Piše: Jerko Bakotin
Istraživanje o stanju trećeg medijskog sektora u 2019. godini u dosadašnjim se nastavcima bavilo prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine, a potom i radom Vijeća za elektroničke medije (VEM), natječajem za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te mogućim izmjenama Zakona o elektroničkim medijima koji u bitnom određuju mogućnosti njegova opstanka.
Na početku ovog izvještaja spomenuli smo da je posljednjih desetljeća vidljivo propadanje demokratske uloge mainstream medija. S obzirom na prevladavajuće smjerove društveno-ekonomskog razvoja, možemo očekivati da će se takvi trendovi nastaviti i u budućnosti. Shodno tome, važnost neprofitnih medija samo će rasti. U svom tekstu za Kulturpunkt sociolog i medijski stručnjak sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose Paško Bilić ističe da – zahvaljujući posljednjim transformacijama kapitalističkog sustava – “problem lažnih vijesti nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine. Dublji je problem u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Drugim riječima, lažne vijesti jesu potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne akterima čiji je glavni cilj ekonomska dobit: oglašivačima i digitalnim posrednicima, kao što su Google i Facebook. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača. Sadržaj pritom nije relevantan – brzina, količina informacija i učinkovitost glavni su kriteriji. Problem je u tome što se ekonomski sustav digitalnog društva do te mjere odvojio od sustava političke kontrole da ne znamo definirati problem, a kamoli pronaći rješenje. Zapravo, sve bi bilo po starom da ekonomski sustav nije počeo proizvoditi negativne eksternalije i ozbiljno ugrožavati političke procese.”
Odumiranje demokratske uloge mainstream medija
“Sami komercijalni mediji zagovaraju tržišne odnose, a u situaciji u kojoj ulaze u konkurenciju s globalnim tvrtkama kao što su Google ili Facebook, oni nisu u mogućnosti ostvariti tržišne prihode. No medijska politika koja bi išla ka spašavanju komercijalnih medija je pogrešna. Ako su se odlučili na model temeljen na komercijalnom poslovanju i prihodima od oglašavanja, onda se njih treba i prepustiti tim tržišnim odnosima, koje i tako zagovaraju. Prava medijska politika trebala bi prepoznati strukturne trendove i dinamiku u oglašivačkoj industriji i fokusirati se upravo na sektor u kojem postoje zakonodavni okviri u kojima se može na njega djelovati – a to su primarno javni i neprofitni sektor, kaže Bilić u razgovoru vođenom za potrebe ovog istraživanja. To zvuči, dodaje, kao nepopularna mjera. Međutim, strukturni trendovi idu ka opadanju značaja komercijalnih medija. S jedne strane oni ne mogu osigurati prihode od oglašavanja, a s druge je strane manje od deset posto konzumenata vijesti na Internet-portalima spremno plaćati pretplatu tim portalima.
“Pritom su iznosi koji su ti korisnici spremni plaćati negdje od deset do dvadeset kuna. Dakle, ti tržišni odnosi potpuno su neodrživi. Jedini način da imamo nezavisnu javnu sferu je da se djeluje putem javnog servisa i neprofitnih medija. Tu vidim jedini put demokratskom razvitku u budućnosti”, nastavlja Bilić. Ističe da s opadanjem mogućnosti komercijalnih medija da prikupe dovoljne prihode, paralelno opada i njihova javna funkcija. Naime, ističe sociolog, “oni jednostavno mijenjaju svoj stav ovisno o onom što prepoznaju kao trenutni interes publike. Tu se ne može očekivati informiranje koje se vodi profesionalnim načelima i standardima.” Drugim riječima, komercijalni mediji svoj sadržaj prilagođavaju onome što procijene da im trenutno donosi profit – bez obzira na to da li je sadržaj koji proizvode u interesu javnosti ili ne. Danas smo jako daleko od razumijevanja novinarskog rada na način kako je on, primjerice, bio definiran u socijalizmu, bez obzira na realna ograničenja i nedostatak medijskih i općenito građanskih sloboda. Tomislav Jakić u svojoj knjizi Nisam zavijao s vukovima kaže da je tijekom njegovog školovanja na tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb tijekom šezdesetih godina izuzetna pažnja poklanjana načelu po kojem “novinarski rad mora koristiti društvu”. U kojoj mjeri je danas, pak, sve podređeno profitu, sjajno ilustrira priča o industriji fake newsa situiranoj u sjevernomakedonskom gradu Velesu. Tijekom američke predsjedničke kampanje 2016. u kojoj je pobijedio Donald Trump, iz Velesa je upravljano s više od stotinu internetskih stranica koje su širile lažne vijesti, a svaki “klik” na te stranice njihovim je vlasnicima donosio novac.
