Tema Piše: Lujo Parežanin
Kao i ovdje, nezavisna je kultura u Srbiji izložena sve gorem tretmanu koji se posebno ogleda u gotovo pa nasilnim metodama vladajućih pri raspodjeli javnih sredstava. Pa ipak, pogled na stanje u susjedstvu gotovo da čini da se ovdašnja destrukcija doima kao nešto umjerenija katastrofa: višestruko niže potpore, anonimne komisije, udruge koje se osnivaju neposredno prije natječaja ili čak nakon što su im dodijeljena sredstva, dobitnici među čijim registriranim djelatnostima nema kulture, potpuno neraspoznatljivi kriteriji, otvoreno nepoštivanje obaveze da se odluke javno pojasne – sve to govori da je, strukturnim sličnostima unatoč, stanje u Srbiji nešto bliže rubu potpunog beznađa.
Udruge okupljene u Asocijaciju Nezavisna kulturna scena Srbije, nacionalnu mrežu dionika u nezavisnokulturnom polju, još su prošle godine povodom vrlo spornih rezultata Ministarstva kulture i informisanja i Grada Beograda objavile rezultate vlastite analize koji, kako prenosi portal SEEcult, “ukazuju na višegodišnji trend smanjenja finansijskih sredstava za organizacije civilnog društva koje se bave kulturom, kao i na netransparentnost konkursnih procedura i nepoštovanje propisa u toj oblasti generalno”. Podsjetimo, Ministarstvo je tada u kategoriji suvremenog stvaralaštva, primjerice, dodijelilo 250 000 dinara (oko 16 000 kn) Centru za očuvanje tradicije i kulture Termoelektrane Nikola Tesla u Obrenovcu za projekt Stari srpski zanati. To je tek primjer koji najbolje prikazuje smisao za humor nadležnih: natječaj je, prema NKSS-u, obilovao sličnim nepravilnostima – no ukazivanje na njih, dakako, nije urodilo nikakvim plodom.
Uzevši navedeno u obzir, za očekivati je bilo da će se s konsolidacijom Vučićevog faraonskog statusa na lokalnim izborima u Beogradu vladajući dodatno razbacati na natječajima, pa tako i onima za kulturu. Rezultati koje je Grad objavio 23. ožujka u tom su pogledu, nema sumnje, ispunili njihove najviše standarde.
Na najopćenitijoj razini najdramatičniji je svakako NKSS-ov podatak o dvostruko manjem ukupnom iznosu koje su njegove članice ostvarile na ovom natječaju u odnosu na prethodnu godinu, i čak peterostruko manjem u odnosu na 2016. godinu. Govori to o neprikrivenom nastojanju da se nezavisna kulturna scena naprosto uguši, i to na najokrutniji način, direktnim ugrožavanjem egzistencije.
Ako poražavajuće djeluje tko nije dobio potpore, stvar postaje višestruko gora kada se vidi tko ih jest dobio. Kako je istaknuto na okruglom stolu u organizaciji Srpskog PEN centra, jedan od zanimljivijih primjera je slučaj modne dizajnerice Suzane Perić, navodno osobne prijateljice gradske sekretarke za kulturu Ivone Jevtić, čija je tvrtka dobila 400 000 dinara (oko 25 000 kuna) je za “projekt” Jubilej – 20 godina rada Suzane Perić, što će reći da je netko odlučio da je promotivni event jedne privatne tvrtke od posebne važnosti za kulturu Grada Beograda. Prekarnim radnicima u kulturi koji su imali manje sreće ostaje, valjda, da se na eventu, ako je uopće otvorenog tipa, ogrebu za koji kanape ili čašu šampanjca – plaćenog, tko zna, možda upravo tim sredstvima.
