Tema
Dom kulture Studentski grad
Razgovarala: Matija Mrakovčić
Dom kulture Studentski grad (DKSG) je ustanova kulture osnovana 1971. godine, a otvorena 1974. s ciljem zadovoljavanja kulturnih, umjetničkih i informacijskih potreba studenata Univerziteta u Beogradu. U nadležnosti Univerziteta Dom kulture je bio do 1993. godine, kada upravljačka prava prelaze na Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije. Od svog se osnivanja DKSG afirmirao kao ugledna institucija studentske i sveučilišne kulture, a u suradnji sa studentima proteklih je desetljeća održano više desetina tisuća programa koji su imali nemjerljiv učinak na kulturnu svijest studenata.
Krajem veljače Ministarstvo je bez prethodne javne rasprave pokrenulo inicijativu za pripajanje Doma kulture ustanovi Studentski kulturni centar (SKC), putem dopisa ministra Mladena Šarčevića Upravnom odboru DKSG. UO DKSG, prema važećem zakonu o učeničkom i studentskom standardu, nije nadležan za donošenje odluke o pripajanju, već je to u nadležnosti osnivača, Vlade RS. Zajednički stav zaposlenih Doma kulture je protiv odluke o pripajanju, a peticiju protiv pripajanja je potpisalo preko sedam tisuća ljudi.
O događanjima u Domu kulture Studentski grad prenosimo mail prepisku, koja je u nastavcima trajala od 15. marta, s Milošom Miletićem, članom udruženja KURS i urednikom portala Mašina, Isidorom Ilić, koja s Boškom Prostranom čini umjetnički duo Doplgenger, te Milanom Milosavljevićem, organizatorom Akademskog filmskog centra (AFC) i članom sindikata DKSG-a. Povod razgovoru je dugogodišnji proces sanacije u kojem se nalazi Studentski centar u Zagrebu, ponovno aktualiziran u javnosti upravo idejom da bi trebalo srezati i njegove kulturne djelatnosti. Studentski standard, kojeg su kultura i umjetnost dio, na posljednjem je sastanku Povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja izbačen s liste prioriteta u području visokog obrazovanja i znanosti.
KP: Pronašla sam vaš “razgovor” o domovima kulture u kojem se, između ostalog, pitate je li danas moguće djelovati iz domova kulture, podruštveniti ih iznutra, te koja metoda bi bila adekvatna ovom cilju. Možeš li ukratko prokomentirati posljednja događanja oko Doma kulture Studentski grad, naznačiti mogući smjer razvoja situacije?
Miloš Miletić: Situacija je dosta komplikovana. Pre svega to je institucija kulture koja je u nadležnosti Ministarstva prosvete, što proizvodi određene sektorske probleme i nerazumevanje suštine postojanja ove institucije. Druga stvar koja je nekako isplivala i povezana je sa DKSG-om, ali je stavljena u drugi plan, je ustvari pitanje SKC-a, koji je u mnogo goroj situaciji, a kome se zbog atraktivne lokacije sigurno ne piše dobro.
Moje lično mišljenje je da je jedini spas za ove institucije reforma iznutra (koju bi potakli sami zaposleni), a koja bi vodila ka demokratizaciji upravljanja kroz otvaranje većeg prostora za studente. Sada se zagovara da se osnivačka prava DKSG-a vrate Univerzitetu, ali meni deluje da to neće rešiti ništa, posebno što za razliku od 1971. kada je DKSG osnovan, sada u Beogradu umesto jednog ima oko deset univerziteta, od toga su dva državna.
KP: Upravnom odboru DKSG-a stigao je dopis Ministarstva prosvete u kojem se traži donošenje odluke o pripajanju Studentskom kulturnom centru koji trenutno nema ni oformljen upravni odbor. Oba kulturna centra imaju v.d. direktore.
Isidora Ilić: Kada je DKSG-u stigao dopis koji je bio protivpravan, DKSG nije imao upravni odbor već skoro 10 godina. V.d. direktorka je otišla na trudničko bolovanje sredinom februara, kada je prakično i stigao dopis o pripajanju, a novi je UO predložen od strane Ministarstva prosvete i overen od strane Vlade Republike Srbije. Zaposleni su predložili novog direktora iz kuće, ali je UO obarao konkurs. Pre v.d. direktorke DKSG je imao direktora koji je otišao u penziju nakon četverogodišnjeg mandata, ali je pre toga i sam bio v.d. oko 7 godina.
KP: Iza odluke o pripajanju nalazi se vjerojatno želja da se prostor SKC-a isprazni za (daljnje) komercijalne namjene te da se (studentska) kulturna djelatnost izmjesti iz centra grada.
Isidora Ilić: Zaposleni u DKSG-u nisu “naseli” na dopis već su se organizovali i počeli da dižu vidljivost ovog pitanja. Zaposleni u SKC-u to nisu učinili, čak nije bilo nikog ni u javnom razgovoru koji je potom organizovan. Meni se lično čini da je to možda i bio cilj – SKC je otišao i niko se zaista i nije nešto zabrinuo jer ta ustanova već godinama ne proizvodi programe i ne privlači publiku, pa se čini da nije ostao niko ko će se za nju boriti, uključujući same zaposlene. SKC ima dobru lokaciju, sam centar grada, i već neko vreme izdaje prostor privatnoj knjižari. S druge strane, DKSG je zaista pravio programe, ima lokaciju u Studentskom gradu pa je okružen i studentima i studentskim domovima svakodnevno, i nekako je na radaru.
Takođe, a ovo je stvarno lično iskustvo i možda sam pristrasna, DKSG je uvek bio otvoren i za saradnju i u stalnom je kontaktu sa umetnicima, kulturnim radnicima i profesorima i medijima i jednostavno, kada se sve ovo desilo, mogao je da generiše prilično veliku podršku.