“Ukoliko neće biti institucionalnih potpora za novinarstvo, sve više će biti raširen fake news. Međutim, to nisu lažne vijesti u smislu da je netko s namjerom napisao pa objavio određenu laž. To su čitavi sustavi i stranice koje su postavljene samo zato da se zarađuje na Google oglasima. U tom modelu najviše će se klikati na stranice koje proizvode mržnju protiv migranata ili LGBT populacije. To će sve više biti biznis, vrlo ružan i crn”, kaže urednica fact-checking portala Faktograf Sanja Despot. Drugim riječima, riječ je o tvornicama laži i mržnje, koje svojim vlasnicima donose bogatstvo. Despot ističe da bi sada bilo vrijeme da se ti trendovi pokušaju suzbiti, ali “sadašnja vlada u Hrvatskoj apsolutno ne želi to vidjeti”.
Bilić će u ovom kontekstu spomenuti i istraživanje koje je radio zajedno s kolegama sa Sveučilišta Bilgi iz Istanbula. U sklopu tog projekta istraživala se raznolikost medijskog sadržaja na vrhuncu takozvane izbjegličke krize, krajem 2015. i početkom 2016. godine.
“Proučavali smo medijske sadržaje u raznim vrstama hrvatskih medija dva tjedna prije i dva tjedna poslije seksualnih napada koji su se dogodili u Kölnu 31. prosinca 2015. Naša analiza – inače objavljena u recenziranom časopisu Political Economy of Communication – pokazala je da su neprofitni mediji, ali i javni sektor, u velikoj mjeri pružali nužnu protutežu komercijalnim medijima. Čak i neki od komercijalnih medija inače smještenih na lijevom centru, nakon događaja u Njemačkoj su promijenili svoj stav prema migrantima. Naglasak je s humanitarne perspektive prešao na naglašavanje straha od izbjeglica, potrebu za kontrolom granica i priljeva migranata te u konačnici i na traženje zatvaranja granica”, kaže sociolog. Inače, dodao je i da istraživanje politologinje Dine Vozab pokazuje da je publika neprofitnih medija znatno bolje informirana i više sudjeluje u demokratskim procesima od publike koja prati drugačije tipove medija.
U odnosu na već spomenute teze ministrice kulture Obuljen Koržinek o “javnoj ulozi komercijalnih medija”, Bilić kaže da je točno da i komercijalni mediji imaju javnu funkciju, “ali mehanizmi države se trebaju usmjeriti prvenstveno prema financiranju onih skupina koje se unaprijed definiraju tako da žele proizvoditi sadržaj koji je u javnom interesu, a ne nastupati kao spasitelj komercijalnih medija koji su se zbog strukturnih uvjeta našli u problemima”. Što se tiče već problematiziranog natječaja za medije zajednice, po Biliću ih treba definirati striktno u skladu s rezolucijom Europskog parlamenta – a koja kaže da je riječ o neprofitnim medijima. “Sve drugo je čista zamjena teza. U strukturama Ministarstva kulture vlada potpuna nestručnost i nerazumijevanje medijskog polja”, kaže sociolog.
Naš sugovornik zajedno s Antonijom Petričušić i Ružicom Eterović već nekoliko godina radi na projektu praćenja medijskog pluralizma. Riječ je o istraživanju koje se provodi u dvadeset i osam zemalja Europske unije i u još ponekim europskim državama. U njegovom sklopu promatra se ukupno dvije stotine varijabli podijeljenih u četiri kategorije – osnovna zaštita medijskog pluralizma, tržišni pluralizam, politička nezavisnost i socijalna uključivost.
