Kritika Za razliku od proteklih nekoliko godina, kada bih bez problema složio listu od dvadeset serija koje mogu preporučiti bez nekih većih rezervi ili bitnijih zamjerki – ovaj put mi to nije pošlo za rukom. I dobro, istina jest da nisam još stigao pogledati sve od ovogodišnje ponude što me zanima (kao naprimjer Say Nothing, A Man on the Inside, Somebody Somewhere, Agatha All Along, Arcane… A iz istog razloga se kajem što na prošlogodišnjoj listi nisam imao izvrsne Scavengers Reign, Blue Eye Samurai i Deadloch), ali tako je i svake godine pa opet, svejedno…
Misli su mi se tokom 2024. često vraćale na tezu TV–kritičara Jamesa Poniewozika da živimo u zlatnom dobu mid TV-a, to jest serija koje su većinom samo… onak’, okej? Koje nisu uopće loše, imaju zvučna glumačka imena, snimane su na atraktivnim lokacijama s izdašnim budžetima i nećete se dosađivati uz njih, niti će vrijeđati vašu inteligenciju… Ali nisu ni sad nešto za pamćenje jer igraju uglavnom na sigurno, poput nekog algoritmičkog odjeka starijih, originalnijih serija.
Pa za početak, evo pet serija kod kojih mi se štošta svidjelo, ali uz pokoju značajnu ogradu…
3 Body Problem
Dok većina neujednačenih serija kakvoćom varira od epizode do epizode, ova o sudbonosnom kontaktu čovječanstva s vanzemaljskom civilizacijom je jedna od onih ekstremnijih koje drastično osciliraju od scene do scene: u jednom se trenu divite čudesnom spektaklu i jasno vam je zašto je svaka epizoda koštala 20 milijuna dolara, da bi već u idućem aterirali u, kako netko na internetu reče, fizičarsku verziju Friendsa, samo što nije sitcom nego kao neka jeftina, poluamaterska drama za mlade. I dok to sve ide na dušu showrunnerima (a to bi bila ona dva mamlaza što su upropastili GoT) koji su adaptirali kultnu SF–trilogiju Liu Cixina, on je pak taj koji je, koliko sam skužio (jer nisam nažalost još čitao knjige), odgovoran za neke momente u radnji – inače jako, jako zanimljivoj – koji iziskuju nadljudske napore da se suspregne nevjerica.
Recimo (slijede lagani spojleri – ne preveliki, ali ipak spojleri, pa preskočite ostatak odlomka ako se ne želite spojlati!) ako se na brodu bad guysa nalazi hard disk s krucijalnim podacima, a nominalni good guysi ih idu onesposobiti (čitaj: poklati) tako što će brod sasjeći nanovlaknima – tko im garantira da nanovlakna neće pritom sasjeći i sam hard? Pa, Cixinov rezon je nešto kao da nanovlakna naprave tako sitan, fini rez da se hard onda može opet sastaviti bez problema i to je to, case closed. I je li stvarno moguće da je jedna napredna vanzemaljska civilizacija u stanju napraviti kompleksnu virtualnu videoigru, a da istodobno nije uopće upoznata s konceptom – fikcije?! A i vi gnjavite s pitanjima, šta sad, tako je kako je i točka! I kako je, pobogu, moguće da čim su javno obznanjena imena wallfacera, da San-Ti nisu istog trena počeli nad njima provoditi svoju mentalnu torturu? E, tu sam već odmahnuo rukom, kontajući da će odgovor vjerojatno biti u stilu “jer… midiklorijani?” (pričao sam nedavno s prijateljem koji je čitao knjige i pitao ga kako je u to njima objašnjeno, on mi kaže da jednostavno nije LOL).
