Gle, jednostavno volim provoditi vrijeme u svijetu Severancea, u redu?
I nije uostalom ni da je sad neka bezobrazna navlakuša kao što ovakve mystery box serije znaju biti, dobili smo odgovore na većinu bitnih pitanja oko lorea, a tu je i ona druga vrsta pitanja o implikacijama tehnologije “severiranja” i na koje sve načine može utjecati na ljude i njihove odnose, uključujući i to kako outieji svoje innieje zapravo ni ne doživljavaju kao ljude. I još sve prekrasno snimljeno i sjajno odglumljeno kao i uvijek, ja sam baš guštao! Nego, kad smo kod starih favorita koji su mnogima počeli ići na živce…
4. The White Lotus
Znamo već svi što možemo očekivati od The White Lotusa. Ubojstvo, ili više njih kao udica za početak. Prve epizode u kojima sporo ključaju animoziteti među bogatim gostima naslovnih resortova. Odlazak u noćni provod negdje nakon sredine sezone koji ozbiljno sluti na zlo, iako se naposljetku ništa strašno ne dogodi. Relativno transgresivni gej seks moment u petoj ili šestoj epizodi. Namigivanje eat the rich raspoloženju gledateljstva, iako autor serije Mike White nije nikakav klasni ratnik i u suštini ga samo zanima to kako su ljudi komplicirani, njihovi odnosi još i više i klasa mu je pritom tek jedan od bezbroja komplicirajućih faktora…
Formula je, dakle, dosad dobro poznata i otud vjerojatno i manji generalni ushit, no je li još negdje zapelo? Mogu samo govoriti u svoje ime, pa ću reći da mi treća sezona The White Lotusa nije na kojem mjesto više na listi jer White ovaj put nije uspio zakucati s finalom – koje mi je naizmjence bilo i zbrzano i bez nekih osobitih iznenađenja. Ali to što nije zakucalo ne znači da mi je narušilo dojam o onome prije, jer prvih sedam epizoda su mi bile i ostale rame uz rame s drugom iliti najboljom sezonom i od svih fiktivnih obitelji koje su se dosad prošetale White Lotusom, Ratliffi su mi bili najfascinantniji i najzabavniji i totalno bih gledao spin-off samo o njima.
3. Poker Face
Ovo isto kao da je imalo slabiju prođu, a ne znam, meni druga još bolja od prve sezone? Možda je ljudima smetalo što je bilo osjetno šašavije, meni je to samo bonus; svaka epizoda pravo malo remek-djelo, osim dvije-tri koje su mi bile “tek” jako dobre. Žao mi je što neće biti još i što – ako i kojim slučajnim slučajem uspiju prodati seriju nekome drugome sad kad je Peacock digao ruke – u njoj više neće biti Natashe Lyonne koja se poželjela posvetiti drugim projektima, iako bi i Peter Dinklage sigurno bio dobar kao predviđena zamjena.
2. Pluribus
Koliko bi vam bilo prihvatljivo da preko noći potpuno nestane društvene nejednakosti, ratova, nasilja i ljudske patnje općenito, ali po cijenu – gubitka individualnosti? Jer upravo to se i dogodi u Pluribusu kada virus vanzemaljskog podrijetla mentalno stopi sve ljude na svijetu u kolektiv koji u blaženoj harmoniji razmišlja, osjeća i djeluje kao jedno – sve, to jest, osim njih trinaest koji su imuni na virus, uključujući i našu glavnu heroinu, mrzovoljnu spisateljicu Carol. Neki ljudi su i iz određenih zdravstvenih razloga umrli usred tranzicije u to, ovisno o kutu gledanja, utopijsko ili distopijsko stanje kolektivne svijesti: među njima je i Carolina životna partnerica, pa normalno da ona i neće baš gajiti tople osjećaje spram Kolektiva.
Na tome su mi kao gledatelju simpatije za Carol uglavnom i stale, jer ona veći dio sezone ne iskazuje ni najmanju intelektualnu znatiželju da shvati kako Kolektiv uopće funkcionira, unatoč tome što Kolektiv čini sve da joj ugodi i spreman je odgovoriti na gotovo svako njezino pitanje. I kad Carol okupi preostale “preživjele” (ali samo one koji govore engleski, da se ne bi lingvistički inkomodiralo njezinu dragocjenu američku guzicu) kako bi skovali plan otpora, oni isto budu zatečeni njezinim izostankom uopće i želje, a kamoli pokušaja da razumije Kolektiv, pa i uvrijeđeni njezinim gardom spasiteljice svijeta in chief. I to je jedan dosta subverzivan moment, u kojem jedna američka serija sugerira da američka sorta tvrdoglavog individualizma možda… i nije the way to go?
Zgodan je moment i kad Carol shvati da nema više njezinog omiljenog supermarketa (kao ni, je li, supermarketa na svijetu općenito) i inzistira da joj ga vrate da može sama ići po namirnice “jer ne želi ovisiti ni o kome” – i onda vidimo kako Kolektiv dolazi s tucetom ogromnih kamiona i kako deseci njegovih članova istovaruju i prenose robu, toliko o tome da itko može ne ovisiti ni o kome! Malo me iznenadilo koliko je puno gledatelja_ica u startu rezolutno bilo kontra Kolektiva, jer mi se čini da je Pluribus dizajniran tako da ne stajemo čvrsto na ovu ili onu stranu nego da stalno iznova razmatramo koliko je individualizma, a koliko kolektivizma dobro ili loše, kako za društvo, tako i za nas kao pojedince. U svakom slučaju, jako je intelektualno stimulirajuća serija.
1. Andor
Nisam gledao prvu sezonu kad je izašla jer sam bio u jednoj od onih faza kad mi je pun kufer Star Warsa i jebali vas džedaji i lajtsejberi i sve, ali sam bio zamijetio da ljudi to dosta hvale, a pogotovo me zaintrigiralo kad je Domagoj Zovak rekao da je to partizanski Star Wars. I stvarno i je! I ne samo u vojno-gerilskom smislu, jer Andor pokazuje koliko je potrebno i, recimo to tako, političkog rada da bi se došlo do točke poput one u izvornoj Lucasovoj trilogiji, kada je nekoliko pobunjenika uspjelo slomiti zločinački imperij – ali samo zato jer im je put ka tome bio utaban nebrojenim tuđim odricanjima, terenskim radom, mirenjem različitih frakcijskih i partikularnih interesa…
Uvijek neki povuci-potegni, uz puno malih pobjeda koje guraju da se nastavi s borbom, ali i podjednako gorkih poraza i prepreka i problema svih mogućih vrsta u odnosu na koje su daddy issues Lukea Skywalkera, blago rečeno, kamilica. Osma epizoda druge sezone Andora je naprimjer o tome kako to izgleda kad narodnooslobodilačka borba nije uspješna i to mi je bilo emotivno daleko najtegobnijih sat vremena televizije u 2025. A kako je zbog zapetljanih produkcijskih uvjeta izvorni plan za pet sezona u međuvremenu sveden na dvije, tako je i došlo vrijeme da se sve prethodno postavljene domine krenu rušiti, kulminirajući s vrtoglavo uzbudljivim, ali i ništa manje potresnim raspletom priče o Luthenu i Kleyi… Što bi se jezikom Star Warsa reklo – sila je s ovom serijom definitivno bila snažna.
ObjavljenoObjavljeno
