Piše: Matija Mrakovčić
“Kulturi je danas potrebno novo Topusko!”, zaključio je prije malo manje od dvije godine sveučilišni profesor Dean Duda na tribini pod nazivom Čemu još uopće kultura?. Tom je prilikom istaknuo da u partitokratskom sustavu, gdje je kadrovska politika važnija od kulturne politike, jedini način postizanja veće inkluzivnosti kulture jest njena gradnja odozdo – u masovnom i kolektivnom promišljanju toga što kultura jest, izvan nadležnog Ministarstva, sveprisutnih povjerenstava i radnih grupa te simuliranih savjetovanja sa zainteresiranim građanima.
Što je bilo Topusko? Radi se o Prvom kongresu kulturnih radnika održanom u Topuskom, malom mjestu na samoj granici između Korduna i Banije, koje danas broji oko sedamsto stanovnika. Kongres je održan od 25. do 27. lipnja 1944. godine, na oslobođenom teritoriju partizanske Hrvatske, u vrijeme kad vlasti Nezavisne Države Hrvatske faktički kontroliraju samo područje grada Zagreba. Kongres je bio jedinstven događaj u porobljenoj Europi i predstavljao je svojevrsnu kulminaciju angažmana humanističke, intelektualne i kulturno-umjetničke elite u Hrvatskoj. Poziv za kongres bio je upućen “kulturnim i javnim radnicima”, a odazvali su se znanstvenici, profesori i učitelji, profesionalni i amaterski pisci, pjesnici, kompozitori, glumci, redatelji. Na kongresu su održani referati o književnosti, kazalištu, glazbi, likovnoj umjetnosti, znanosti i arhitekturi, a u popratnom programu održan je glazbeno-scenski program te likovna i fotografska izložba i izložba tiska.
To su, manje-više, svi podaci koji se o Prvom kongresu kulturnih (i javnih) radnika Hrvatske mogu pronaći na internetu. Za razliku od mnogih drugih važnih kongresa iz razdoblja Narodnooslobodilačke borbe, ovaj nema čak ni svoju stranicu na Wikipediji, već se ovlaš spominje u članku o Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Topuskom, 8. i 9. svibnja. Stoga je knjiga Kultura hrvatskog antifašizma autora Drage Roksandića i Vlatke Filipčić Maligec, objavljena u svibnju 2016. u izdanju Zagrebačke naklade i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dobrodošao prilog istraživanju i rekonstrukciji kulturne politike hrvatskog antifašizma. Koristeći brojne do sada objavljene i neobjavljene izvore različitih vrsta (službeni dokumenti ZAVNOH-a, pogotovo njegova Propagandnog odjela, stenografski zapisi s Kongresa, prilozi u Časopisu za suvremenu povijest, memoari sudionika…), autor Drago Roksandić pokušao je dokazati da “kao što hrvatska kultura poslije 1945. godine, odnosno kultura u jugoslavenskim razmjerima, nikada nije bila dominantno agitpropovska u uvjetima partijskog monizma, ona je to još manje mogla biti na temeljima Kongresa iz Topuskog”. Sam Kongres je, tvrdi Roksandić, “već logikom političkog realizma Narodnooslobodilačkog pokreta u to doba, u završnoj fazi Narodnooslobodilačkog rata, bio narodnofrontovski inkluzivniji nego ikada od 1941. do 1945”.