Elsbeth
Ovaj spin–off serije The Good Wife najproceduralniji je od svih dosadašnjih procedurala bračno-autorskog tandema Roberta i Michelle King i mada nisam inače nešto lud za proceduralima, Elsbeth je dovoljno pitka i šarmantna da je elegantno odagnala moje strepnje da bi, u dozama većima od onih u The Good Wife, luckasta naslovna junakinja brzo mogla postati iritantna… Samo što je, avaj, procedural u maniri Columba, a kako već imamo Poker Face, nisam siguran koliko su nam baš potrebna dva howcatchem serijala u opticaju? Elsbeth je ujedno i najmanje ambiciozna od dosadašnjih serija Kingovih, bez eksperimenata s formom i tonom, dok je klasna dimenzija svedena na to da se zabavljamo gledajući kako bogati(–ish) zlikovci bivaju neumitno privedeni pravdi – premalo za jednu seriju iz radionice dvojca koji je opetovano demonstrirao da je itekako u stanju preispitivati privilegije svog dobrostojećeg liberalnog miljea.
Only Murders in the Building
Ako me prva sezona možda i nije toliko oborila s nogu kao mnoge, nisam ni ja mogao ostati indiferentan na kemiju trija Martin–Short–Gomez i mada mi centralna misterija i nije bila osobito intrigantna, priznajem da je rasplet bio dobar. Za razliku od druge sezone, gdje su mi i zaplet i rasplet bili za instantni zaborav – slično kao i u trećoj, gdje je usto i glavni trio većinu vremena bio razdvojen i što će mi takav Only Murders? PLUS radnja na Broadwayu, s brodvejskim songovima i sve, što mi je kao brodvejofobu dodatno smanjilo gledljivost… Tako da sam već bio spreman dići ruke od serije i dao sam četvrtoj sezoni šansu tek nakon što sam vidio koliko puno ljudi govori da je najbolja nakon prve i rekao bih da je meni… još i bolja? Jer ima impresivno kompleksan, a skladan Rube Goldberg mehanizam od misterije i jako mi se sviđa i kako je toplo docrtan odnos između Charlesa i Sazz… S tim da i dalje mislim da je deset epizoda po sezoni za ovakvu seriju previše: nizanje lažnih tragova zna biti jako zamorno, u potrebi za popunjavanjem minutaže OMITB zna postati ipreblesav za vlastito dobro, a meta-šale na račun nepotrebne inflacije stunt castinga ne mijenjaju činjenicu da je uspjeh serije doveo do, pa, nepotrebne inflacije stunt castinga?
Pachinko
“Nježna međugeneracijska drama o svakodnevnom životu jedne obitelji u sjeni velikih povijesnih događaja… E, jesmo spomenuli da se radi o korejskoj obitelji usred japanske okupacije?” Ovo vjerojatno ne bi bio osobito privlačan pitch niti većini korejskih gledatelja, a kamoli onih zapadnjačkih, tako da ne čudi što i u drugoj sezoni serija nastavlja prolaziti relativno ispod radara. I dalje pratimo dvije glavne vremenske linije, jednu u daljoj i drugu u bližoj prošlosti. I dok u dijelovima oko Drugog svjetskog rata i poraća Pachinko ostaje jedna od najdivnijih tekućih serija, upadljiv je kontrast s dijelovima radnje u osamdesetima koji su počeli ozbiljno patiti od zamora materijala: zna se po cijele epizode ne zbivati praktički ništa, da ne spominjem repetitivnost Solomonove priče (prvo je bio bešćutna korporativna ajkula da bi onda otkrio da ipak i dalje ima dušu, e da bi sad opet otkrio da može i dalje biti korporativna ajkula, ali… možda ima još i dušu? Hej, ajmo vidjet pa opet ukrug, zašto ne!), pa ostaje nadati se da će dio u osamdesetima uskoro živnuti – ako serija uopće bude obnovljena za treću sezonu. Ako će ovako nastaviti, bolje da ga se skroz riješe.
