Muzika jezika

Kritika danas: László Krasznahorkai

Piše: Tomislav Žilić

Prve književne večeri, 27. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih, uz velik odaziv zainteresiranih održan je razgovor s Laszlom Krasznahorkaijem koji su moderirali Zoran Roško i Petar Milat, dok je s mađarskog jezika prevodila Viktorija Šantić. Nakon razgovora održano je kratko čitanje njegova posljednjeg prijevoda na hrvatski jezik, UnutraJeŽivotinja. 

Krasznahorkai je danas svakako jedno od eminentnijih imena na europskoj i svjetskoj književnoj sceni te dobitnik mnogih književnih nagrada, a pažnju struke zarana dobiva svojim intrigantnim postmodernističkim tekstovima. U posljednje vrijeme dobiva i zasluženu pažnju među hrvatskom čitateljskom publikom, a do sada su prevedeni roman Rat i rat (OceanMore), kratka priča Posljednji vuk (Multimedijalni institut) i UnutraJeŽivotinja (Multimedijalni institut), svi u prijevodu Viktorije Šantić. Vrijedi spomenuti da se nakon objave Melanholije otpora u nakladi beogradskog Platoa najavljuje i hrvatsko izdanje tog romana u nakladi Šarenog dućana.

Razgovor s autorom započeo je kratkim pregledom suradnje između njega i Béle Tarra, za kojeg je Krasznahorkai u posljednjih 30 godina pisao scenarije. Priča ove dvojice poznatih Mađara, prema Krasznahorkaijevim riječima, krenula je poprilično klimavo: “Nikako mi se nije svidio Béla Tarr”, što je svoj korijen imalo u tome da je prema piščevom mišljenju Tarr pokušavao zahvatiti iskustva i bijedu običnih i potlačenih ljudi dok istovremeno sam održava životni stil alternativnog umjetničkog miljea. Krasznahorkai je priznao da je nakon inicijalnog otpora, nakon što se odmaknuo od prvog dojma, uvidio vrijednost njegova umjetničkog izražaja, koji se je još morao etablirati budući da tada ni struka ni javnost nisu prihvaćali Tarra. Izgledno je da je put do prihvaćanja Tarr našao upravo uz Krasznahorkaija, snimajući samo prema pišćevim tekstovima i scenarijima, sve uz ideju koju Krasznahorkai opisuje kao napor da se zajedničkim snagama stvori priča, a da se njegovi tekstovi koriste kao početak jedne “ljubavne priče”. Ono što je Krasznahorkai izdvojio kao jedan od bitnih faktora koji je omogućio suradnju dvojice autora jest Tarrov pristup njegovih tekstovima, odnosno Tarrova potreba da naglasi filozofsku pozadinu istih, a u konačnici i potreba da razumije samog Krasznahorkaija.

Neizbježno je bilo dotaknuti se samih specifičnosti Krasznahorkaijevog pisanja, posebice njegove sposobnosti da cijele tekstove uobliči kroz jednu jedinu dugu rečenicu, koju autor objašnjava potrebom da shvati osnovno funkcioniranje ljudskog uma i razumijevanja razlike između svakodnevnog jezika i “visokog jezika”. “Bilo je samorazumljivo da se treba pisati kratkim rečenicama”, rekao je Krasznahorkai, ali i da je upravo ta samorazumljivost predstavljala velik problem jer se njegovo vlastito iskustvo nije uklapalo u taj način razmišljanja. Dajući i književnopovijesne razloge za svoj stilski eklekticizam, Krasznahorkai se referirao na utjecaj književnosti prve polovice dvadesetog stoljeća, to jest na činjenicu da je realistički modus pisanja i dalje bio konvencija, čak i uz sve pomake koji su se tada događali u polju književnosti. No svoj izbor nije samo sveo na formalnu problematiku, već je naznačio da je za njega bitan faktor sugestivnost jezika, pri čemu mora doći do razumijevanja između dvoje sugovornika, što za njega znači da se (gotovo) nikada ne smiju pisati kratke rečenice. Druga je strana priče ta da njegovi likovi jednostavno ne upotrebljavaju kratke rečenice, pri čemu jasno daje do znanja da svojim jezičnim tvorevinama daje određenu autonomiju. Krasznahorkai je to objasnio tvrdeći da se ne radi o jednom jednostranom odnosu, gdje on kao autor donosi na svijet rečenice te zamišlja fikcionalnog junaka kojeg smješta u neku situaciju, već da njegovi likovi sami pokušavaju vlastitim naporima dospjeti u knjigu ili tekst. U konačnici, za Krasznahorkaija rečenice i njihova kvaliteta ne ovise o svojoj duljini, već o kvaliteti autora; za njega je bitno da konstrukcija rečenica bude jasna i da ritam bude bez greške, te da se zatim, po potrebi, u takvu konstrukciju može ugraditi lik. 

U posljednjem dijelu razgovora, Krasznahorkai se dotaknuo uloge prevoditelja u književnom stvaranju. Izjavio je da je za njega iznimno važno da nije “sam”, jer ono što želi reći preko svojih knjiga, odnosno ono što njegovi liko preko njega žele reći, može izaći na svjetlo dana tek uz veliku pomoć prevoditelja. Dajući ponešto širu sliku o prevođenju, Krasznahorkai je podcrtao ono što smatra izuzetno bitnim, a to je važnost svakog jezičnog znaka i njihovog značenjskog i “muzičkog” svojstva, jer to su faktori koje se naprosto ne uspijevaju prenijeti u prijevodu. Prema njemu, upravo tu nastaje pitanje je li zbilja moguće prevesti neki tekst. Zaključio je da bi najbolje bilo ustvrditi da na jedan način prevoditelj sam ispisuje novo djelo, ili u njegovom slučaju: “Viktorija Šantić je napisala Rat i rat“.