“Kongresa ne bi ni bilo da partizansku Hrvatsku nisu stvarali i partizani-kulturni radnici, a nerijetko i umjetnici te mnogobojni partizani koji su kroz iskustvo Narodnooslobodilačkoga rata postajali svjesni njegove kulturne dimanzije. Svi su oni na različite načine ulazili u Narodnooslobodilački pokret i svi su oni – neovisno o imperativima partizanske discipline – mijenjali svoje svjetonazore i aspiracije te im davali kulturno artikulirane forme”, ističe Roksandić, poseban dio knjige posvećujući amaterskoj umjetničkoj djelatnosti koja je bujala u svim krajevima Hrvatske pod partizanskom vlašću. “Do lipnja 1944. godine u partizanskom pokretu uvelike su se već bili okupili akteri hrvatske umjetnosti i kulture prije 1941. godine, iako su mnogi poginuli već na početku rata (npr. Kerestinec 1941.), a neki su se bili već i prije rata distancirali od onih koji će podizati ustanak (M. Krleža u ‘sukobu na književnoj ljevici’, 1928-1952). Partizanskom pokretu su, pak, pristupili i oni koji nikada ranije nisu bili ljevičari (V. Nazor, I. Goran Kovačić), a mnogi su tek ratujući postajali i ‘ljudi od pera'”.
S druge strane, Roksandić opravdano naglašava nedostatak pogleda “odozdo” među sačuvanim dokumentima, nejasan status sudionika Kongresa (“Nisu li brojni umjetnici-partizani bili u paradoksalnom statusu onih koji su kreativno realizirali Kongres, ali nisu bili ravnopravni sudionici u njegovim raspravama?”), te naglašenu mobilizacijsku dimenziju skupa. Ovdje je posebno uočljiv nesrazmjer između poziva kulturnim i javnim radnicima koji dolazi iz pera Vladimira Nazora, predsjednik ZAVNOH-a, i Sazivačkog odbora Kongresa, među kojima se nalazi i Nazor. Nazor je osobnom pozivu na Kongres dao naglašeno nacionalno i konfesionalno obilježje (“kod Hrvata i Srba (katolika, pravoslavnih i muslimana)”), a Odbor se referirao na “naše (javne i kulturne) radnike”, što je, prema Roksandiću, moglo imati jugoslavenski smisao. Nazorov je samostalni poziv bio akt “svojevrsne autentične kulturne revolucije” gdje je postavio pitanje, “kao Hrvat i Jugoslaven”, “kako ćemo najuspješnije postići da u našoj federativnoj državi – ne dirajući u značajne osobine pojedinih naroda koji je grade – gajimo kulturu što više zajedničkog duha i ideala?”. Sazivački je odbor pozvao na “jasno i nedvosmisleno” opredjeljivanje javnih i kulturnih radnika i važnost mobilizacije da bi se “osvetila” smrt kulturnih radnika antifašista.
Autori su kulturu hrvatskog antifašizma, “opterećenu ideološkim balastom različitih usmjerenja”, htjeli pročitati u kontekstu nedovoljno istraženog Prvog kongresa kulturnih radnika, no, nažalost, rezultat je knjige tek dodatna buka u komunikacijskom kanalu. Knjiga sama služi kao dodatni neistraženi teritorij gdje zainteresirana čitateljica balansira između historijskih dokumenata i interpretacije autora o prijeporima ili nedosljednostima u organizaciji Kongresa, a sve bez konkretnog zaključka koji bi ovakav, nesumnjivo važan poduhvat novog čitanja povijesnog događaja, smjestio među relevantne izvore za neka nova izučavanja kulture hrvatskog antifašizma. Naime, autori su pokušali ravnomjernošću povijesnih imena, pojmova, datuma i lokacija te vlastitog znanstvenog opredjeljenja pružiti čitateljima pouzdan narativ o jednome događaju. Rezultat je, po svemu sudeći, nedovršeni tekst, tekst koji je trebalo razvijati dalje, u budućnost (nakon 1944.), ali i u prošlost (prije 1944.), da bi Kultura hrvatskog antifašizma zaista zadobila relevantno mjesto u historiografiji.