The Penguin
Prvih sedam epizoda, manje-više sve mi je bilo na mjestu. Jest da mi na prvu nije imalo baš smisla kako sav taj polusvijet redom prihvaća ponude za suradnju s glavnim likom iako se stalno iznova pokazuje da će ih ovaj nemilo zajebati prvom prilikom kada mu to bude oportuno – ali sam se onda sjetio da je to i praktički sažetak političke karijere Donalda Trumpa pa dobro, okej, never mind! I jest malo teško za progutati da u Arkhamu već minimalno deset godina ima ta neka nova ludilo droga, a da za cijelo to vrijeme nije nikako završila na crnom tržištu Gothama, al’ ajde, progledao sam im kroz prste jer sam uživao u bravuroznim izvedbama Colina Farrella i Cristin Milioti, uz kvalitetnu količinu mafijaških prejebavanja te međusobnih zabijanja i metaforičkih i doslovnih noževa u leđa da me zabave po putu…
Samo da bi onda veliki zaključak na kraju balade bio da su – uhhhh – oni najgori među nama psihopati koji bez zadrške lažu, muče i ubijaju ljude kako bi stekli veću moć i više resursa? Pa ne treba mi osam epizoda HBO-ove serije za taj velebni “uvid”, dovoljno mi je da otvorim novine, bilo koji, svaki prokleti dan! A posebno sam kivan što je jedna tako banalna poanta podebljana tako okrutnim epilozima za jedinih dvoje likova u seriji do kojih mi je bilo stalo: pretpostavljam da je trebalo biti potresno, ali ja sam doživio tek kao sadističko iživljavanje nada mnom kao gledateljem.
A sad – ovogodišnje serije koje vam mogu manje-više bezrezervno preporučiti.
15. We Are Lady Parts
Ponekad mi je teško kao glazbenom geeku isključiti taj dio mozga – neprofesionalna deformacija, jebiga – pa iako jesam svjestan da nije poanta ove humoristične štorije o zgodama i nezgodama žensko–muslimanskog punk benda da bude muzikološki precizna studija… A gle, znam da je jako tanka granica između punka i drugih vrsta rocka i da štošta može proći pod punk, ali da jedan “punk” bend ima, između ostalog – glanc country-pop pjesmu o Malali? I da svi živi znaju njihove pjesme, iako nisu još niti kročile nogom u studio?! Ali kao što rekoh, it’s a me problem. Nakon što je u prvoj sezoni odrađena geneza benda, u drugoj dolazimo do najzanimljivijih pitanja – od onih bazičnijih (“Koliko smo voljne raditi kompromise da bi ostvarile komercijalni uspjeh?”), pa do nekih već specifičnijih (“Trebamo li u svojim pjesmama eksplicitnije progovarati o društvenim problemima, ili je već i to što smo neapologetski muslimanski bend sa šaljivim pjesmama dovoljno politično?”).
14. Hacks
Ako je prva sezona imala, kao što je Maja Rogulj lijepo primijetila, dinamiku u mnogočemu nalik romantičnoj komediji, samo što je umjesto ljubavnog odnosa u središtu onaj poslovni (između vremešne komičarske dive Debore Vance i njezine nove scenaristice, milenijalke Ave), druga sezona mi je već bila… A znate onaj dio u romantičnim komedijama tipa pola sata pred kraj, kad Ona sazna da On nije od početka imao iskrene namjere, na što on očajnički zavapi “A–a–ali to što sam te pozvao na prvi spoj samo zato što sam izgubio okladu s dečkima iz brokerske firme / avijatičarskog kluba / tvornice sireva (prekrižiti po potrebi), to ne znači ništa, odmah nakon toga sam se iskreno zaljubio u tebe, moraš mi vjerovati!”. Ona pobjegne sva u suzama i onda odvojeno jedno za drugim pate i uzdišu dok svira neki isprdak sa zadnjeg albuma Johna Mayera ili Noaha Kahana, a mi kolutamo očima jer bi se sad, kao, trebali praviti da ima ikakve šanse da neće opet na kraju završiti skupa?
E pa, drugo ukazanje Hacks mi je bilo otprilike to – samo razvučeno na cijelu sezonu, stoga mi je bilo olakšanje što je u trećoj gotovo u startu apsolvirano da su Deborah i Ava par (poslovni, jel) i to je to, nema više izmotavanja: jedna drugoj najbolje prijateljice, same sebi nerijetko najgore neprijateljice, s usponima i padovima kao i svaki par te začkoljicom na kraju sezone koja nanovo mijenja dinamiku njihovog odnosa na način da se ful veselim nastavku.