“Po svim tim domenama Hrvatska spada u kategoriju srednjeg rizika. Iz perspektive neprofitnih medija zanimljivo je da upravo oni djeluju u domeni socijalne uključivosti. Odnosno, tu je njihov doprinos najveći, a taj doprinos pada zbog nedostatka financija i svega ostalog. Na to je svakako utjecalo i Hasanbegovićevo ukidanje programa potpore neprofitnim medijima, koji je postojao pri Ministarstvu kulture”, kaže Bilić. Po njegovim riječima, idealna medijska javna sfera bila bi ona u kojoj bi bilo prisutno što više različitih mišljenja i što veći spektar tema, pri čemu bi najveći dio medija promovirao teme poput uključivosti manjina i rodne ravnopravnosti. Istovremeno je, međutim, važno da bude prisutno i što više različitih oblika vlasništva. Uz privatni i javni sektor, to znači i postojanje jakog trećeg – odnosno neprofitnog – sektora.
Alternativna budućnost: jedan idealni scenarij
U dosadašnjim tekstovima u više je navrata isticana nezainteresiranost aktualne hrvatske vlasti za neprofitne medije – ako se već ne radi i o njihovom svjesnom uništavanju. No kako bi potencijalno izgledalo javno financiranje jakog i održivog neprofitnog sektora? Tim se pitanjem tijekom svog rada u Ministarstvu kulture također bavio Milan Živković. Jedno od prvih pitanja je, naravno, kojim kriterijima bi se određivalo koji mediji će biti financirani. To bi pitanje vjerojatno izazivalo još veće kontroverze nego li u slučaju ukinutog programa, jer bi se u idealnom slučaju radilo o raspodjeli višestruko – ako ne i deset puta – većeg iznosa od nekadašnjih tri milijuna kuna.
“Činjenica je da u Hrvatskoj postoji praksa da ministar sam izabere kojem privatnom poduzeću će se dodijeliti milijun kuna da bi se izgradio, recimo, bazen koji će unaprijediti turističku ponudu. Iz te perspektive, način na koji smo mi dijelili sredstva izgleda vrlo demokratično. Dakle, imali smo Povjerenstvo, kojem se ministar ne petlja u posao. Međutim, netko je morao izabrati i članove Povjerenstva. Mi smo formirali Komisiju za izbor njegovih članova. U toj Komisiji nikada nisu bili dužnosnici Ministarstva, ministrica ili njeni pomoćnici. Ja nikada nisam bio član te Komisije. Ona je formirana od službenika različitih odjela MK-a, službenika koji su tamo bili i u vrijeme HDZ-ove vlade. Kada pogledate kako se, primjerice, biraju ocjenjivači za kulturne programe Europske komisije, naša metoda izgleda izuzetno demokratska.
Međutim, ta liberalna ideja o predstavničkom sloju ne rješava strukturni problem. Ono što ga rješava, to je ideja da o financiranju medija odlučuju oni kojima su mediji namijenjeni, objašnjava Živković. Naime, s obzirom da su mediji neka vrsta javne infrastrukture, bilo bi logično da o njenom financiranju odlučuju oni koji tu infrastrukturu koriste. Na tom je tragu Živkovićev Odjel za medije proveo jednogodišnji pilot-projekt public commissioninga, odnosno raspodjele novca putem odluke javnosti. Izdvojen je fond od 300 tisuća kuna, o čijoj raspodjeli su građani odlučivali putem internetskog sustava javnog glasovanja.
“Dakle, dali smo građanima da biraju kojim temama novinarskih radova bi se trebala dodjeljivati sredstva. Zanimljivo je da smo paralelno radili ocjenjivanje prijavljenih projekata putem Povjerenstva – i da su se ta dva mišljenja gotova uvijek podudarala. Naš uzorak je bio svega par tisuća glasova, pa se tom pilot-projektu prigovaralo da nije bio masovan. No, kako da nagovarate ljude da u stotinama tisuća glasaju o raspodjeli par stotina tisuća kuna, nastavlja Živković. Na tragu tog pilot-projekta postojala je ideja provedbe daleko opsežnijeg programa, koji bi se oslanjao na model koji su razradili poznati teoretičar medija Robert W. McChesney i John Nichols, novinar magazina The Nation.