U tom kontekstu, jedan od dojmljivijih djelova jest citat Ive Vejvode iz njegova razgovora s Gojkom Berićem, koji je ujedno i jedan od rijetkih anticipacijskih momenata knjige. Pa kaže Vejvoda: “Nazor se vrlo brzo i bez teškoća uklopio u partizansku atmosferu. On je bio opsjednut mladom partizanskom generacijom koja ga je naprosto oduševila (…) ‘Čim se rat završi, pošaljite ove mladiće i djevojke u škole. Kad steknu obrazovanje, kad dobiju kulturu, to će biti generacija fantastičnih ljudi’, upozoravao je Nazor u Topuskom. Nazorov savjet i zavjet nismo ispunili. Kad se rat završio, nismo tim mladim ljudima dozvolili da idu u škole i na univerzitete, nego smo ih poslali da budu telefonisti i sekretarčići, rasporedili smo ih kao činovnike organima vlasti i na slične ‘revolucionarne poslove’, i tako ih upropastili. A ona malograđanska klasa koje je u moralnom i političkom smislu životarila za vrijeme okupacije, čekajući u budžaku historijski rasplet, koja nije bila ni tamo ni ovamo, ona šalje svoje sinove na fakultete. Tako da smo dobili inteligenciju koja je najvećim dijelom zadržala karakteristike klase iz koje je poticala i nikada u suštini nije bila lijevo orijentirana”.
O izbjegavanju ideološkog balasta možda najbolje svjedoči jedina objavljena recenzija koja se ponajmanje bavi sadržajem knjige, no upućuje da se radi o rekonstrukciji događaja koji nam se “ukazuje u svježem i dezideologiziranom historiografskom prikazu”. Možda se upravo u ovom citatu krije njen prvotni promašaj: pokušaj da se izbjegne ideologija probija na mjestima gdje autor ubacuje svoje komentare na pojedine govore na Kongresu i/ili prepiske između rukovodećih kadrova, čak ih označavajući uskličnikom da bi naglasio svoje zaprepaštenje, dok druge “situacije” ostavlja bez ikakvog komentara u situacijama gdje je određeno razjašenjenje ipak potrebno. “Između idilične hrvatsko-talijanske rekoncilijacije i zajedničkog južnoslavenskog odlaska na moskovsku pozornicu, između kulturno-emancipacijski artikuliranog narodnooslobodilačkog programa i obračuna po matrici ‘tko nije s nama, taj je protiv nas’ itd., bile su nepremostive razlike. Paradoksalno je da u masovno-moblizacijskom scenariju održavanja Kongresa kao da nije bilo mjesta ničemu drugom nego ushićenjima, aplauzima i parolama. Može biti da se svatko na svoj način tada bio osjećao Pobjednikom, ne razmišljajući o tome da iza takvih iluzionističkih pobjeda mogao slijediti kakav drugi, isto tako krvavi obračun”, piše Roksandić i time završava svoj prikaz.
Najveća je zamjerka ovoj knjizi zapravo ta što progovara iz višedecenijskog bavljenja povijesnom građom (autor je, između ostalog, inicijator i jedan od utemeljitelja Centra za komparativnohistorijske studije u sastavu Zavoda za hrvatsku povijest FFZG-a) te ostaje nedostupna mlađim generacijama istraživača koji bi koristili knjigu kao prvi sveobuhvatni dokument pisanih tragova o kulturnom kongresu. Istoga dana kada je održana promocija knjige Kultura hrvatskog antifašizma u Puli, beogradsko udruženje KURS održalo je promociju zbornika Lekcije o odbrani: Prilozi za analizu kulturne delatnosti NOP-a, istraživanje Miloša Miletića, Mirjane Radovanović i Mirjane Dragosavljević. Istraživanje je posvećeno pojedinim segmentima razvoja kulture i kulturne politike unutar partizanskog pokreta, a čitatelju je podužim uvodom omogućeno razumijevanje konteksta u kojem nastaju partizanska kultura i umjetnost.