13. Abbott Elementary
S jedne strane, čini mi se kao da američka humoristična industrija i dalje prolazi kroz fazu u kojoj se svjesno distancira od starih navada zbijanja šala na račun slabijih, nemoćnih, deprivilegiranih članova društva, a da istovremeno nema uvijek najjasniju sliku kako bi taj novi, humaniji humor točno trebao nasmijati… Ali sam, s druge strane, čovjek kojeg je i ovako i onako teško naglas nasmijati, pa kad mi se god učini da bi serija poput Abbott Elementaryja mogla biti i smiješnija – ne znam da li to realno uopće išta znači, nisam pametan? No na svaku epizodu se uredno dva–tri puta zasmijuljim, a glavne likove serije – učitelje u osnovnoj školi s pretežito crnačkim đacima – doživljavam kao svoje TV–prijatelje s kojima ću se uvijek rado podružiti i to je u biti sve što tražim od jednog sitcoma, tako da sve pet.
12. Kite Man: Hell Yeah!
Ako vam je kriterij za kreativnu uspješnost jednog spin-offa da na neki suštinski način odudara od matičnog serijala, Kite Man pada na testu jer je u biti ista Harley Quinn – isti humor, isti tempo i tip šala, isti omjer humora i emotivnih momenata – samo s fokusom na druge likove. I priznajem da nisam prionuo gledanju s baš nekim entuzijazmom, misleći se zašto je spin-off baš o njemu, od svih mogućih likova iz Harley Quinn. Ali u tome dijelom i jest poanta – da netko može djelovati kao potpuni jado ako gledamo samo koliko se profesionalno ostvario, kako se batrga na prenapućenom poslovnom polju (u ovom slučaju onome superzlikovaca) gdje su svi ili sposobniji ili probitačniji od njega, ali i da izvan karijerne sfere ima itekako poželjne i hvalevrijedne kvalitete kao čovjek. Kao, naprimjer, to da je dobar partner koji uvažava želje i brige svoje cure i stvarno mu je stalo do dobrobiti i nje i njihove veze… I ne poričem nikome pravo na njezino/njegovo grimdark užiće (i meni je, evo recimo, jedan od filmova godine Des Teufels Bad koji je, ono, depra na depru), ali ako mene pitate – ma jebeš Pingvina, ovo je DC serija godine!
11. Ripley
Samo mala digresija, kad smo već kod ovogodišnjih filmova, da preporučim – pod uvjetom da vam je do filmova koji nisu horori per se, ali su svejedno jako creepy i duboko uznemirujući pa stoga oprez – kanadski psihološki triler Red Rooms (kod nas dostupan na HBO Maxu) u kojem glavna junakinja razvije nezdravu opsesiju suđenjem jednom serijskom ubojici. Nema tu sad nekih Pingvinovskih šema tipa da se vraćamo u njezino djetinjstvo da vidimo gdje je sve pošlo po krivu, štoviše ne saznamo ama baš ništa konkretno o tome zašto je takva kakva je, ali vidimo da je kompleksna ličnost i ponukani smo da striktno iz njezinih akcija i reakcija probamo dokučiti misterij njezinog unutarnjeg života…
Za razliku od Toma Ripleyja, amoralne ljušture od čovjeka za koju je upitno ima li uopće ikakav unutarnji život osim nezajažljive potrebe za usponom na društvenoj ljestvici po bilo koju cijenu. Ni u njegovom slučaju ne saznajemo što ga je učinilo takvim, niti nas to realno uopće zanima – gledamo da bi vidjeli u koji će idući kut stjerati i kako će se ovaj put izvući i dokle će uopće moći tako. A da bi nam se malo olakšalo što smo na osam epizoda zarobljeni s tom nulom od čovjeka, tu je za noir netipičan i osvježavajući mediteranski setting te uvijek sjajni Andrew Scott u naslovnoj ulozi.
10. What We Do in the Shadows
Nakon što su zastranili u četvrtoj sezoni pretjeranim odlaskom u anything goes vode, WWDITS se odmah zatim, zapanjujuće brzo, doveo u red prisjetivši se kako je ipak najsmiješniji kada ne ide previše u fantastiku, nego jednostavno smješta svoj kvartet narcisoidnih i mahom ne baš najbistrijih vampira u najobičnije ljudske situacije. Završna šesta sezona je na istom tragu, osim što je još šašavija. I je opet malo anything goes, ali nasreću samo u pogledu parodiranja nasumičnih filmskih klasika koji bi danom scenaristu_ici pali na pamet. Cijenim što su otišli na skoro pa vrhuncu, ali će mi svejedno nedostajati.