“Ideja je da se neprofitne medije sufinancira putem vladinog fonda koji bi dijelili sami građani. Dakle, recimo da imamo fond od 70 milijuna kuna, i da svaki građanin dobije vaučer – McChesney ga naziva citizen news vaucher – u iznosu od 100 ili 200 kuna godišnje. Svaki građanin može sam odabrati kojem mediju će dati taj iznos, objašnjava Živković. Kaže kako bi novac dolazio iz državnog proračuna. “Samo bi nihilist smatrao dovoljnim”, kažu McChesney i Nichols, “osloniti se na profitni komercijalni interes ili filantropiju za obrazovanje naše djece ili obranu zemlje od napada.” Naime, Živković ističe kako – baš kao što su naši preci shvatili potrebu da ulože porezni novac i izgrade sustav javnog obrazovanja, javnog zdravstva, mirovina, naša bi generacija trebala shvatiti obavezu stvaranja javnog medijskog sustava zajedničkim, javnim novcem. Mediji nisu tek obična industrija: oni igraju ključnu ulogu u djelovanju demokracije jer točnim, cjelovitim i pravovremenim informiranjem omogućuju građanima da donesu obaviješteni izbor.
“Osobno mislim da bi trebalo taj fond puniti prvenstveno oporezivanjem prihoda od oglašavanja na internetu. Danas je novac iz profesionalnog novinarstva otišao u Google ili Facebook, a nitko nije osmislio kako ga vratiti. Ovo bi bio najbolji način – mnogo bolji od prijedloga Europske komisije, po kojem bi se neki mali hrvatski portal trebao nagoditi s Googleom. Jako će ravnopravni biti ti pregovori”, dodaje ironično.
Predloženim modelom ostvarila bi se direktna veza medija i njegove publike te bi se dugoročno osiguralo financiranje kvalitetnog novinarstva. Uz to bi svi mediji koji bi dobivali potporu putem tih građanskih medijskih donacija morali sav svoj sadržaj učiniti potpuno besplatnim. Također, važno je istaknuti da bi samo neprofitni mediji bili u mogućnosti dobivati tu potporu.
“Osnovni princip takve medijske politike je da nema smisla sufinancirati profit. Nigdje na svijetu ne funkcioniraju neizravne potpore, kao što je to sniženje PDV-a. Naime, kako te potpore funkcioniraju? Tako da najveću poreznu olakšicu dobije onaj koji proda najviše. To nema smisla, riječ je o pritisku vlasnika. Pri tome su najviše kukali naši medijski poduzetnici koji su imali solidne profite. Osim toga, što rade medijski poduzetnici s profitom? Ulažu ga ili u neku drugu djelatnost ili u medijsku djelatnost. Ako ga ulože u medije, imamo gubitke na strani medijskog pluralizma. Ako isti vlasnik posjeduje dva medija, neće dvojica novinara pratiti jedan događaj. Ekonomizirat će, pa će doći samo jedan novinar. Ako se, pak, novac uloži u nemedijski biznis, novinari koji rade za medije u vlasništvu tog poduzetnika neće moći slobodno izvještavati o poslovima svog vlasnika, zaključuje naš sugovornik, podcrtavajući kako je veza profesionalnog novinarstva i profitnog motiva bila povijesnim izuzetkom, a ne pravilom, te da je novinarstvo koje ne djeluje u javnom interesu, nego služi ponajprije interesima političkih i ekonomskih elita odavno izgubilo povjerenje javnosti.
U Hrvatskoj, međutim, donositelji odluka bitnih za društvo nemaju previše interesa za te uvide. Medijska politika koja bi u dogledno vrijeme dovela do značajnog snaženja neprofitnog sektora u našoj zemlji – s obzirom na sadašnju politiku vlasti i utjecaj vlasnika komercijalnih medija – predstavlja potpunu utopiju.
Bilanca: devastirani mediji i mračna perspektiva
Tri godine nakon ukinuća institucionalne potpore neprofitnim medijima kroz program Ministarstva kulture, neprofitni su mediji – slažu se svi naši sugovornici – temeljito opustošeni. Njihova budućnost izgleda prilično depresivno, a mogućnosti otpora sve su slabije.
“Neprofitni nakladnici zaista su razoreni. Tu više nema honorara, nema novinara koji rade teme. Nekoliko desetaka tisuća kuna koje se sakupe ovdje ili ondje ne mogu garantirati nikakvu održivost. Mi nemamo ni sredstva za održavanje i unapređenje informatičkih programa, pa nam često pada portal. Radi se ili bez honorara ili za honorare koji podcjenjuju novinarski rad”, obrazlaže H-Alterov Toni Gabrić. Ni veće donacije, s obzirom na nestabilnost financiranja, ne garantiraju opstanak, a kamoli kvalitetni kontinuirani rad.
“Recimo da u toj situaciji dobijete milijun kuna. Vi tada krećete okupljati novinare i formirate uređivačku koncepciju. Taman kada to obavite, prođu godina ili dvije i ostanete bez sredstava, a ti ljudi potraže druge poslove. Osobno sam tijekom deset godina četiri ili pet puta okupljao ekipu mlađih novinara. Svaki put bi im morao reći – ‘nema više novca, nađite si nešto drugo’. Kada bi našao novac, ponovno bi tražio ljude. Sve to je užasno naporno, nepravedno i prema tim mladim ljudima i prema urednicima. Radite Sizifov posao, i u jednom trenutku odustanete, dodaje Gabrić. U ovom trenutku na H-Alteru ne postoji stalna ekipa, nego tek poneki suradnici koji pišu komentare. No bez sredstava, ogorčeno kaže naš sugovornik “sve ostaje na razini malo naprednijeg bloga”. Jer, “živo” novinarstvo, koje često znači “rudarski” i krvav posao ne može se raditi besplatno.
“Iz ove se perspektive pokazuje da je naša tadašnja procjena – po kojoj je najvažniji problem novinarstva financiranje – bila ispravna. Pri tom je već tada bila ne pravovremena, nego zakašnjela. U posljednjih par godina je zahvaljujući medijskoj politici situacija još drastičnija”, reći će Milan Živković. Izvještaj o medijima – koji je Živković sastavio zajedno sa suradnicima tijekom svog rada u Ministarstvu kulture – procijenio je broj neprofitnih medija na nešto više od stotinjak. Pri tome je taj sektor zapošljavao približno tri posto svih novinara u Hrvatskoj, međutim njegov financijski obujam iznosio je svega jedan posto, odnosno tri puta manje financijske “težine” ukupnog medijskog polja.
“Sektor je, znači, imao perspektivu rasta. Poželjno bi bilo da i financijski iznosi tri posto, a ne samo po udjelu radne snage. Da bi to postigli, procijenili smo da bi ukupan iznos potpora trebao biti oko petnaest milijuna kuna – a mi smo dijelili tri milijuna”, dodaje. “Gašenjem neprofitnih medija, nastavlja, dolazi do dramatičnih negativnih posljedica za novinarstvo u cjelini i samo društvo. Naime, s krizom mainstream medija, dobar dio novinara koji je ostao bez posla utočište je pronašao u neprofitnim medijima.”
“Internet je pojeo dnevne novine, koje su upale u krizu i rješavale su se ljudi. Novinari su sami potom počeli stvarati taj treći sektor. U jednom trenutku tadašnje vlasti su to prepoznale, no nakon promjene vlasti, sve se svelo na preživljavanje. Dosta tih medija je jako siromašno, ljudi su se osuli te potpuno otišli iz novinarstva”, reći će Despot. Društvo tako ostaje bez iskusnih novinara. Hrvatska je već izgubila veliki dio novinarskog kadra. Po tome nije izuzetak: “Ukupan broj novinara u američkim novinama dosegnuo je 1989. godine 56 900, da bi se do 2013. smanjio na 36 700. Jedna studija za Europsku komisiju je utvrdila ‘dramatično, opće smanjenje zaposlenosti u redakcijama. Skoro šest od deset novinara u Europskoj uniji osjetilo je smanjenje broja zaposlenih u svojim redakcijama, dok su u više od jedne trećine slučajeva ti rezovi navodno bili drastični’. Broj zaposlenih u hrvatskim tiskanim medijima se, samo od 2008. do 2013. godine, smanjio za čak 53 posto, stoji u publikaciji Milana Živkovića Tko će platiti novinarstvo? iz 2016. godine.
“Medijski sektor uskoro će pretrpjeti novi šok. Neke lokalne novine, čija je prodaja na samoj granici isplativosti, uskoro će se početi gasiti. Bez potpora koje bi to amortizirale, kompletno novinarstvo će spasti na nekoliko većih gradova, a sve ostalo bit će crne rupe. Mi smo proveli i istraživanje koje je zabilježilo da se zaposlenost udvostručila već i zahvaljujući našem malom programu. A sada je nastupio potop, objašnjava Živković. Po njegovom mišljenju, u budućnosti će biti potrebno samoorganiziranje publike i zainteresirane javnosti kako bi se otpočetka izgradili mediji, otprilike kao u doba nastanka prvih sindikata i radničke štampe, kada su radnici od bijednih nadnica odvajali sredstva za sindikalnu članarinu te financiranje glasila. Izazov je, dodaje, jako težak – no bez medija bit će nemoguće ostvariti ikakve političke ciljeve.