“Borba protiv kapitalističke eksploatacije i društvenog i državnog sistema u Kraljevini SHS te Kraljevini Jugoslaviji dovela je do kritičkog delovanja umetnika u društvu, jasnog političkog opredeljivanja i negacije likovnog esteticizma. To je prouzrokovalo pojavu društveno angažovane umetnosti, koja je politikom Komunističke partije podsticana među kulturnim radnicima, delovanjem grupe intelektualaca marksista i izlaženjem brojnih levičarskih časopisa u kojima se polemisalo na temu umetnosti i revolucije. Paralelno s procesima i promenama u kulturnoj politici u tzv. visokoj umetnosti, koji su, iako značajni, ipak bili dostupni malom broju ljudi, na samom početku 20. veka osnivaju se radnička društva. Ona su kao jedan od zadataka imala borbu za prosvećenost radničke klase, pa se tako osnivaju radnička pevačka društva, tamburaški i duvački orkestri, a kasnije i tzv. diletantske pozorišne družine. (…) Bez obzira na okolnosti u kojima je KPJ bila prinuđena da deluje ilegalno, kulturne aktivnosti su se i dalje odvijale, u meri u kojoj je to bilo moguće. (…) Svima je zajednički angažman komunista intelektualaca i umetnika i traganje za novom kulturom u kojoj radnička klasa ima prioritetno mesto, čime je KPJ gradila politiku koja nastavlja da deluje i u ratu, pod novim okolnostima i u skladu s novim potrebama”, piše Mirjana Dragosavljević.
Još jedan važan element KURS-ove publikacije čini poglavlje naslovljeno Umetnost i istorijski revizionizam, koje ukazuje na potencijal partizanske umjetnosti danas. Umjetnost se općenito “posmatra kao odvojena sfera društva, izopštena od društvenih tokova”, a revolucionarne umjetničke prakse “postaju eksponati u muzejima i briše im se politički potencijal”. Isto tako, “često se prećutkuje emancipatorni potencijal i borba za klasnu ravnopravnost, napori u opismenjavanju i prosvećivanju ljudi, te proces deelitizacije umetnosti i približavanje kulture narodu”. Naime, pred početak Narodnooslobodilačkog rata, svaki drugi stanovnik iznad dvanaest godina starosti bio je nepismen, iako se to razlikovalo od regije do regije. Horizontalna društvena pokretljivost bila je veoma mala, što je utjecalo na zatvorenost društva, naročito kod seoskog stanovništva. Žene nisu bile ravnopravne, ni zakonski, niti profesionalno, a godine 1931. svaka druga žena bila je nepismena. “Iz tog razloga, bavljenje partizanskom umetnošću ne predstavlja lamentiranje levice nad najslavnijom istorijskom epizodom, već ukazivanje na značaj kulture i umetnosti u borbi za jednakost i solidarnost. Prelom ili radikalni novum koji se dogodio u NOB-u omogućio je i kasniji razvoj socijalističke kulture i pokušaj prevazilaženja klasnih odnosa koji su joj prethodili, sa ciljem kulturne emancipacije radničke klase, te promišljanje uloge kulture u istorijskom procesu oslobađanja radničke klase i brisanja klasnih podela u društvu”, zaključuje autorica.
Mnoge činjenice vezane uz kulturu hrvatskog antifašizma još uvijek su u sivoj zoni “tamnih povijesti”, kao što je u uvodu knjizi istaknuo Drago Roksandić, no one se ne nalaze tamo isključivo radi “mistifikacija u funkciji utilitarnih potreba razdoblja poslije 1945”. One se tamo nalaze prvenstveno jer historiografska struka, fingirajući ideološku neopredjeljenost, ne želi otići korak dalje te događanja iz 1944. direktno povezati s razdobljem koje mu slijedi. Kultura hrvatskog antifašizma sadrži mnogo skrivenih bisera, a na nekim budućim istraživačima je da ih otkriju i ukažu na to zašto Topusko zazvano na početku ovoga članka nije Topusko u kojem se sukobljavaju nepremostive razlike između tadašnjih i budućih partijskih funkcionera i partizana-umjetnika, već mjesto masovnog i kolektivnog promišljanja kulture koja izvire iz naroda i narodu pripada.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno