Blic Izvedba slovenske plesne umjetnice Marte Paulin – Brine za njene drugove, partizanske borce, održana 23. rujna 1943. u slovenskom zaseoku Mašunu povodom formiranja Rapske brigade, spada među one tragove kulturne proizvodnje u NOB-u koji ukazuju na ono što bismo, rječnikom današnje teorije umjetnosti, nazvali njenim duboko avangardnim karakterom. Srećom, očuvana nam je dvostruko: kroz memoarski zapis same umjetnice te, presudno, kroz nezaboravne fotografije Jože Peteka, koji joj je prisustvovao. Da je riječ o momentu iznimnog značenjskoj naboja, relevantnog dan-danas za promišljanje politike (plesne) umjetnosti, potvrđuje i činjenica da mu, unatrag petnaestak godina, niz teoretičara poput Miklavža Komelja, Alda Milohnića, Gala Kirna i Gorana Sergeja Pristaša posvećuje pažnju u svojim tekstovima. Ta je važnost, ovog puta u kontekstu razmatranja povijesti modernog i suvremenog plesa u Jugoslaviji, pod/nacrtana u ilustriranoj publikaciji Ples, publika, pejzaž kustosice i teoretičarke umjetnosti Mirjane Dragosavljević, objavljenoj u izdanju beogradske Stanice – Servisa za savremeni ples.
Publikacija je dio projekta Ples do nove zore, odnosno istoimenog teorijsko-umjetničkog istraživanja, u kojem su, uz Dragosavljević, sudjelovali još i Marijana Cvetković, Bojan Đorđev, Siniša Ilić i Igor Koruga. Kako stoji u službenim najavama, istraživanje je “pokrenuto nerazrešenim pitanjima o tome šta danas spada u našu, lokalnu istoriju plesa i kako su određene figure prisutne u istoriji (i istoriografiji) predstavljene u savremenom diskursu: da li kao pokretači angažovanog delovanja kroz ples, koreografiju, kulturno-politički angažman, ili kao figure iz senke koje samo povremeno izvlačimo da bismo njima ukrasili svoju pasivnost i mirenje sa opresijom”. Ovakav fokus, navode, usmjerio je istraživački tim “na period pred, za vreme i nakon Drugog svetskog rata kada su životi ljudi, pa tako i umetnika, u društvenim i političkim krizama dovođeni na samu ivicu izbora između dobra i zla”. Smatrajući da je riječ o nanovo aktualnoj dilemi, “istraživanje prati istorijske trenutke i ličnosti značajne za borbu protiv buržoaske ideje umetnosti, sa posebnim fokusom na ples i izvođačke umetnosti. Ulogu i poziciju plesa razumemo kao metaforu društva koje se neprekidno kreće između oblikovanja pojedinca i uređenog kolektiva tj. društva kao celine, proizvodeći kritičko mišljenje koje se očitava i u politikama tela (individiualnog ili kolektivnog)”. Radovi nastali u okviru istraživačkog procesa obuhvaćaju različite medije, od izvedbenih instalacija, preko plesnih izvedbi, performansa, izložbe, videa i publikacije, koji uspostavljaju dijalošku cjelinu posvećenu umjetnosti kao emancipatornoj praksi.
Kroz tekst i autoričine ilustracije, nastale prema fotografijama Žorža Skrigina, Peteka i drugih, Dragosavljevićina publikacija Ples, publika, pejzaž bavi se presijecanjem povijesti revolucije i plesa, a kao središnju točku uzima upravo Brininu izvedbu pred borcima Rapske brigade. Osim Brine, protagonisti izdanja su i Maga Magazinović, Lujo Davičo, Mira Sanjina, kao i Skrigin, koji je i sam bio baletnim umjetnikom. Dragosavljevićin jasan, zbog jednostavnih, a efektnih ilustracija još pristupačniji narativ, dopunjen je ekskursima o međunarodnoj povijesti modernog plesa, čime jugoslovenska nit njegovog razvoja dobiva i koristan minimalni kontekst. Komunikativnost izdanja čini ga primjerenim i mlađoj publici te odražava njegovu eksplicitnu politiku, kao i politiku čitavog projekta kojeg je dio – težnju za deelitizacijom i demokratizacijom kulture i umjetnosti, čiju emancipatornu jezgru s pravom pronalazi u partizanskoj kulturi i umjetnosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