Paško Bilić napominje da je već nekoliko godina vidljivo urušavanje sektora. “Mi smo u istraživanjima već 2017. primijetili da je javni sektor krajnje destabiliziran te da postoje pritisci na novinarstvo i Hrvatsko novinarsko društvo. Počelo je urušavanje trećeg medijsko sektora, u prvom redu nedjelovanjem nadležnog ministarstva i ostalih aktera. U 2018. su ti trendovi bili još naglašeniji. Medijska politika kod nas zakazuje u svakom pogledu, ignorira akademska istraživanja, trendove koji postoje u Europskoj uniji, kao i sugestije koje dolaze iz tog smjera”, kaže sociolog.
Većina naših sugovornika ističe ne samo nezainteresiranost, nego otvoreno neprijateljske namjere i ciljeve aktualne hrvatske vlasti kada su u pitanju neprofitni mediji. “Po mom sudu, cilj je da se neprofitni mediji toliko iscrpe da više nemaju snage reagirati na one mjere koje će stremiti tome da ih dokrajče. Već je i sama raspodjela sredstava iz ESF-a – dakle, 15 milijuna sada, a 15 tko zna kada i tko zna kome – prošla bez jače reakcije neprofitnih medija i javnosti. Iz postupanja Ministarstva kulture prema neprofitnom sektoru – od Hasanbegovića do odgađanja ESF-ovog natječaja – jasno je da oni streme daljnjoj devastaciji kvalitetnog novinarstva”, iznosi Gabrić svoje viđenje situacije. Upitan za motivaciju takvih postupaka sadašnjih vlasti, vratio se još na prvo desetljeće vladavine Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
“HDZ od samih početaka karakterizira da ta organizacija ne trpi oporbenu situaciju – nigdje. Sjećam se kada su se devedesetih okomili na neke potpuno bezopasne sastanke u Kulturnu-informativnom centru (KIC), zato jer su sudionici na tim sastancima propitivali Tuđmanove vrijednosti. Dakle, mislim da je – kada su u pitanju neprofitni mediji – glavni problem u HDZ-u. Oni su donijeli političku odluku. Od devedesetih godina do danas provode kontinuiranu politiku uništavanja medija – od sistematskih tužbi do pozivanja urednika u rat, premlaćivanja, prijetnji i tako dalje. Ovo je samo dio tog kontinuiteta”, dodaje novinar.
Premda blažim riječima, slično rezonira i Sanja Despot. “Neprofitni mediji nisu dragi vlasti, zbog toga što smo svojevrsna oaza nezavisnog novinarstva, možemo se baviti istraživanjima te nismo pod ničijom kontrolom. To je najvažniji faktor. U mandatu aktualne ministrice svakako se vodila politika osiromašenja neprofitnih medija, a pitanje je koliko će se to korigirati ovim ESF-ovim natječajem”, kaže urednica Faktografa. Dodaje kako je njen dojam taj da se aktualna ministrica nikada nije htjela baviti medijima, odnosno “kao da joj nije drago što su mediji u njenom resoru”. Ministrica je, kaže novinarka, zadovoljna s postojećom situacijom na medijskoj sceni – ni premijer ni ona tu ne vide probleme.
Osnovni je problem zapravo taj da neprofitni mediji ni na koji način ne ovise o formalnim i neformalnim strukturama moći koje je uspostavio HDZ, te ih ova organizacija ne može ni kontrolirati. Stoga je stranka usmjerila svoje napore ka njihovom izgladnjivanju. Da – što se tiče medijskih politika vlade – nije riječ o slučajnom otezanju ili samo o aljkavosti smatra i Vesna Roller, bivša članica Vijeća za elektroničke medije. Ona upućuje na ukupni zbroj financijskih sredstava koji su posljednjih godina uskraćeni neprofitnim medijima.
“Ako zbrojimo 15 milijuna kuna iz ESF-a na koje čekamo četiri godine – ta su sredstva, naime, na raspolaganju od 2016. – s tri milijuna kuna koje je godišnje dijelila vlada Kukuriku koalicije, a ova je ukinula, onda, dakle, kako se približava kraj mandata ove vlade čini se da se jasno iskazala njihova medijska politika – a to je, de facto, destrukcija neprofitnih medija”, kaže Roller. Iznijela je i strahove da bi drugih 15 milijuna kuna iz ESF-a moglo biti nepovratno izgubljeno.