KP: Ne bi li Studentskim centrima bilo bolje da su u vlasništvu univerziteta koje štiti kolika-tolika autonomija?
Isidora Ilić: Lično mislim da je bolje da ove ustanove kulture budu pod nadleštvom univerziteta, mada jeste pitanje kojeg. I sami zaposleni su svojom inicijativom izrazili tu ideju.
KP: Kakva je uopće situacija po pitanju radničke svijesti i potrebe samorganiziranja, konkretno u javnim i kulturnim djelatnostima?
Isidora Ilić: Što se tiče organizacije – nas je prilično iznenadila samoorganizacija zaposlenih. U tim danima odluke su donošene zajednički i plenumski. Što se tiče samih studenata – njih u organizacijama i uredničkim kancelarijama nema još od ’70-ih. Ranije je svaki urednik imao predstavnika iz studentskog tela i programi su se donosili zajednički. No, i u vreme kada je bilo upravnih odbora uvek je i bilo predstavnika studenata u njima. Na javnom razgovoru su se mogli čuti neki glasovi studenata i njihova želja da budu uključeni u rad institucije.
KP: Pronašla sam obavijest da je Upravni odbor Doma kulture, dok smo se dopisivali, jednoglasno odbacio inicijativu Ministarstva o pripajanju SKC-u. Za početak, čestitam!
Milan Milosavljević: Da, Upravni odbor je odbacio inicijativu Ministarstva prosvete o pripajanju sa SKC-om i hvala vam na čestitkama, ali moram da napomenem da je spomenuta inicijativa pokrenuta protivpravno i da UO DKSG nije ni trebalo da bude uključen u vezu sa istom. U razvijenim demokratskim društvima ova inicijativa bi prvo bila predočena javnosti i zaposlenima, kako bi se utvrdili pravi razlozi i pronašla najbolja rešenja. Nažalost, većina odluka i inicijativa u našoj zemlji se donose i smišljaju iza zatvorenih vrata.
KP: Koji su vam sljedeći koraci? Kako je izgledao dosadašnji dijalog s ministrom prosvete te predstavnicima Univerziteta u Beogradu?
Milan Milosavljević: Sindikat DKSG nastavlja inicijativu da se osnivačka prava vrate Univerzitetu u Beogradu, a ministar prosvete i informisanja, gospodin Šarčević, je prošle nedelje posetio DKSG i nagovestio da će nagomilani problemi (npr. konkurs za direktora) biti rešavani postepeno i da ćemo nastaviti pregovore oko povratka pod okrilje Univerziteta.
KP: Što mislite da biste dobili time, kako bi to utjecalo na vaš daljnji rad i samostalnost u odlučivanju o programima i upravljanju?
Milan Milosavljević: U pregovore su uključena oba univerziteta u Beogradu (Univerzitet u Beogradu i Univerzitet umetnosti), zajedno sa predstavnicima studentskih parlamenata i zaposlenih u DKSG. Trenutno razmatramo najefikasniji model u kojem bi DKSG trebalo da nastavi svoju uspešnu misiju kulturne i umetničke propagande. Ipak, čitava akcija zahteva ozbiljno uključivanje svih bitnih faktora u pregovore i prevazilaženje dugotrajnih birokratskih procedura. Nadamo se da ćemo u toku ove kalendarske godine pronaći zajednički jezik i rešenje. Ukoliko bi DKSG bio vraćen pod okrilje jednog ili oba univerziteta, promenio bi se sastav UO i profesori fakulteta i studenti bi zajedno sa zaposlenima imali priliku da kreiraju budućnost ustanove, u programskom, ali i kadrovskom smislu.
KP: U dosadašnjoj se prepisci pojavila ideja da bi prostorom DKSG-a u većoj mjeri trebali upravljati radnici i studenti. Koliko su studenti uopće aktivni sudionici i proizvođači programa u studentskim kulturnim centrima?
Milan Milosavljević: Pre nepunih mesec dana imali smo situaciju u DKSG, kada je stigao dopis o inicijativi, da je ustanova ostala bez nadređene osobe i da zaposleni u dijalogu i zajedničkim snagama osmisle strategiju i iskažu svoj stav i mišljenje o idejama Ministarstva, što se pokazalo kao pozitivna strana u čitavoj zbrci sa medijima i informacijama koje su se širile. Dakle, samorganizovanje je poželjno i moguće, ali manje verovatno. Nažalost, pojmovi poput “sindikata”, pa usudio bih se da kažem i “radnika”, kao da predstavljaju nekakav relikt prošlosti i imaju negativnu konotaciju. Iako živimo u demokratiji i nekakvoj izopačenoj verziji kapitalizma, građani nisu spremni da se uključe i prošire svoju svest o svojim pravima, pravima drugih i mogućnostima pozitivnih promena društvenih okolnosti.
Neophodne su ozbiljne promene, prvo u stanju duha i svesti i pojedinca, a zatim i spoljašnjih emanacija u smislu delovanja u zajednici. Radnici u kulturi i umetnosti čine manji deo “proizvodnog sistema”, ali su kao i svi, rasuti na više strana bez jasnih zajedničkih ciljeva i planova, pa se nekada čini kao da skupljamo mrvice sa stola države, koja obrazovanje i kulturu stavlja u drugi, verovatno peti ili sedmi, plan. Studenti su uvek dobrodošli u DKSG, odlična su publika i oni to znaju, samo je potrebna malo jača želja i volja da se ozbiljnije uključe i osmisle šta je to što bi po njihovom mišljenju bilo najpribližnije njihovoj populaciji i potrebama.
ObjavljenoObjavljeno