9. Rivals
Ova priča o rivalstvu britanskih televizijskih tajkuna u osamdesetima je svojevrsna prestižna sapunica i nemojte to shvatiti kao uvredu, niti kao omalovažavanje s moje strane. Samo kažem da ima i nas kojima sapunice nisu nešto na što prezrivo gledamo svisoka, nego nam je jednostavno potencijalnih nekoliko stotina epizoda nečega prevelika vremenska investicija koja usto podrazumijeva dosta narativnog praznog hoda i repetitivnosti jer stotine epizoda, k tome često i uz produkcijsko šparanje gdje je god i koliko je god moguće… E, ali što ako bi uzeli koncentrat svega najsočnijeg iz sapunica i sabili ga u osam visokobudžetnih, ludo zabavnih epizoda koje izgledaju kao da se ni na čemu nije štedilo? Zapravo je nevjerojatno da nema više serija poput ove.
8. Evil
Evilov investigativni trojac u službi katoličke crkve kroz prve tri sezone bi u svojim procjenama navodno paranormalnih slučajeva na koncu obično bio – više Scully nego Mulder. Često bi bilo i eksplicitno potvrđeno da tu nema ni “p” od paranormalnog, a kada se činilo da bi i moglo biti nešto više, to je uvijek bilo zakočeno mogućnošću da je riječ samo o uobrazilji nekog od likova… Kako je Evil odmicao, taj lik je sve češće bila časna sestra Andrea – koja je u izvedbi vazda potcijenjene Andree Martin prerasla u najjače oružje serijala – i mada je i u finalnoj četvrtoj sezoni ostalo moguće da su si svi ti demoni samo u njezinoj glavi, scenaristi_ce su ovaj put rekli_e “ma k vragu sve”, dali oduška svom unutarnjem Mulderu, nizajući živopisne demone kao na tekućoj traci, i priveli ovu neodoljivo sumanutu seriju kraju u velikom stilu.
7. Girls5eva
Kada su nakon dvije sezone na NBC–jevom streaming servisu Peacock Girls5eva bile neslavno otkazane, našle su novi dom na Netflixu – logično s obzirom da je autorica serije, Meredith Scardino, bila u scenarističkom timu Netflixovog humorističnog hita Unbreakable Kimmy Schmidt – samo da bi, evo, prošlog tjedna i tamo dobile nogu zbog slabe gledanosti. Što je velika šteta, jer je treća sezona ove serije o ponovnom okupljanju naslovne girl–grupe čije su članice sad već u srednjoj dobi – bila najbolja i najsmiješnija dosad, pa čekirajte svakako ako volite humor iz šire manufakture Tine Fey, a nekako vam je promaklo.
6. English Teacher
Kada, na početku zadnje epizode prve sezone English Teachera, glavnome liku Evanu Marquezu – otvoreno gej učitelju u teksaškoj srednjoj školi – skrušeno dođe učenik koji želi izaći iz ormara i pita bi li mu mogao dati kakav savjet, ovaj ga zatečeno pogleda i na trenutak se čini da slijedi epizoda s Porukom u kojoj će eskalirati sve dotadašnje tenzije između Marqueza i homofobnih roditelja pojedinih učenika… Samo da bi ga Marquez poklopio u stilu “Dobro, koja je ovo godina?! Pa nismo više u osamdesetima… Izlazak iz ormara? A neš’ ti men’ problema, imaš masu kvir klinaca u školi, odi njih pitaj, šta tu mene gnjaviš!” – i epizoda ode u skroz drugom smjeru.