“Ministrica je ta sredstva evidentno odlučila vratiti natrag ESF-u. Naime, činjenica da je tek sada (proljeće 2019., op.ur.) raspisan natječaj za prvih 15 milijuna kuna, znači da ona niti tehnički neće prije kraja mandata ove vlade uspjeti raspisati natječaj za preostalih 15 milijuna. Recimo da se ugovori za prvih 15 milijuna kuna potpišu s neprofitnim medijima 2020. godine. U redu, ali njena vlada na jesen odlazi. Tada smo već u 2021. godini. Natječaj koji se tada raspiše neće biti moguće realizirati do kraja 2023., kada je rok za korištenje tih sredstava”, upozorava Roller.
Konačno, još jedan problem sa sredstvima ESF-a je taj da osiromašeni i izgladnjeli neprofitni mediji, čiji su kapaciteti ozbiljno narušeni, možda neće biti u stanju apsorbirati početnih 15 milijuna kuna – ali upravo tome je stremila politika MK-a, između ostalog i postavljanjem visokih zahtjeva koje je trebalo ispuniti u svrhu prijave na natječaj za prvu fazu natječaja ESF-a. Time će Ministarstvo dobiti alibi da u raspodjelu preostalih 15 milijuna kuna uključi i komercijalne medije, koji su uvelike politički podobni vladajućoj stranci. Podržavajući te medije, HDZ zapravo proizvodi pristanak javnosti za svoje politike – i to sredstvima koja su bila namijenjena cjelovitom informiranju građana.
Roller je još jednom istaknula da bi Hrvatska – “kao i svaka država kojoj je stalo do informiranih i aktivnih građana” – trebala imati sustav javnog financiranja neprofitnih medija, odnosno kvalitetnog novinarstva. “No toga nema, niti će tog sustava biti u bližoj budućnosti. Aktualna vlast radi upravo suprotno – srušila je početke uspostave takvog sustava, koji se počeo graditi između 2012. i 2015. te dovela ovaj sektor na granicu uništenja”, zaključuje. “Osnovni problem je nedostatak elementarne političke volje da se podupre ovaj medijski sektor”, ističe Paško Bilić. “The honeymoon is over. Prošao je veći dio mandata ove vlade. Jasno su iskristalizirane pozicije. Medijske politike Ministarstva pokazale su se kao neinformirane i nedovoljno educirane. U svjetlu svih dostupnih informacija o važnosti neprofitnog sektora, možemo jedino zaključiti da je ključni problem nepostojanje političke volje na najvišoj razini”, kaže sociolog.
Umiranje trećeg medijskog sektora odrazit će se na cijelo društvo, s obzirom na njihovu sve važniju funkciju za održavanje koliko-toliko demokratskih društvenih odnosa te spomenuto propadanje demokratske uloge komercijalnih medija. Despot ističe da temeljno pitanje medijske politike “ne samo u Hrvatskoj, nego na razini EU-a i globalno” predstavlja osmišljavanje institucionalnih – dakle ne-projektnih – potpora za medije, “inače će fake news uništiti sve”.
Za kraj ovog izvještaja, Toni Gabrić iznio je vrlo mračnu prognozu budućnosti hrvatskog društva.
“Neprofitni mediji su samo mali segment čitave priče. HDZ se isto odnosi, primjerice, prema reformi školstva. Oni provode sustavno dezinformiranje i zaglupljivanje građana, to je epohalnih projekt koji traje tri desetljeća. Posljedica su stotine hiljada mladih ljudi koji napuštaju zemlju. Uz negativnu selekciju kadrova, uz postojeće medijske i odgojne politike – postavlja se pitanje kakvo će ovo društvo postati. Kad gledam Dnevnik neke od nacionalnih televizija, imam osjećaj mučnine. Narod je potpuno neobaviješten i njime je lako manipulirati. Sve ide u pravcu učvršćivanja antidemokratske, antinarodne i antihumane politike. Podilaženje krupnom kapitalu, međunarodnim interesima, podilaženje lobijima koji vuku prema ustaštvu – to je kip domovine 2019.”
Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.
Objavljeno