Drugdje se nastavila praksa čudesnog uspjeha netom osnovanih prijavitelja, poznata iz prethodnih godina. Tako inicijativa Ne davimo Beograd u svojem priopćenju navodi da je najveći iznos (750 000 dinara, oko 47 000 kuna) u kategoriji “likovnih, primenjenih, vizuelnih umetnosti, dizajna i arhitekture” dobilo Udruženje za pomoć deci, omladini i porodici koje se ne bavi kulturom, a registrirano je – dva tjedna prije raspisivanja natječaja! Posebno je spektakularan slučaj organizacije Ced Grupa, za koju iz Ne davimo Beograd navode da “pet dana nakon raspisivanja konkursa menja svoju delatnost i umesto ‘Razvoj i afirmacija informaciono komunikacionih tehnologija, sporta i zaštite životne sredine’, u registar upisuje ‘Podsticanje ciljeva razvoja popularizacije i edukacije u oblasti kulture’ i na konkursu dobija 550 hiljada dinara za projekat ‘Nesvršena sfera’ – radionice oslikavanja uskršnjih jaja”.
Ni slobodan izbor iz drugih dobitnika ne djeluje manje zanimljivo. Primjerice, u kategoriji “menadžment u kulturi” najveći iznos – 700 000 dinara – otišao je stanovitom Udruženju građana Amadeo osnovanom, prema dostupnim informacijama, 21. listopada 2016. godine, o kojem je moguće pronaći tek podatak da je do sada organiziralo ciklus radionica Bezbedno leto “sa ciljem edukacije vozača o značaju prevencije nezgoda putem blagovremenih i sveobuhvatnih priprema za put”. Veseli i podatak da je u kategoriji “manifestacije vezane za filmsku umetnost i ostalo audio – vizuelno stvaralaštvo” najviših 400 000 dinara otišlo Agenciji za marketing i trgovinu New Look Plus za organizaciju ljetnog kina u Vračaru, jednoj od četvrti u centru Beograda.
No dok nam ovi pojedinačni primjeri govore o besmislenim odlukama gradskih vlasti, ne govore nam previše o širem kulturnopolitičkom kontekstu u kojem se one donose. A njega je vrlo jasno definirala odluka premijerke Srbije Ane Brnabić o osnivanju Saveta za kreativne industrije – objavljena, primjereno, u coliving i coworking spaceu Mokrin kuća u Vojvodini. Uz niz uglednih lica iz kulture, u Savetu sudjeluju i organizacije poput startup mreže StartIT, Exit fondacije, beogradskog creative huba Nova Iskra i sâme Mokrin kuće. Prisustvo, primjerice, potonjih dviju predstavnica jezivo prazne korporativne reifikacije kreativnosti s jedne strane te odsustvo organizacija neprofitabilne nezavisne kulture s druge najbolje govore tko će se u tom uvezenom konceptu europski diktirane kulturne politike naći u kanti za suvišne.
U tom smislu, najnovija epizoda sramotnih gradskih natječaja u Beogradu ne govori samo o sumnjivim, koruptivnim vezama i zlouporabi javnih sredstava, nego i o političkom okviru koji kulturu vidi ne kao područje od javnog interesa koje zaslužuje solidarnu skrb, nego kao komercijaliziranu djelatnost koja bi trebala servisirati IT sektor, turizam i druge privredne grane u proizvodnji profita.
Problem je, međutim, što besmislena frazeologija kreativnih industrija slabo prikriva tranzicijsko-privatizacijsko pustošenje na ovim prostorima. Nakon gotovo tri stoljeća devastacije industrije i proizvodnje, čini se logičnim zapitati se – koje će to grane servisirati ti kreativci i koji su kapaciteti kreativne industrije da sama po sebi bude zamašnjak ekonomskog napretka. Umjesto pokretača ovdašnjih ekonomija, bombastično izvlačenje kreativne industrije iz šešira prije se čini kao znak sistemski vođene propasti – i industrije i kulture. Nedavni rezultati beogradskog natječaja za kulturu to, uostalom, vrlo uvjerljivo i pokazuju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