Jer English Teacher je moderna, progresivno nastrojena serija koja izvlači humor, između ostalog, i iz toga koliko ine druge serije i filmovi slabo razumiju moderni svijet. Pa tako i u jednoj ranijoj epizodi dio razreda otkaže Marquezu poslušnost, pravdajući se raznoraznim ispraznim “woke” frazetinama – i dok bi to u mnogim drugim serijama bio moment u kojem se autori razotkrivaju kao reakcionari koji termin woke koriste neironično, bez navodnika i stvarno misle da je ljevica danas “otišla predaleko”, rasplet ne samo da je sve samo ne to, nego još i usput najkonzervativniji od glavnih likova, učitelj tjelesnog, ispadne ljudina samo takva! To je bio moment u kojem sam znao da je ovo posebna serija i zadivljujuće je kako su i drugi junaci English Teachera u svega osam epizoda od početnih, naizgled sitcomovskih karikatura stasali u punokrvne, slojevite likove i još znaju biti baš smiješni, kud ćeš bolje?
5. Fallout
Ostaje vidjeti je li uspjeh Deadpoola i Wolverinea pokazatelj da superherojski žanr možda i nije tako mrtav kao što se čini ili je ipak bio samo njegov labuđi pjev (u komercijalnom smislu jel, iako mi je i film kao film bio skroz dobar), ali zasad se čini da se do daljnjeg manje–više sve big $$ karte stavljaju na ekranizacije videoigara. I mada jedan namćorski dio mene smatra da bi talenti najvećih kreativaca filmske i televizijske industrije mogli biti i bolje upregnuti, igre će se očito nastaviti masovno ekranizirati htio ja–ne htio, pa kad je već tako – neka bar budu ovako dobre? Nisam nikada igrao Fallout (nisam, štoviše, nikada igrao ništa ni na “plejki” – i šta vam to uopće dođe, jel mislite na longplejku? #MeSoBoomer) pa ne znam koliko je toga u seriji iz igre, a što je novoosmišljeno, ali sam cijenio agresivno čudački štih i, da budem iskren, ne sjećam se puno toga osim da mi je bilo preprePREzabavno.
4. Baby Reindeer
Prije nego što sam pogledao seriju, čuo sam od nekih bliskih mi ljudi (i bilo je to u dvije-tri različite društvene prigode, da se ne bi sad tko osjetio osobno prozvanim!) da je sve to lijepo i zanimljivo, ali da lik iz Baby Reindeera ima toliko specifičnu životnu priču da se nikako nisu mogli poistovjetiti s njim. Nakon što sam naposljetku pogledao, ja… evo, ne znam? Okej, niste nikad imali stalkericu poput Marthe, u redu. Jest da su blaži oblici stalkanja već nešto uvriježeniji i da znam i ozbiljne ljude srednjih godina koji će tvrditi da je, recimo, diskretno stalkanje nekoga u koga ste zaljubljeni sasvim normalno i prihvatljivo ponašanje, ali dobro, niste bili stalkani, ne možete se poistovjetiti s tim, mogu uvažiti…
Ali onda dođe ona famozna četvrta epizoda i, da, nadam se da je većina nas imala dovoljno sreće u životu da nismo morali proživjeti nešto baš toliko traumatično, ali nije stvar u tome, nego je po meni ključno kako se Donny nosio s traumom. Sve one stvari koje je potom radio koje se u teoriji čine kao zadnje stvari što bi ih netko s takvom traumom radio, a opet… Mislim, dogodi ti se nešto ružno —> navede te da se ponašaš iracionalno, u najboljem slučaju kontraintuitivno, u najgorem autodestruktivno. Čini mi se kao pattern u kojem se svatko može bar malo prepoznati? Nažalost.
3. Shōgun
Isprva sam si mislio: okej, godina je 2024., zar smo mi na bjelačkom zapadu stvarno toliko malo mentalno uznapredovali da nam se ovako raskošna priča o borbama za prevlast u Japanu u razdoblju Edo i dalje može prodati jedino ako nas za rukicu vodi jedan europski bjelački lik? Koji je još i bahati seronja koji svojim domaćinima nije u stanju ponuditi ništa osim nešto know-howa oko pomorskog ratovanja (iako je, ako sam dobro skužio, tek navigirao brodom, pa ne znam baš ni otkud mu toliko precizno poznavanje vojnih manevara?), ali ga ovi svejedno prvo toleriraju, a kasnije tetoše preko svake mjere? Pa, i dalje mislim da je serija mogla proći i bez lika Johna Blackthornea, ali kad su ga već zadržali, adaptirajući bestseller Jamesa Clavella iz 1975. – skidam kapu kako su do kraja serije izvrnuli trop o bjelačkom spasitelju. I skidam kapu na svemu općenito, ovo je bilo baš emotivno i uzbudljivo i transportirajuće televizijsko iskustvo i najradije bih da nisu najavljene dodatne sezone samo zato jer je Toranaga najveća legenda ikad i htio bih da sad, nakon svega što je jadan pretrpio, napokon ima malo mira u životu!
2. Interview with the Vampire
Čovjeku dođe da se zapita: zašto ne mogu sve serije biti ovakve? Pametno napisane, prekrasno snimljene, besprijekorno odglumljene; bogato razrađenih likova, uvijek s nekim iznenađenjem iza ugla i ne samo zato da bi se zadržala gledateljska pažnja nego i jer je točno ono što bi tako postavljeni likovi, kad bolje razmisliš, i učinili; serije o vampirima koje nam ih predstavljaju kao romantična, seksi stvorenja kakvima ih katkad volimo zamišljati, ali i kao pompozne šupke u kakve bi se zasigurno pretvorio svatko tko bi “poživio” stotinama godina; serije za čiju je treću sezonu najavljeno da će jedan od glavnih likova – vampir – osnovati glam rock bend i krenuti na turneju da uzvrati na sve objede na svoj račun i sve dosad je bilo toliko dobro da ni ne strepim da se serija odjednom pretvorila u sprdačinu, nego ushićeno pomislim: “Toooooo, TO! BRING IT ON!!!”
1. Industry
“Karika koja nedostaje između Euphorije i Successiona“, često su prenošene riječi kojima je kritičarka Joy Press opisala ovu seriju o grupi djevojaka i mladića koji se bore za svoje mjesto u nemilosrdnoj financijskoj industriji. Opis jest malo reduktivan i vrijedi tek za prvu sezonu-dvije, ali se dosta citira jer gotovo svakoga pouzdano zaintrigira, a i mladež u Industryju se svakako ne jebe i ne drogira ništa manje od one u Euphoriji… Osim što je ovdje puno više seksa na ekranu, bar na prvu, i koliko god da je pritom riječ o nezdravim seksualnim odnosima, u skladu s onom otrcanom izrekom da je sve na svijetu o seksu, osim seksa koji je o moći – činjenica jest i da je uloženo puno truda da te scene budu stvarno hot. I jesu! Ali su i zapravo izlišne, jer kako ih je iz sezone u sezonu bilo sve manje, serija je istodobno bila i sve bolja i bolja.
A što se usporedbe sa Successionom tiče… Pa, izuzev generalnog financijersko-bogataškog okružja, jedina stvarna paralela je da dobar dio vremena uopće ne kužite niti se pretjerano trudite skužiti što ovi pričaju, kakve točno dealove sklapaju, samo znate da kad krivulja na burzovnom indeksu ide gore = dobro, krivulja ide dolje = loše… E, ali koliko to zna biti napeto, pa to nisu istine! Burzovno mešetarenje je ovdje prikazano kao ono što i jest, fensi verzija kockanja s brutalnom visokim ulozima. Dodajte k tome još jednu od glavnih junakinja koja je izluđujuće sklonu rizičnom ponašanju i jednog lika za kojeg kasnije saznamo da je ekšli ovisnik o kockanju i govorimo o razinama adrenalina i stresa na razini najboljih filmova braće Safdie. Bilo je momenata kada sam morao doslovno pauzirati seriju i otići u drugu prostoriju da zapalim cigaru kako bih smirio živce!
I okej, ne mogu kriviti nikoga kome je već pun kufer serija o groznim ljudima koji rade grozne stvari, ali mi je i impresivno kako, čim pomislim da nema tog dna bezočnog oportunizma koje nije već dosegnuto, netko iznova izvede neku podlost koja me ostavi bez daha… No opet, nitko ovdje nije ni skroz-naskroz grozan i koliko se god gnušao koječega što rade, i dalje mi je stalo do Yasmin i Harper i želim da nađu kakav-takav unutarnji mir; k vragu, stalo mi je čak i do Erica! A i serija me podsjetila kako je Getting Away with It od Electronica baš divna pjesma, pa joj hvala i na tome.
Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.
ObjavljenoObjavljeno
